|
U sluchaju knjige Pozorishni repertoar u Mostaru 1879-2001 Salke Sharic'a teshko je ne prisjetiti se dobro poznate opaske Alberta Camusa da, u poredjenju s drugim, u nuzhnoj prolaznosti trenutka otpornijim djelima chovjekove kreativnosti, teatar, ipak, predstavlja umjetnost najefemerniju od svih. Jer, zaista, pozorishna umjetnost sa zhivotom samim nije skopchana jedino njegovom iluzijom i tumachenjem shto pochinje onda kad digne se pozorishna zavjesa i zasijaju pozorishni reflektori, vec' ljudski zhivot i teatarski chin kao zajednichki usud dijele i njihovu imanentnu konachnost, nuzhnost kraja, neizbjezhnog zavrshetka, nakon kojeg svjetlo novog dana ili sjaj teatarske pozornice ostaju zadovoljstvo onih prezhivjelih, onih koji ostaju da josh neko vrijeme traju u vremenu. Dok su dramski tekstovi, npr., pradavnashnjih starogrchkih tragichara i dalje zhivi jednako kao i prije vishe od dva i po milenija, i dok oni bivaju ponovno ozhivljeni svakim novim chitanjem u privatnosti chitalachkog china ili javnosti pozorishne izvedbe shirom svijeta, shireg od onog o kojem je mashtao antichki chovjek, cijeli svijet prenapuchenih starogrchkih teatara, glumcheva rijech i njegov pokret, njegova gesta i njegov dah,sve shto je chinilo njegovo umijec'e i sve shto je publici mamilo odushevljenje ili ganuc'e, drazhilo njezina chula i izmamljivalo usklik zadovoljstva, sve to, naprosto, nestalo je, i nikad se nec'e povratiti, niti je, pak, takvo shto moguc'e: zbilja bilo kojeg pozorishnog china, bash kao i zbilja samog zhivota, nezaustavljivo klizi ireverzibilnim putevima vremena. Umjetnost teatra umjetnost je trenutka, umjetnost bez moguc'nosti povratka konachno, umjetnost bez moguc'nosti trajanja. Istina, postoji i ono shto je ljudsko sjec'anje, postoje skriveni prostori svijesti i podsvijesti, i postoje u njima i dalje ona ista, stara, nekadashnja pozorishna svjetla, shkripa pozorishnih dasaka, postoji glumac i njegov kreativni napor, njegov zhivot i pulsirajuc'i teatarski svijet, no vremenom sve je manje onog shto i dalje odolijeva naletima chovjekova zaborava, onog shto se i dalje s pouzdanoshc'u pamti i, konachno, sve je manje onih koji ostaju u svijetu da pamte, jer i oni sami nestaju polahko i postepeno u vremenu, bash poput glumaca s teatarske scene onda kad se izgase svjetla i spusti pozorishna zavjesa. Chini mi se, zato, da upravo, izmedju ostalog, s ovim u vezi treba posmatrati knjigu Pozorishni repertoar u Mostaru 1879-2001 Salke Sharic'a.
Ova knjiga jedan je od onih pokushaja, i to uspjeshnih pokushaja, da dio teatarskog zhivota BiH ostane upamc'en ne samo sjec'anjima nekadashnjih i sadashnjih teatarskih poslenika i ljudi od teatra vec' i – shto je pak mnogo djelotvornije – teatroloshkim zapisom i opisom kao, na koncu konca, chinom otpora camusovski shvac'enoj efemernosti pozorishta kao takvog. Taj dio bosanskohercegovachke teatarske proshlosti koji registrira Salko Sharic' vazhniji je utoliko vishe jer tiche se mostarskog pozorishnog zhivota, koji,naime, danas (opet zbog onih vazhnih veza izmedju teatra i same zbilje) gotovo da jeste sveden ne na njegov pochetak vec', zapravo, na samu donju granicu stvarnog postojanja: sasvim suprotno viziji progresivnog razvoja, pozorishte u Mostaru danas odvec' je daleko od one punine teatarskih zbivanja koja je prije gotovo chetiri desetljec'a navela najznachajnijeg ovdashnjeg historichara dramske knjizhevnosti i teatra dr. Josipa Leshic'a da sa sigurnoshc'u i pouzdanoshc'u znanstvene tvrdnje pozorishna deshavanja u Mostaru iz vremena pochetka mostarskog teatarskog zhivota opishe sintagmom ”grada opsjednutog pozorishtem”, chija je devetnaestostoljetna slika iz dalekog austrougarskog vremena Leshic'a podsjec'ala na, kako kazhe, ”mali Weimar”. Zato je Sharic'eva knjiga Pozorishni repertoar u Mostaru 1879-2001 i danas potreban i vrlo vazhan gest upozorenja na ono shto je, tragom svojih svijetlih pochetaka, mostarski pozorishni krug predstavljao vishe od cijelog stoljec'a, sve do vremena posljednjeg rata, kad naprasno i nasilno zamire, dok se danas, vishe od deset godina nakon Agresije, josh uvijek bez vec'eg uspjeha bori za goli opstanak, sad, medjutim, dodatno opterec'en unutarnjim podjelama i razdorima, bash kao i sam grad u kojem lijeva i desna obala rijeke predstavljaju i dalje teshko spojive granice nekad jedinstvenog i potpunog, harmonichnog i mediteranski vedrog svijeta.
Salko Sharic' praktichar je teatra, glumac i reditelj te uopc'e cjelovita teatarska lichnost, pa ipak njegova knjiga Pozorishni repertoar u Mostaru 1879-2001 takva je da ju je moguc'e posmatrati i vrednovati iz vishe razlichitih teorijskih uglova, kao shto ju je moguc'e, takodjer, koristiti i unutar vishe razlichitih znanstvenih disciplina. Lichno, kao historicharu knjizhevnosti BiH jednim dijelom, historicharu ovdashnje dramske knjizhevnosti i teatra, zanimljiva mi je, otud, i kao vazhan i uspio pokushaj da se na jednom mjestu predstavi prijegled cjeline pozorishnih zbivanja u jednom nekad najvazhnijih sredishta bosanskohercegovachkog teatarskog zhivota, prijegled takav da ne ukljuchuje, kako je to chesto obichaj, deshavanja samo u profesionalnim pozorishnim kuc'ama, vec' i ona iz amatersko-teatarskih krugova, pa chak i shire od toga, te se tiche, uz ostalo, i npr. operne i baletne umjetnosti te drugih razlichitih oblika scenskog umjetnichkog izrazhavanja, ne zaboravljajuc'i, takodjer, ni festivalske dogadjaje te manifestacije koje se na ovaj ili onaj nachin vezuju za teatar kao svoj shiri okvir. Nachin na koji ovom shirokom interesnom podruchju pristupa Sharic' jeste, pritom, primarno teatrografski, pa knjiga u osnovi predstavlja niz teatrografskih zapisa mostarskog pozorishnog zhivota tokom ravno 122 godine. Takvo shto, medjutim, u svakom segmentu knjige nadopunjeno je i vazhnim uvodnim biljeshkama o svakom teatrografski predstavljenom aspektu mostarskih pozorishnih zbivanja iz ovog razdoblja, uvodnim natuknicama koje gotovo u pravilu predstavljaju male teatroloshke historijske sinteze svega onog bitnog shto je obiljezhilo razvoj pozorishta u Mostaru od njegova pochetka, pa do, konachno, nashe najblizhe savremenosti. Sve to zajedno, na drugoj strani, i gest je koji s uspjehom nadopunjava vec' duzhe vrijeme prisutnu prazninu u znanstvenom prouchavanju ovog podruchja, a samim tim i jedan od moguc'ih indikatora velikim dijelom potpuno neistrazhenih pitanja nashe dramske i teatarske proshlosti, pitanja kojima bi se u nekim sretnijim okolnostima bavila sama teatroloshka znanost i druge s njom, na temelju ove problemske oblasti, povezane znanstvene discipline.
Salko Sharic', iako svjestan nuzhnosti propusta, a koji su josh vjerovatniji s obzirom na uglavnom teshko stanje bosanskohercegovachkih pozorishnih arhiva i biblioteka te drugih vazhnih teatroloshkih izvora, knjigu Pozorishni repertoar u Mostaru 1879-2001 pisao je s pretenzijom potpunosti i sveobuhvatnosti. U ovoj razumljivoj i potrebnoj namjeri, sama knjiga prati sve kljuchne razvojne linije mostarskog pozorishta, pochev od dalekog vremena austrougarske okupacije, kad vec' samo godinu dana nakon okupacijskog china Mostar, kao i druge izraslije bosanskohercegovachke gradove, shehere, varoshi i kasabe, pochinju sve cheshc'e i sve duzhe pohoditi prve shirom nashih prostora tad uobichajene pozorishne trupe, te nama danas romantichno zanesene pozorishne druzhine, a koje su bosanskohercegovachku sredinu, nenaviklu na drugachije oblike zhivota iz zapadnog kulturno-civilizacijskog kruga, upoznavale, izmedju ostalog, i sa zapadnom tradicijom teatarske umjetnosti i na taj je nachin, korak po korak, stvarale i oblikovale. Istina – napominje Sharic' u uvodnim napomenama Mostar je, poput svakog urbanog sredishta osmanske Bosne, poznavao neke teatarske forme i ranije, posebno razlichite oblike ulichnog narodnog ”glumovanja” i orijentalni teatar sjena – karadjoz. Mostar su, takodjer, i ranije pohodile razlichite teatarsko-zabavljachke skupine iz drugih dijelova Osmanskog carstva (prva, kako danas znamo, vec' 1669.) ali c'e Sharic', kao i dr. Josip Leshic', ispravno zakljuchiti da istinski pozorishni zhivot u Mostaru zapochinje tek u uvjetima austrougarske uprave, kada s obzirom na razlichite kulturno-prosvjetne i politichko-ideoloshke prilike teatar dobiva narochito znachajnu ulogu i postaje vazhnim segmentom ukupnog javnog, drushtvenog zhivota. Tad, kako to vrlo zorno pokazuje i Sharic'eva teatrografija, u Mostaru se osnivaju razlichita kulturno-prosvjetna drushtva poput Crkvenog pravoslavnog pjevachkog drushtva ”Gusle” (1888, koje od 1897. djeluje pod imenom Srpskog pjevachkog drushtva ”Gusle”), zatim Narodnog pjevachkog i glazbenog drushtva ”Hrvoje” (1888, koje, takodjer, mijenja svoje ime 1897, otkad se naziva Hrvatskim pjevachkim i glazbenim drushtvom ”Hrvoje”) te, konachno, Muslimanskog zanatlijskog drushtva ”Ittihad”, odnosno Muslimanske chitaonice (1905), chime se uz mostarske srpske i hrvatske pozorishne skupine javlja i boshnjachka, koja c'e, inache, prvu svoju pozorishnu izvedbu prirediti 1907, prikazavshi melodramski komad Abdulah-pasha Safvet-bega Bashagic'a.
Sanjin O. Kodric'
Filozofski fakultet u Sarajevu
Odsjek za knjizhevnost naroda BiH
(nastavlja se)
|