|
U svome carstvu. Dotichni mostopisac, barem u mashti, chesto odlazi u predjele nenastanjene. U carstvo trava, ptica i insekata. Dotiche ih rukom i pogledom. Razgovara s njima. Dodvorava im se. Njima se povjerava. Od tog dodira i od tog chuvstva biva srec'an. Osjec'a sebe kao nerazdvojnu chesticu svekolike prirode... Kada tamo krec'e, blizhnji ga sazhalijevaju – da c'e se posve otudjiti, da c'e tamo podivljati. I zhiv se zakopati.
Mozhda i hoc'e. Sve u svoje vrijeme.
Zemlja. Njegova zemlja bijashe nekada koshnica. Puna meda i sokova proljec'a. Gradjena od tvrdog materijala. Tesana od drveta vjekovita. U njoj se s prvim mrakom ishlo na pochinak. A na posao u cik zore.
Bijashe to pchelinjak o kome se prichalo nadaleko. Kao o uzornoj zajednici u kojoj vladaju red i sloga. Zhivot bijashe tako organizovan i podeshen – da se nije znalo kada je neimashtina, a kada izobilje. Niko nikome nije naredjivao, niti se petljao u tudje stvari. Svima jednako nagradjivan trud i strogo kazhnjavan neposluh.
Ali, jednog hudog ljeta, kada cvjeta pchelinja ljubica i kada se pchele mnozhe i roje, u njihovo drushtvo neko, krishom, ubaci osinjak. Vec' sutradan poche se urushavati njihova zajednichka kuc'a – koshnica. Ostade rastochena i napushtena. Bez meda i sokova proljec'a. A u izobilju trava, drvec'a i cvijec'a.
Nakon dugo, dugo godina i decenija dodje i
Dan Pomirenja. Treba ustati na noge da se obznani taj svechani trenutak. Dan shto bijashe miljama daleko. Kao sunce zharko i dugovijeko. Treba bukachima zachepiti usta. Da se ne ponovi zlo i naopako. Izvesti djecu u park, na cvjetnu aleju da, tako, zaobidju tu ljudsku nakazu. Treba umoliti Gospodara svjetova da ukori neposlushnu pastvu koja se otima u raljama hrdje. Pravi oluju i svetogrdje. I josh puno toga treba. Jer, dan pomirenja nije svaki dan. Zbrisati granice i umiti grobove. Pred bogove pasti nichice. Onda: pospremiti stan i avliju. Napojiti stoku i mal.
Pomirenje nije u snu shto je i na javi. Lahko mozhe da se pobrka i strmoglavi.
Mir i barut. Ratne sjekire josh uvijek nisu zakopane. Mir vlada samo u mirovnim ugovorima. Obnovljene zgrade drhte kao u zemljotresu. Srce lupa kao dobosh u ritmu kishe. Na vrijeme dolazi noc' – kao skladishte za chuvanje ostataka ljubavi. A jutro vazda malo kasni. Puno buke i praznih obec'anja... U isto vrijeme tudji supersonichni galebovi paraju nebo nad gradovima i selima. Chovjek – povratnik nemoc'an da bilo shta chini. Upisan davno u crnu kutiju. On, chovjek je zborio shto je trebalo da prec'uti. Prec'utao shto je trebalo da kazhe.
Sad se kaje, ali kasno. Josh se pushi barut minulih bitaka.
Djelidba. Sve shto su njegovi imali, bratski su podijelili. Potom se krmski skrvili oko tla pod nogama. Hoc'e i vazduh da dijele. Kako c'e, zaboga, disati... Sve stavishe na bubanj. Davne pretke i imetke. Kuc'ne toprake i kuc'ishta. Namjeshtaj, krpe i zakrpe. Pa dodjoshe horni kupci: tovare zemlju, drvo, vodu i zrak...
Josh se krchmi djedovina. Stechevina josh se cherupa. Treba sve omedjiti. Nishanima obzidati. Molitve u svijet razaslati i kraste na ranama...
Grijeshna brac'a ne posustaju. Uz njih, sav je ubogi rod. Nove planove kuju i amenuju. Djelidba im u krv ushla. Zavukla se pod kozhu. Tu je njeno leglo.
A siroti mostopisac nema shta da dijeli. On bi svima – ljubav da udijeli. Ali – avaj!
|