o
Mostujte sa nama
Arhiva
Paul Gaugin - Ragazza con mango

Home Arhiva
Novi broj Obavjestenja Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Broj 105 (16 - nova serija)

Godina XXIV juli-srpanj/avgust-kolovoz 1998.
Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Dubravko Lovrenovic
COVJEK PLEMENITOG KOVA
Marko Sunjic: 1927-1998

Tridesetog marta 1998. godine u Sarajevu je, u 72. godini preminuo dobri i dragi covjek, Mostarac, prof. Dr. Marko Sunjic, clan ANUBIH. Bio je istaknuti naucnik, povjesnicar svjetskoga renomea, veliki i temeljiti poznavalac proslosti Bosne i Hercegovine i neumorni borac za njenu demokratsku buducnost. Marko Sunjic je dao znacajan doprinos prilikom osnivanja mostarskih fakulteta. Uoci agresije na nasu zemlju, uz ostale brojne duznosti, Skupstina Opstine Mostar imenovala ga je za rukovodica Odbora za pisanje visetomne monografije Mostara.

Danas, nakon sto je "velika kosacica" prerano i nenadano odnijela akademika Marka Sunjica, cija sadrzajna biografija je ispunjena uspjesnom naucno- nastavnom aktvnoscu, drustvenim funkcijama i priznanjima, onima koji su ga izblize poznavali ostaje da konstatiraju - kako to nedavno rece jedan njegov uvazeni kolega - da je samozatajni profesor iz ovog zivota i naseg vidokruga ipak otisao kao nepoznanica. Uistinu: biti toliko dugo prisutan u naucnom i javnom zivotu, biti gotovo pola stoljeca neprestano izlozen pogledima i procjenama a nakon svega otici kao nepoznanica, moze samo osoba koja je umijece zivljenja od pocetka do kraja nekom antickom manirom prispodobila umijecu umiranja.

"Ars moriendi" - velika tema evropskog srednjovjekovlja, o kojoj su pisali glasovite pape i anonimni monasi - u profesoru Sunjicu nasla je, cini se, novovjekovnog protagonistu tesko sagledivih duhovnih mogucnosti. Uvijek, i u najtezim ratnim danima, besprijekomo uredan, stalozen, odmjeren - bez suvisnih rijeci i gestova - svoj je javni zivot uzdigao do razine originalnosti, do pune akribije kojom su prozeti svi njegovi naucni radovi trajnog znacenja. Znao je neusporedivo vise nego je kazao i napisao - cesto ga se moglo naci udubljenog nad stranim enciklopedijama i literaturom - njegujuci kult podataka i akribije nikad nije prelazio granicu sigurnih i provjerivih zakljucaka. U njegov kabinet ulazilo se s nekim posebnim respektom, s postovanjem koje se osjeca samo za istinsku velicinu, onu koja nastaje iz duboke covjekove potrebe da slijedi autoritet.

Razum i vjeru - njihov unutarnji spoj uprilicen samo njemu poznatom metodom - doveo je do mudrosti i krijeposti, ono sto je davao davao je punom sakom, ono sto je trazio bilo je bespogovorno odmjereno iznad svakog licnog motiva ili interesa. Principe po kojima je zivio nije reklamirao niti nudio, oni su naprosto izvirali iz svakog njegova postupka, i nikoga nisu mogli ostaviti ravnodusnim. Vjerovao je u snagu napisanog ali, mozda jos i vise, neizrecenog. Za sobom je ostavio vise pitanja nego konacnih odgovora, iz cega bi mogli zakljuciti da je potragu za Istinom pretpostavljao svim parcijalnim i uskogrudnim "filozofijama" podjela. Ponekad je sutnjom govorio glasnije od svih olako iskazanih rijeci, znajuci da postoje situacije u kojima je lijek opasniji od bolesti.

