Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt


Broj 132-133 (43-44 - nova serija)

Godina XXVI novembar-decembar/studeni-prosinac 2001.
Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Danilo Marić
HOĆU LI SE ODMOSTARITI
Alija Kebo: "Hiljadu malih Mostara", pjesme,
"Rondo", Mostar 1999.

Sjedim u hladovini kalifornijskog poplara (jablana), u ruci držim dvanaestu po redu knjigu poznatog bosanskohercegovačkog pisca Alije Kebe, ”Hiljadu malih Mostara”, i razmišljam o Starom kraju, Mostaru i istinskom njegovom umjetniku, koji u ovoj knjizi pjeva i meni i svim našim novim - zavičajima iz nužde. Ispruža drhtavu ruku, doziva i poziva da se ne razmostarujemo, pa makar smo rastrešeni i istrešeni po svim nedohodima. Ovo je deseta njegova knjiga koju sam pročitao. Sve imaju istu potku, snažan oslonac na umjetnikovo srce, koje je otvoreno za sve ljude, Mostarce i Hercegovce, i sav dobronamjeran dio ljudskog roda. Pjesnik će u svim svojim djelima ostati dosljedno nerazmostaren i to će da ga hrani i drži u nadi, i onda kad zavlada beznađe, uporno istrajavaće tražeći hod i kroz nedohod. Čitajući njegove knjige, i naročito ovu zadnju, nameće mi se misao da je autorova osnovna zadaća da gradi mostove, ali one tanane koji prejazuju i vode do ljudskih duša.

Ove Alijine pjesme nisu raspjevane poput ”Mahaluše” i ”Hercegovine”, raskukale su se gledajući ratni pohod na grad, rat u gradu, smrt, izbjeg i raseljenje. Pjesnik se osjeća pozvanim da nosi luču, da priziva raseljene Mostarce, kao što je nekad pjevao Šantić, kada je pjesmom pozivao komšije Bošnjake: ”ostajte ordje”. Nikako ne mogu da smetnem poemu ”Hercegovina”, u kojoj je toliko rečeno o Zavičaju, pa i onom budućem, koji nam se dogodio. Pjesnik još tada napominje da je Hercegovina čitav svijet naselila ali sebe nije raselila. Ovom knjigom udara i onaj posljednji pečat sudbini mostarskog zavičaja, koji se rasprostranio na ”Hiljadu malih Mostara”, a ja knjigu čitam u jednom od njih, u losanđeloskom.

Umjetnik Alija Kebo u najnoviji rat ulazio je sa snažnim prisjećanjima iz Drugog rata, i plašio se zbilje, nažalost velikih iluzija plemenskih predvodnika. Predratno stanje prosto kao da je poluđivalo ljude: /”Nećemo s trona koji je smiješan/ Cakli se izmet vijeka/ Naš je lik neutješan/ Od ludila mu nema lijeka”. Kako se rat nagovještavao sve je manje bilo smirenih sagovornika, tolerancije se kratile i prijateljstva prekidala: ”Teško li je nama s nama”, kaže pjesnik koji zna kud je trasiran ”novi put”: ”Traje tama koja bruji/ Ruka po ruka napušta kolo/ Jednom prevarena - u oluji/ Zemlja uzvraća oholo/”. U pjesnika uvukla se nesreća: /”Spremajmo se - pijetli kukuriču/ Hoće li i sutra, vrag će znati/”, i još jednom zalutale upamećivaće: /”S nadom se ide, plovi, leti/ Beru trave što vidaju rane/ Gorko je kad se čovjek raspameti/ Sebi stavlja brnjice i veže kolane”/.

A kad više ništa do uma nije dopiralo osim bezumlja, put ka krvoproliću mogao je da se objavi i uz pompe, a pjesnik iz magle opominje: /”Ta je objava kao ujed zmije/ i šumskih nemani koje me nište/ Na kraju blatne lokve i provalije/ nazire se zadnje boravište”/.

Smrad baruta je nad Mostarom, nazad se više ne može: /”Nećemo od ovog roda i izroda/ Sad nas pljuje, sad cjeliva/ Za gozbu su luk i voda/ Što se nije zbilo, evo se zbiva”/. Pjesnik je samo na tren pokoleban i poražen, šapuće: /”nemoj udese zboriti/ Udesom smo udešeni”/, jer: /”Ja ću se zgroziti/ Nemoj mi rat i mir uvoziti”/. I šta je pjesniku činiti kad: /”Svakog bogovog dana / oponaša me tama”/. Nesreća je zasjela: /”U sve rijeke svijeta ne bi stala / tuga jedne Neretve”/.

Grad i pjesnik tresu se, urušavaju se domovi i zatrpavaju ognjišta, životi su u bescijenju, iz grada građanima je da se miču: /”Nemaju kud, a nekud se mora /Žudni svoga neba /s Veleži razvigora”/. Kud će pjesma: /”Ako na jug krenem/ reći će: ne može južnije/ reći će još ružnije/ Tako njima doliči”/.

Zlo se isprtilo nad Mostarom, kao srdžba Njegova, sve je ljudsko poravnala i zadimila: /”To hiljadu malih Mostara/ u sjeti i tuzi/ sagorjeva”/.

A kad je, potocima nedužne krvi, vatra ugašena, preživjeli iz neretvanskih pećina pomaljali su: /”Skrhani od bola, kao da su bili/ na sopstvenoj dženazi”/. Ubogi i kljasti traže domove i toprake stare, ali: /”Na vratima ni biljega ni slova/ Samo mjesec na obelisk slijeće/ Toči suze od praha i olova/ Al’ mjesec je mlad - preboljeće”/.

Tahir Kosovic - Kompozicija
Tahir Kosović - Kompozicija

Pjesnik priziva zapjenušale: /”Da ljudski bol podijelimo/ Da saberemo ratne slave i bijele zastave”/. Jer njemu treba mir da bi pjevao: /”Zemlja je moja stjenovita/ Pjesma krhka stabljika”/, pojašnjava: /”Pjesma hoće svjetla/ Hoće tmine i tišine”/, a i pisaljka je u pobuni, uzdiže se, kočoperi i piše: /”Ako ste gospodari moje zemlje/ Niste i moje pjesme”/.

Umjetnik Alija Kebo je iz rata ponio premnogo rana da bi zapjevao velike i smirene misli, bol je na tren jača i od umjetnosti: /”nazire se tek iz tmice/ eho prazne rečenice”/. Veliki umjetnik ne može bez stiha: /”I ne pitaj zašto klija pjesma/ Njeno je skrovito mjesto u meni/ Od prolaznosti su, i od nesna/ naši pređi davno pobunjeni”/. I taman kad umjetnika umjetnost ponese: /”Usred moga pira piruje sjenka da me/ sputava”/. Ali toplina mostarskog juga i dalje ispisuje se: /”I sutra je suša. Cvrčci znaju/ da negdje u svijetu povodnji traju”/.

Mostarom protutnjao je još jedan rat, slika necivilizacije ostala je da užasava: /”I ram će izgristi patina/ Drvo se i staklo sasuti/ Ostati, tek, truhlina/ Od ruševina i sjećanja”/.

U nepogodi i udesu, ipak, najviše boli bezljudnost:/ ”Gdje su raja pobjegla iz raja”/. Bosonogi Mostarci odazivaju sa hiljadu meridijana: /”Put pod nogama vijuga:/ Sad sam na krajnjem sjeveru/ Sad pod zvijezdom juga”/, a on tuži i panično pita se: /”Kako im je bez - vale/ U tuđini/ U samštini”/, i moli Svevišnjeg da ih povrati u Mostarsku valu: /”Tamo gdje su sunca vazda stolovala/ I stara sjeta tiho bolovala”/, jer umjetnik istinski vjeruje da: /”I u krateru krša ima nade”/, pa dodaje: /”Živjet nam je tako, il’ nikako”/, i tješi: /”A razvigor s Neretve/ dušu će da omehlemi”/.

Savremenik pjesnk prisjeća se i pjeva stilom minulog pjesuka: /”Pust je i gorak krov tuđine/ O, hoće li jednom da mine/ taj orkan taj oblak/ nad mezarjem/ Alekse i Emine”/. Na koljenima kleči umjetnik i moli raseljenike da se vrate iz, ”Hiljadu malih Mostara”, jer bez Mostaraca nema grada juga, jer bez njih svjetlost nema koga da budi, pa će se i ona povući a zaostati vječna tama, pjesnik paniči, kleči i moli Mostarca u tuđini da se ne odmostaruje: /”Nek te anđeli doprate/ u našu poharanu avliju/ gdje ljubav još obitava”/ a one već odmostarene ruži i podsjeća da su i: /”Domu sve dalji, grobu sve bliži”/, jer tamo gdje su oni: /”San je obeskućenog svijeta”/.

A onome koji je već nepovratno odmostaren, i neće se vraćati, prigovara za obaveze prema razvalinama grada, grobovima pređa... raspolovljenom Mostu, pa prije nego nepovratno nestane, posljednja mu je dužnost da: /”Vrati svežanj zavičaja”/.

