|
Jusuf Nikšić, Mostarcima poznatiji kao Jusa, akademski slikar svoj je radni vijek posvetio ovom gradu, njegovoj ”nepresušnoj” svjetlosti, plavetnilu koje razgaljuje dušu, kaldrmi koja zvoni dok hanumice trče kroz avliju, liku majke, kamenu i njegovoj bjelini, pejzažima… Šipku… kao neizbježnom motivu mostarskih, hercegovačkih, umjetnika.
Namjerno izostavljam most, jer znate i Vi… to je poseban užitak slikati… Most koji će nas nadživjeti…
Jusa je persona s kojom, čim sjednete imate utisak da živite vrijeme koje niste stigli upoznati i na trenutak se prepuštate… Jer ima tu svega za čuti… prepričava mi zašto su sve slike Mehe Sefića bijele… Tajna je, otkriva mi Jusa, u poimanju boja. Je li nebo plavo? Neretva zelena?
Dok mu u stankama promatranja započetog ulja na platnu, dogorijeva sarajevska Drina, koje se ne odriče ni u ovim godinama, razgovaramo o boji.
Konstatujem da preferira zelenu i crvenu, sada još više nego inače jer, s godinama nekih se boja odrekao.
Kako smo se u razgovoru dotakli i rijeke podno naših pogleda pričam umjetniku sada već anegdotu iz Ličnog iskustva: … ”Tražim već danima zelene pločice za potkrovlje u koje trebam useliti u svojoj kući. Preumorna od cjelodnevnog traženja … odlučujem da će za danas biti ovo zadnja radnja u koju ću ući i objasniti koju boju pločice tražim. Zelenu, kao boja Neretve!” – odmah skratim.
A prodavačica, stara Mostarka koja me poznaje, kaže brzo: ”Gospođice Ines, je l’ prije ili poslije kiše…?”
Umjetnik, dok se smije mostarskim liskalucima koji nastaju i kad kupujete pločice, nadovezujući se na temu, objašnjava kako još niko nije odredio boju Neretve i dok je svijeta i vijeka baš i neće. ”Prirodna poznaje 114 nijansi zelene boje ali naše oči vide samo nekoliko.” iznosi stručni podatak.
|