|
Pjesme2 (Dikter, 1916.)
Zhelja (En oenskan)
Na cijelom nashem lijepom svijetu
zhelim jedino klupu u vrtu
na kojoj se maca suncha…
Tu bih sjedila
s pismom u njedrima,
jednim jedinim malim pismom.
Tako izgleda moj san…
Djeva moderna (Vierge moderne)
Ja nisam zhena. Ja sam neutrum.
Ja sam dijete, pazh i smjela odluka,
ja sam nasmijani trachak grimiznog sunca…
Ja sam mrezha za sve prozhdrljive ribe,
ja sam zdravica u chast svih zhena,
ja sam korak shansi i propasti
ja sam skok u slobodu i osobnost…
Ja sam shapat krvi u mushkom uhu,
ja sam groznica dushe, zhudnja i odbijanje tijela,
ja sam putokaz novom raju.
Ja sam plamen, prodoran i zhivahan,
ja sam voda, duboka al’ odvazhna do koljena,
ja sam vatra i voda u iskrenoj vezi bez uslova…
Zadnji cvijet jesenji (Hoestens sista blomma)
Ja sam zadnji cvijet jesenji.
Ljuljali me u kolijevci ljeta,
bdjeli nadamnom od vjetra nordijskog,
plamenovi crveni lizali mi
obraz bijeli.
Ja sam zadnji cvijet jesenji.
Najmladje sam sjeme mrtvog proljec'a,
tako je lahko zadnji umrijeti:
vidjeh jezero tako plavo i bajkovito,
chuh otkucaje srca mrtvog ljeta,
u peharu mom drugog sjemena nema osim samrtnog.
Ja sam zadnji cvijet jesenji.
Vidjeh jesenja sazvijezhdja duboka,
motrih izdaleka svjetlost ognjishta toplih,
tako je lahko isti put slijediti,
ja c'u zatvoriti vrata smrti.
Ja sam zadnji cvijet jesenji.
Zvijezde (Stjaernorna)
Kad padne noc'
na stepeniku oslushkujem,
zvijezde se u vrtu roje
a ja vani u mraku stojim.
Chuj, jedna zvijezda je tupo pala!
Ne idi bos u travu;
vrt mi je krhotina pun.
Mi zhene (Vi kvinnor)
Mi zhene, mi smo tako blizu zemlje crne.
Mi kumru pitamo, shta od proljec'a ochekuje,
obavijamo ruke oko bora ogoljelog,
u sutonu znak i savjet trazhimo.
Jednog mushkarca ljubih, niushta vjerovao nije…
jednog hladnog dana je doshao ochiju praznih,
jednog teshkog dana je otishao sa zaboravom na chelu.
Ako moje dijete ne zhivi, njegovo je…
Nordijsko proljec'e (Nordisk vaar)
Sve kule moje u zraku su se kao snijeg otopile,
svi snovi moji su iscurili kao voda,
od svega shto ljubih josh jedino imam
jedno plavo nebo i par zvijezda blijedih.
Vjetar se njezhno kroz drvec'e shunja.
Praznina pochiva. Voda shuti.
Stara jela bdije i misli
na oblak bijeli shto je u snu ljubila.
Bol (Smaertan)
Srec'a pjesmi nema, srec'a misli nema, nishta srec'a nema.
Odgurni srec'u svoju da se skrshi, jer srec'a je opaka.
Srec'a dolazi sporo s jutarnjom guzhvom u shiprazhje usnulo,
srec'a otklizava u slikama oblachnim nad dubinom modrom,
srec'a je polje koje spava u zharu podnevnom
ili beskrajno prostranstvo morsko pod jarom zraka okomitih,
srec'a je nemoc'na, ona spava i dishe i nishta ne zna…
Osjec'ash li bol? Ona je jaka i velika s pestima pritajeno stisnutim.
Osjec'ash li bol? Ona je osmijeh pun nade ochiju uplakanih.
Bol nam sve shto trebamo daje –
Ona nam daje kljuche kraljevstva smrti,
kroz vrata nas ubacuje, dok josh oklijevamo.
Bol djeci imena daje i s majkom bdije
i tvori sve vere zlatne.
Bol nad svima vlada, ona chelo misliocu gladi,
ona ures privezuje oko vrata zhene zhudjene,
ona je na vratima dok mushkarac izlazi od ljubljene svoje…
Shta josh daje bol ljubimcima svojim?
Ja vishe ne znam.
Ona daje biserje i cvijec'e, ona pjesme i snove daje,
ona nam daje hiljadu poljubaca praznih,
ona nam daje jedini poljubac stvarni.
Ona nam daje nashe dushe chudnovate i nazore neobichne,
ona nam svima daje zhivotne dobitke najvec'e:
ljubav, osamu i lice smrti.
Preveo: Haris Tucakovic'
|