|
(tekst iz proshlog broja)
Septembarska lira (Septemberlyran, 1918.)
Trijumf shto se josh postoji… (Triumf att finnas till...)
Chega se bojim? Ja sam dio beskraja.
Dio sam velike snage univerzuma,
svijet usamljen unutar miliona svjetova,
prvoklasna zvijezda shto zadnja gasne.
Trijumf shto se zhivi, trijumf shto se dishe, trijumf shto se josh postoji!
Trijumf shto se osjeti da vrijeme ko led studeno struji zhilama svojim
i chuje tiha plima noc'i
i pod suncem na brijegu stoji.
Po suncu hodim, na suncu stojim,
nizashta drugo osim sunca ne znam.
Vrijeme – prevrtljivche, vrijeme – pustahijo, vrijeme – sihirbazu,
donosish li spletke nove, hiljadu smicalica da trajanje mi ponudish
ko sjeme sitno, ko guja sklupchana, ko hrid usred mora?
Vrijeme – ti ubico – odbij od mene!
Sunce mi grudi do vrha zasladjuje medom charobnim
i kazhe: zvijezde se jednom gase, al’ uvijek neustrashivo blistaju.
(1916)
Jaki zumbuli (Starka hyacinter)
Ne mogu me uvjeriti u muhe odvratne
– osvetu i zhelje sitne.
Vjerujem jakim zumbulima shto snagom iskonskom nakapaju.
Ljiljani su ljekoviti i chisti kao britkost moja vlastita.
Ne mogu me uvjeriti u muhe odvratne
koje smrad i zarazu donose.
Vjerujem da zvijezde velike zaprjechuju put zhelji mojoj –
negdje izmedju sunca i juga, izmedju sjevera i noc'i.
(1916)
Svijet se u krvi kupa (Vaerlden badar i blod)
Svijet se u krvi kupa da bi Bog zhivjeti mogao.
Da bi potrajala slava njegova, ishcheznuc'e sve ostalo.
Shta mi ljudi znamo kako vjechni malaksava
i shta bogovi piju da nahrane snagu svoju.
Bog zheli stvarati iznova. Zheli preobraziti svijet u znak jasniji.
Zato se munjama opasuje,
zato krunu od trnja plamtec'eg nosi,
zato zemlju sljepilom i mrakom prekriva.
Zato okrutno motri. Njegove ruke tvorachke zemlju moc'no stezhu.
Shta stvara to niko ne zna. Al’ je to kao strepnja
nad svijeshc'u polubudnom. Kao nesvijest od osjec'aja provalije.
Prije no shto horovi ushic'eni u hvalospjev sijevnu
tiho je k’o u gaju pred radjanje sunca.
(1918)
Zemlja koje nije: Posljednje pjesme
(Landet som icke aer: Sista dikter)
Ciganka (Zigenerskan)
Ciganka sam iz tudjine,
u garavim tajnovitim rukama karte drzhim.
Dani na dane se vezhu, jednoliki i sharoliki.
Prkosno ljudima u lice gledam:
shta znaju oni da karte gore?
Shta znaju oni da slike zhive?
Shta znaju oni da karta svaka jest sudba jedna?
Shta znaju oni da karta svaka u ruci mojoj
hiljadu znachenja ima?
Niko ne zna da ruke ove neshto trazhe.
Niko ne zna da su ruke ove davno upuc'ene.
Da su rukama ovim dobro znane sve stvari
a sve, medjutim, u snu dotichu.
Samo je jedan takav par ruku na svijetu.
Ove kandzhe chudesne
pod stolnjakom crvenim skrivam
u prkosu i sjeti, prstenjem ureshene i jake.
Ove ochi garave zhudnjom beskrajnom motre.
Ove usne rumene plamom neugasivim gore,
ove ruke nehajne zadac'u c'e obaviti svoju u noc'i tmurno
oslikanoj sjajem vatrenim.
(februara 1920.)
Povratak kuc'i (Hemkomst)
Stablo djetinjstva moga oko mene kliche: o chovjeche!
a trava me dochekuje zheljno iz tudjine.