Pjesnik Alija Kebo je postradao više od drugih umjetnika, ovoga vakta, pa ipak on je ostao smireniji i dosljedniji umjetnosti od mnogih drugih, i to je njegova veličina koju, siguran sam, neće moći zaobići analitičari njegovog djela. Zbirka pjesama ”Hiljadu malih Mostara” je najbolji primjer te Alijine veličine, u njoj je o ratu sve rečeno, i iz rata, ali bez huškačkog pripjeva i bolesničke pjene. I po tome ovo je velika umjetnost.

Ima i biće napisanih i boljih pjesama od ovih Alijinih, ali nema i neće biti viših i dubljih, od ovih Alijinih, puteva i mostova, koji dovode do ljudske duše. A doprijeti do dubine ljudske duše umjetnost je - univerzalna. On ne ostavlja nerazvezanim ni one najtananije duševne vezove, koji su duboko u njemu, i u nama, jer on je umjetnik i njegovo je da istinu objavljuje, a on to hoće, može i čini, jer u njemu je čista duša, on je građanin Mostara i vaseljene, i predstavlja se ili se samo pita: /”šta sam po vjeri i nevjeri”/, kad je: /”Rastao s nesretnom braćom/ Pod kupinom i dračom/ Za ostalo pitajte trave/ Iznikle iz ove lude glave/. Umjetnik je čovjek koji je za ljubav i slogu spreman uložiti sav svoj imetak: /”Svima ću reći ko sam/ Šta jesam/ Ako treba, / i šta nisam”/.

U čitavoj Kebinoj knjizi u pozadini je jedan most, ime mu se ne spominje, a znamo koji je, i pjesnik će sve da predevera i oprosti za dobro svjetlosti i behara svoga Mostara, ali neće prestati da moli: /”Nemoj mi most poloviti/ Kuda ću na drugu stranu”/.

Kako se zna u Mostaru polovljeni su ljudi i mostovi, jedino su ih pjesnici sve sačuvali, kroz muziku osjećanja, poeziju koju im pjevaju, a riječi prolaze kao snopovi svjetlosti od koje je isklesano kamenje - namijenjeno da traje. Sa mosta, građenog od pjesničkog gradiva, vidi se sva različitost života, sudbina i nada u nadvremeno i neprolazno. Izgleda da kamenje odsvukuda pada, da bi se zadržalo u stihu i ostalo u vječnom mostu, jer pjesnička ideja nadživljava fizičku egzistenciju i tako most postaje lelujav, prozračan kao trodimenzionalna vizija kamena koji se bjelasa u visinskim plavetima, kao da je nad neretvanskim modrinama, gdje se osjeća da je uvijek bio i da ništa nije izgubio od svoje ljepote. Neuništive su nevidljive spone, pronađene u umjetničkoj riznici, vrlo prisne siluete, sa kojima se sretaju čitaoci: ”Hiljadu malih Mostara”, jer ipak postoji unutar svih nas, trajniji most od svih podignutih, koji se ne može zarušiti, jer samo tako može ostati nada utkana u tihu muziku riječi, da opšte pobjeđuje prolazno, dobro zlo, i niko se na ovim riječima neće posjeći, a svi će krvariti.

Poezija ima svoju vazdušnu putanju, svoje rasadnike, jorgovane, svoje perunike, mirte i zerdelijske behare, a san o hiljadu mostara i mostova je kao polje sa hiljadu bijelih krinova izlivenih u kalupima da se uklope u bronzano zdanje, koje će nadživjeti vremena. Za pjesnika silueta mosta preselila se iz jave u san. Tamo izgleda još i ljepša, svečanija i mekša, lepršava, ritmička kao neka zastava na nevidljivom jarbolu, koji svaki čovjek može da pronađe u sebi, ako traži odgovor na hiljadu pitanja razaranja i uništenja svijeta, sa kojim smo i na kojem rasli, a nema pouzdanog odgovora, jer i bez jednog jedinog kamena nema (S)starog mosta.

Umoran je pjesnik, od godina i hercegovačkih belaja, satrla ga ljubav prema gradu koji je uporno rušen i porušen na očigled njegove nemoći, on više nema snage da istrajava, da pjeva nad ruševinama, on bi da se konačno odmara, ali prethodno mora da se odljubi od Mostara. Može li pjesnik bez ljubavi, ostaje zagledan u daljine i zapitan (i ja s njim):

”Hoću li se odmostariti”

Los Angeles, 11. jula 2000.

Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Rizah Stetic - Mrtva priroda s pticom, 1966.

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Časopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobođen je plaćanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-2001 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadržaj obnovljen: 14-05-2004

Design by © 1998-2001 HarisTucakovic, Sweden
oo