|
Malo nas je Ismete ostalo iz one generacije, pa josh rasuti po svijetu kao da i ne postojimo. A bilo bi tako lijepo, opet se okupiti, opet ruku jedan drugom chvrsto stisnuti i lijepu besjedu zapocheti, pa bar na trenutak prizvati mladost i tiho, onako u pola glasa zapjevati. Pa onda u tishini, jedan pored drugog u mislima odlutati u sjec'anja na one tako nam drage, a sada vec' tako daleke prijatelje i bez sjete im rahmet nazvati.
Puno je toga josh medju nama ostalo nedorechenog, puno neisprichanog, a vrijeme neumitno teche i ostavlja sve manje nade da c'e biti prilike za nova druzhenja, nova sjec'anja, nove radosti. Znam da c'esh mi rec'i da zhivotne puteve ne odredjujemo mi, ali mi se ipak chini da u nama ne postoji onaj minimum volje koji bi prevagnuo na zhelji povratka. Puno vas je negdje daleko, a nostalgija pritiska, pa osiromashuje dushu i stvara varljivu sliku srec'e. Ujadili, brate, ovi tuzhni haberi iz tudjine, pa ja zato ipak vjerujem, zhelim da vjerujem u vash skori povratak, jer vi ste dio ovoga grada, njegova tuga i radost, njegova nada, sve ono po chemu je bio prepoznatljiv u cijelom svijetu.
Dodjite da srcem i umom gradimo ovaj nash lijepi grad, ovu nashu jedinu nam domovinu i ne dozvolimo da veo zaborava prekrije mezarja nashih predaka.
|