Glavu travi prislanjam: konachno kuc'i.
Ledja okrec'em svemu iza sebe:
drugovi jedini bic'e mi shuma i zhal i jezero.
Sad mudrost ispijam iz jelinih sochnih kruna,
sad istinu ispijam iz brezinog isushenog stabla,
sad moc' ispijam iz najmanje i najnjezhnije vlati:
zashtitnik golemi ruku mi milostivo pruzha.
(oktobra 1922.)
Mjesec (Maanen)
Sve shto je mrtvo uvijek je prelijepo
i neizrecivo:
mrtvi list i osoba mrtva
i ploha mjesecheva.
I cvijet svaki tajnu zna
a shuma je chuva,
da putanja mjesecheva oko zemlje
jest staza smrti.
I mjesec prede svoje chudesno tkanje,
shto cvjetovi ljube,
i mjesec prede mrezhu bajkovitu
oko svega zhivuc'eg.
I srp mjesechev cvjetove kosi
u noc'ima jesenjim,
a cvijet svaki poljubac mjesechev cheka
chezhnjom beskrajnom.
(septembra 1922.)
Novembarsko jutro (Novembermorgon)
Padaju prve pahulje.
Kud su pjeshchanom posteljom rijeke rune ispisivali vali
svechano prolazimo. I zhal mi reche:
Kao djeca su tuda hodili a ja ostadoh isti.
I joha kraj vode je uvijek ista.
Kazhi kuda si hodio u zemljama dalekim i kakve nakazne obichaje stekao?
I shta si dobio? Savrsheno nishta.
Ovom zemljom c'e koracati stope tvoje,
ovdje je tvoj charobni krug, mace johine
ti izvjesnost nude i tajnah odgovor.
I ti c'esh velichati Boga shto pushta te u hram svoj
medju drvec'e i stijenje.
I ti c'esh velichati Boga shto mrenu skida
s ochiju tvojih.
Sve mudrosti isprazne odbaciti mozhesh,
jer sad je rijech o boru i vrijesku, uchiteljima tvojim.
Daj amo krive proroke, knjige shto lazhu,
da u dolcu kraj vode lomachu zhivahnu upalimo.
(oktobra 1922.)
Zemlja koje nije (Landet som icke aer)
Zhudim zemlji koje nije,
jer sve shto jeste, umorna sam trazhiti.
Runama srebrenim mjesec mi zbori
o zemlji koje nije.
Zemlji, gdje zhelja svaka chudesno ispunjena biva,
zemlji, gdje kidaju se svi nashi lanci,
zemlji, gdje chela rastrgana razgaljujemo
mjesechevom rosom.
Zhivot moj privid bijashe zharki.
Al’ nadjoh jedno i jedno stvarno dobih –
putokaz zemlji koje nije.
U zemlji koje nije
ljubljeni moj s krunom blistavom hodi.
Ko je ljubljeni moj? Mrkla je noc'
i zvijezde odgovor trepere.
Ko je ljubljeni moj? Kako se zove?
Nebesa se nadvijaju sve vishe i vishe,
i chedo ljudsko u magli se beskrajnoj utapa
a odgovor ne zna.
Al’ chedo ljudsko je nishta drugo do izvjesnost.
I ruke svoje iznad svih nebesa pruzha.
I odgovor stizhe: Ja sam to shto ljubish i uvijek c'esh ljubit’.
Dolazak u Had (Ankomst till Hades)
Zhal vjechnosti je ovdje,
u prolazu bujica huchi,
a smrt u shiprazhju svira
svoj jednolichni pjev.
Smrti, zashto utihnu?
Stizhemo izdaleka
i slushati zhudimo,
a nismo imali dadu
koja poji kao ti.
Vijenac shto chelo mi kitio nije
polazhem tiho stopama tvojim.
Pokazac'esh mi chudesnu zemlju
kojom se uzdizhu visoke palme,
a izmedju peristila
putuju vali chezhnje.
Skoevde, Shvedska, decembra 2005.
Preveo: Haris Tucakovic'
|