|
Tako to biva sa dobrim ljudima i chvrstim prijateljstvima; ne mozhesh se sjetiti, pa da te strijeljaju, kad ste se prvi put sreli. Jer dobre ljude kad sretnesh, chini ti se da ih oduvijek poznavao, chini ti se da si ih za svoje dobro, iz svojih njedara izvadio. Najprije, u Zaima sam gledao kao u vlastitog oca. Potom, kao u svoga starijeg brata. Kako su godine prolazile, sve vishe u njemu gledah prijatelja i druga, kao da smo u istoj klupi godinama sjedili. Postade mi drug, a ne prestade mi biti i otac i brat. Odavasmo jedan drugome najdublje lichne nevolje i tajne, pokazivasmo jedan drugome najintimnije ljubavne fotografije. Nije se, dodushe, zbivalo da Zaim kod mene dodje da kakav savjet potrazhi, ali sam zato ja od njega stotinu puta molio da me ”nasjetuje”. Ispricham mu nevolju, pitam shta da radim, on rekne ”Ovako c'esh, Avdo”, i ja uchinim tako kako mi reche. Stotinu puta, i nijedared se nisam pokajao. Nije to bila mudrost za koju se zna da dolazi sa godinama, ne, bijashe to nekakva Zaimova urodjena pamet i mudrost. A opet - nema pameti koja c'e to objasniti! – bijashe u njegovoj mudrosti, u cijelom njegovom bic'u, neshto sasvim djetinje.
Nevino, chedno, bezazleno, toplo i mehko. – Pa dobro, ali shta je u svemu, najvazhnije? Bijashe Zaim profesor, bijashe rezhiser, bijashe pjesnik, bijashe glumac (kakav glumac – glumchina!), i bijashe, potkraj zhivota, prodavach meda, u jednom restoranu, u Semizovcu.
Kako je sve to moglo, istovremeno i skladno, stanovati u jednom Bozhijem stvorenju? Ne znam. Niko ne zna. Ono shto se mozhe dokuchiti jeste spoznaja do koje ljudi dolaze rijetko ili toliko kasno da postaje beskorisno: Zaim bijashe olichenje Bozhijega zakona po kojemu su mudrost i jednostavnost rodjene sestre, i po kojima se mudrost i ne skriva nigdje drugdje nego u jednostavnosti.
To se ne da nauchiti iz knjiga.
To se moralo uchiti – od Zaima.
Nek je mir njegovoj plemenitoj dushi.
|