Marko Sunjic
 
Njegova zadnja knjiga (Bosna i Venecija - odnosi u XIV i XV st.), nastala u ratnim godinama destrukcije, objavljena pred smrt, potvrdila je Marka Sunjica kao naucnika starog kova, ali i modernisu: funkcionalan spoj akribije F. Rackog i V. Klaica, izvorne fundiranosti P. Andjelica i S. Cirkovica, leprsavog stila i sarma jezickog iskaza jednoga R. Lopeza.

Stjecajem okolnosti, ona je ostala kao njegova zavrsna rijec i rezime vlastitoga dozivljaja povijesti o kojoj ce se - u to ne treba sumnjati jos diskutirati i iz koje ce se jos dugo uciti i saznavati. U sumi nerasciscenih pojmova i poplavi tzv. retrospektivnih mrznji kojih se nasa historiografija do dana danasnjega nije uspjela osloboditi, ova ce knjiga zadrati status putokaza i orijentira, potvrdjujuci misao tako dragu srednjovjekovnim ljudima da sa ledja divova i patuljci vide dalje. Ona je istinski pledoaje protiv filozofije parcijalnih istina, etno- konfesionalnih fundamentalizama i patrijarhalnih separatizama, zagovornik sinteze za ciji racun nece biti zrtvovana podrobna analiza.

Na predavanjima, u akademskim diskusijama, na sjednicama, u licnim kontaktima, prednjacio je na jedan osebujan nacin: uvijek ostavljajuci prostor za nastavak i dopunu, za istinu kao zbir razlicitih pogleda koji se prozimaju. Savjetovao je blago, a kada je trebalo korio odlucno, uvijek u ravnotezi sa samim sobom i okolinom. Gotovo nikad ga nije napustao smisao za humor - najbolji pokazatelj sirine duha - i cesto ga je koristio komentirajuci nesuvislost ljudskih postupaka motiviranih neznanjem i sebicnoscu. Izgradio je jedan u svemu specifican senzibilitet kao koherentan spol morala, cvrstine i ljudske topline kojim je u svakoj zgodi plijenio i osvajao bez nametanja. Na toj osnovi uspostavio je autoritet naucne i ljudske neprikosnovenosti, na koji se svaki dobronamjernik s pouzdanjem mogao osloniti. Bio je od onih iznimnih licnosti koje su jos za zivota - na putu neprestanog usavrsavanja - postajali institucijama, zbog cega su svi trazili njegovo misljenje kao mjeru i siguran orijentir.

Umirao je i umro upravo onako kako je i zivio: dostojanstveno, nista ne trazeci, sa samo njemu svojstvenim sarmom primajuci svaku lijepu rijec i malu uslugu. Nadrastajuci trivijalnost ovoga svijeta i ljudskih odnosa u njemu, marljivo se baveci srednjim vijekom, kao svoju zivotnu filozofiju usvojio je spoj razuma, mudrosti, znanosti i vjestine i na taj se nacin, u duhu poimanja svijeta Dionizija Kartuzijanca, uzdignuo na rang simbola. Tako je i u privatnom zivotu sintezu doveo do njezina konkretnog izraza.

Mnogo prijateljskih pozdrava S.Cisicu od M.Sunjica iz Firenze (18.04.1997.)

Iza akademika Marka Sunjica, covjeka i naucnika, ostala je golema praznina i upravo, po tome - vise nego po svemu ostalom - sa sigurnoscu mozemo reci da smo imali srecu i cast zivjeti s obicnim velikim covjekom. Danas, kada je covjek izgubio eshatoloski kompas, u posvemasnjoj malaksalosti ideja, jedan osmisljen zivot, dostojan nasljedovanja i oponasanja, vrijedi vise od svake utjehe. Neukusno mahanje nacilonalnom zastavom iznad njegova odra stari je profesor - slijedeci logiku svojeg ovozemaljskog zivljenja - vjerojatno popratio ili sutnjom ili nekom duhovitom opaskom. Bio, je, naime, veci od svih parohijalnih podjela.

Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Ahmet Kurt - Stari most

Home Arhiva
Novi broj Obavjestenja Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright 1995-1999 Casopis Most Mostar Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo