o
Mostujte sa nama
Arhiva
Paul Gaugin - Ragazza con mango

Home Arhiva
Novi broj Obavjestenja Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Broj 105 (16 - nova serija)

Godina XXIV juli-srpanj/avgust-kolovoz 1998.
Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Mirjana Nadazdin Defterdarevic
PRAVO I SLOBODA INFORMISANJA
DOMETI I OGRANICENJA
Razvoj komunikacijskih sistema i procesa
u Bosni i Hercegovini

UVODNE NAPOMENE

Sloboda misli i sloboda izrazavanja spadaju u tzv. prvu generaciju ljudskih prava, sa pravom na zivot i fizicki integritet, ravnopravnost pred zakonom i jednaku zastitu pred sudovima ona sacinjavaju osnovna gradjanska i politicka prava.

Ljudska prava cini jedan broj prava visoko postavljenih i zasticenih koja po svom karakteru imaju kvalitete prirodnih prava, visa su i nepovrediva od svih pozitivih normi. Cini se, ipak, da ova dva ranije spomenuta prava danas vise od ostalih pobudjuju paznju istrazivaca i analiticara. Cime zasluzuju tako visoko mjesto medju ljudskim pravima i zasto izazivaju toliki interes?

Odgovor nalazimo u vezi sto je neraskidiva izmedju njih i svakog demokratskog drustva. Sloboda misli i izrazavanja jeste i sloboda od drzave, dakle, zastita od intervencije drzave, ali i dobar nacin da se na samu drzavu utice. Oba su ova prava zasticena svim do sada poznatim konvencijama i instrumentima. Treba razlikovati ove dvije slobode, mada one uvijek idu cvrsto vezane jedna uz drugu i nezamislive su jedna bez druge. Sloboda misli je garant jednog unutarnjeg procesa formiranja misljenja koji podrazumijeva mogucnost da se dopre do vise podataka, ideja, informacija. To je naravno tesko realizovati u totalitarnom sistemu, jer zahvaljujuci brojnim ogranicenjima u sferi obrazovanja i informisanja, koja znacajno uticu na javno mnijenje, tesko da se moze govoriti o bilo cemu sem o prividnoj slobodi misljenja. S druge strane, sloboda izrazavanja je usko povezana sa slobodom misli, tacnije, ona je njeno ostvarenje i moze imati razne oblike - od tekstova u medijima do slikarsta, muzike itd..

Ovako sirok aspekt ispoljavanja tih sloboda uslovljava i trazenje sve novih i novih, profinjenijih i suptilnijih tehnika za njihovo ogranicavanje. Taj tezak zadatak u pravilu je povjeren drzavi, ali nerijetko, da bi izbjegla odijum koji obavljanje tog posla obicno za sobom povlaci, drzava ce ga povjeriti ili odabranim pojedincima ili grupama koje ce taj neugodan posao obaviti "u svoje ime, a za njen racun".

Sloboda misli i informisanja krije u sebi veliku "opasnost" vec iz razloga sto u fazi nastajanja nije kontrolabilna, misao ili informacija nedostupne su bilo kakvom uticaju dok se ne materijalizuju, dobiju svoju formu u realnom svijetu. Tako manifestovana informacija tek postaje predmet kontrole i ogranicenja. Pored propisanih, zeljenih i drustveno, pozeljnih formi manifestovanja velika je paleta dozvoljenih i nesankcionisanih ponasanja od kojih se neka blize opasno i podrucju koje je nedozvoljeno. Cilj je svake drzave da bude uredjena u tolikoj mjeri da iznenadjenja, pogotovo neugodna, budu svedena na najmanju mogucu mjeru. Problem sa kojim se drzava u sferi informisanja suocava je to sto su informacije podlozne promjenama, transformaciji do svoje potpune suprotnosti, sto se ponasaju kao vrlo vitalna kategorija i sto je veoma tesko unaprijed predvidjeti kakve ce efekte proizvesti kada budu plasirane. Tu ponovo uskrsava ona veza izmedju prava i slobode misljenja i izrazavanja.

Svako narusavanje apsolutne discipline izaziva strah, zato ta narusavanja treba preduprijediti i osujetiti preventivno rigoroznom normom, sto je misljenje koje je u dugom vremenskom periodu bilo dominantno. Dugi period istrajne borbe za slobodu misljenja i informisanja dovesce do formulisanja stava da je pravo na slobodnu informaciju dragocijeno, mozda najdragocjenije pravo, izuzimajuci pravo na zivot, naravno, i da tek ono daje covjeku mogucnost da ostala ljudska prava i slobode konzumira u punom kapacitetu. Ovaj ce stav svoju potvrdu dozivjeti u rijecima americkog sudije Huga Blacka: "ni jedna zemlja ne moze zivjeti u slobodi ako njeni stanovnici mogu biti fizicki ili finansijski ugrozeni zbog kritikovanja vlade, njenog djelovanja ili njenih predstavnika". (Reljic, 1997:20)

Historijske su okolnosti ovaj stav ucinile dominantnim stavom danasnjice.

"Hipokrizija je prvo priznanje koje porok odaje vrlini" kaze jedna francuska izreka, sto ce reci da danas vise niko, pa ni autoritarni sistem, nece govoriti protiv demokratije. Javno se govori da smo svi za slobodu, a potom se nadje citav niz malih instrumenata kojima ce se ona ograniciti. Najtransparentnija sfera da bismo ovu tvrdnju potvrdili je domen slobode informisanja.

SLOBODA INFORMISANJA
HISTORIJSKI RAZVITAK


Sloboda informisanja kao pravo promjenjivog kapaciteta moze se iz prakticnih razloga najlakse pratiti u oblasti stampe. Mediji preko kojih sloboda informisanja dozivljava svoju manifestaciju su raznoliki; "obuhvataju televiziju i filmsko zabavnu industriju, mnostvo regularnih stampanih izdanja i cak drustvene odnose i propagandu. Stampa treba da bude ozbiljan clan te porodice, usredsredjujuci se na pravi zivot umjesto fantaziranja i serviranja najsiroj mogucoj publici. Dobar genericki termin za stampu u dobu elektronike je "medija vijesti". Akcent u ovoj definiciji je na sadrzaju, ne na tehnologiji ili sistemu prenosa, jer stampa samo u razvijenim zemljama se moze naci na Internetu, telefaks aparatima ili radio talasima. (Reljic, 1997:13) Sloboda informisanja dugo vremena je bila sinonim za sintagmu "sloboda stampe". Prvobitno ta se sloboda svodila na mogucnost slobodnog osnivanja stamparija, pokretanje i izdavanje listova. I, naravno, sloboda od cenzure. Zahtjevi za ovom vrstom slobode datiraju iz 17. vijeka. Od vremena kada se prvi put odredila do danas ne dijele nas samo tri vijeka vec golem tehnoloski napredak koji se ponajbolje ogleda u domenu razvoja sredstava informisanja. Danas pojmom slobode informisanja obuhvaceno je kako slobodno pokretanje i izdavanje novina, slobodno osnivanje i djelovanje radio stanica i televizijskih studija, sloboda informacija u svim vidovima; bilo da je to rijec, pismo ili slika. Sve je to bez razlike obuhvaceno slobodom informisanja, izrazavanja i govora.

PRAVO I SLOBODA INFORMISANJA
U BOSNI I HERCEGOVINI


Kao i u drugim dijelovima svijeta afirmacija prava informisanja u pocetku je i u Bosni i Hercegovini vodjena kroz zahtjeve usmjerene na slobodu stampe. Prva stamparija u Bosni i Hercegovini otvorena je relativno rano (u Gorazdu 1529). Dvije godine po osnivanju prestala je sa radom i otada u periodu od vise nego trista godina u Bosni i Hercegovini se nije stampalo. Tek sredinom XIX vijeka pod politickim i kulturnim uticajem sa susjednih prostora ozivljavaju inicijative za pokretanje listova, Prvijenac u tom smislu bio je casopis Bosanski prijatelj, stampan u Zagrebu i Sisku, a pokrenuo ga je I.F. Jukic, koji je prvi postavio i pitanje domace stampe. Tek sesnaest godina kasnije u Sarajevu je otvorena stamparija. Turski ustavni zakon je propisivao da svaki vilajet mora imati stampariju i sluzbeni list. Na poziv Osman- pase Topala dosao je zemunski stampar Ignjat Sopron u Sarajevo i otvorio tzv. Sopronovu pecatnju, koja ubrzo prelazi u drzavne ruke i mijenja naziv u Vilajetsku pecatnju. Bila je to tehnicka pretpostavka da se intenzivnije pocne razvijati stampa koja ce odmah dovesti u pitanje granice zabrana i ogranicenja koje uz ovu novu djelatnost idu. Do 1878. u Bosni i Hercegovini je stampano ukupno 5 listova. Publicisticki rad u njima, sto nije beznacajno naglasiti, bio je u sluzbi turske uprave.

Plakat opere o Mostaru "Mili glas" J. Weinbergera prema tekstu R. Michela
 
Dolaskom Austro- Ugarske u Bosnu i Hercegovinu nastaje novi i mnogo plodniji period bosanskohercego- vacke publicistike. Javljaju se dnevni i nedjeljni listovi, diferencira se stampa po oblastima i strukturama. Osim sluzbenih listova javlja se stampa sa vjerskim i nacionalnim obiljezjima. Publicistika postaje mocan faktor u javnom zivotu.

U pocetku nije bilo nikakvih zakonskih garancija te se najcesce povinjavala uticaju okupacionih vlasti. Veca sloboda data je poslije 1903. godine, kada je apsolutisticku upravu pocela da zamjenjuje nesto liberalnija. 1907. godine donesen je Zakon o stampi i ukinuta je preventivna cenzura. Uprkos neprilikama sa cenzurom broj listova s vremenom je rastao. Za 40 godina austrougarske vladavine pokrenuto je i izlazilo 125 listova, a od toga je u BiH stampano 118.

Turbulentna politicka historija moze se plasticno pratiti kroz slobodu koju je stampa u pojedinim periodima uzivala. Vrlo rano je uocena podobnost stampe kao sredstva u borbi za nacionalno osvjescavanje i nacionalno oslobadjanje. Borba za slobodu stampe postaje tako sastavni dio nacionalnih politickih programa. Taj okvir nacionalnog odrzace se do stvaranja prvih samostalnih drzava na ovom tlu, da bi nakon toga - oslobodjena njegove stege, stampa imala status slican onome koji je aktuelan i u drugim krajevima svijeta.

Kad je poceo I svjetski rat, u BiH je izlazilo pedesetak casopisa i novina. Vec pocetkom rata obustavljeno je izlazenje vecine listova, od tog broja nakon rata bilo ih je samo 17, a slomom Austrije jos ih se sest ugasilo.

Nove prilike koje su nastale u Jugoslaviji vidno su se odrazile i u ovoj oblasti. Broj se publikacija povecao, stampa je bila raznovrsnija. U vremenu od 1918. do 1941. u Bosni i Hercegovini pokrenuto je dva puta vise novina nego za cetrdeset godina vladavine Austro- Ugarske. Izlazenje pojedinih listova bilo je kratkog vijeka, jer su poratne prilike, dugotrajne politicke i ekonomske krize, te kulturna nesredjenost uticale i na publicistiku. U prvo vrijeme na snazi je bio austrougarski zakon o stampi, koji je sprecavao slobodan razvoj stampe. Tek 6.VIII 1925. Donesen je novi Zakon o stampi za cijelu Kraljevinu Jugoslaviju po kojem se ukida tzv. preventivna cenzura i dozvoljava slobodna prodaja novina.

Sestojanuarskom diktaturom, kada su ukinute sve gradjanske slobode, ponovo je uvedena cenzura. Ovaj je zakon trajao koliko i apsolutisticki rezim koji ga je donio - do 1941.

U periodu 1941-1945. na bosanskohercegovackom podrucju izlazila je partizanska stampa koja po svojoj strukturi predstavlja faktografsko- istorijsku gradju u kojoj se ogleda drustvena, politicka i kulturna djelatnost cijele NOB-e. Vrlo rano je uoceno da kanalisanje slobode informisanja u zeljenom pravcu za politicku vlast u zemlji moze donijeti znacajne rezultate. To je bilo "pravilo ponasanja" koje je vrijedilo sve vrijeme dok je postojala SFRJ.

Poslije rata listovi koji su izlazili, izlazili su u daleko vecem tirazu. Pored listova koji su izlazili za cijelo podrucje BiH, izlazio je veci broj listova regionalnog znacaja.

10. IV 1945. godine oglasilo se prvi put Radio Sarajevo. Televizija Sarajevo kao peti jugoslovenski TV centar pocinje sa radom 1961. godine.

AUTOCENZURA UREDNIKA
I NOVINARA


Podrucje ce ex. Jugoslavije, medjutim, u drugoj polovini XX vijeka dozivjeti svoje zakasnjelo nacionalno budjenje, ako se tako lijepim imenom moze nazvati ono sto nam se desilo.

Stampa, sada vec osnazena postojanjem i drugih medija, posluzila je ponovo, zajedno s njima, kao sredstvo ideoloske borbe, perjanica nacionalne militantne svijesti, zagovornik ideje promjena, a sve u cilju pune restitucije nacionalnih sloboda koje su "ugusene" stvaranjem zajednicke drzave. Odgovor na pitanje kako je mogla biti tako "uspjesna" u ostvarenju postavljenog programa treba potraziti u sferi pravne regulative koja je na podrucju ex Jugoslavije u to vrijeme bila vazeca.

Podrucje informativne djelatnosti u bivsoj je drzavi bilo regulisano zakonima i saveznog i republickog karaktera. Ustavom SFRJ (cl. 167) i Zakonom o stampi bila je zajamcena sloboda stampe i drugih vidova informisanja. Za objavljivanje informacija nije bila potrebna prijava ni prethodno odobrenje. Cenzura nije postojala, ili bolje receno zakoni kazu da ne postoji. Zakonodavac izuzetak predvidja "u slucaju ratnog stanja ili kad je aktom nadleznog organa utvrdjeno da postoji neposredna ratna opasnost" (cl. 3. Zakona o stampi). U osnovi isto rjesenje daje i odgovarajuci clan Zakona o javnom informisanju SR BiH. Gradjanima se daje pravo da se koriste sredstvima informisanja radi sopstvenog obavjestavanja, da izrazavaju i objavljuju svoja misljenja, sire informacije, izdaju novine i druge oblike stampe kao i pravo da ucestvuju u upravljanju sredstvima javnog saopstavanja informacija pod uslovima koje propisuje zakon. Ovim se pravom na smije koristiti u cilju rusenja socijalistickog demokratskog uredjenja utvrdjenog ustavom, ugrozavanja mira, ravnoprane medjunarodne saradnje i nezavisnosti SFRJ, raspirivanja nacionalne, rasne ili vjerske mrznje. Ovom zabranom obuhvaceno je i podsticanje na vrsenje krivicnih djela, vrijedjanje casti i ugleda gradjana, javni moral, sve sto moze da nanese stetu vaspitanju djece i omladine ili da nanese stetu interesima drustvene zajednice. Zakonski clan slicnog ili identicnog sadrzaja bio je propisan u svim republickim zakonima koji su regulisali ovu oblast. Slicna ogranicenja sadrzi i vise clanova saveznog Zakona, kao i cl. 1. i 2. Zakona o sprecavnju zloupotrebe slobode stampe i drugih vidova informisanja iz 1976. godine.

Slobodna je razmjena informacija izmedju Jugoslavije i drugih zemalja i unosenje, inostranih stampanih stvari u Jugoslaviju. Do ogranicenja ove slobode moglo je doci samo u slucajevima predvidjenim zakonom. Nije bilo dopusteno izdavanje stampanih stvari ako se finansijska ili druga materijalna sredstva za njihovo izdavanje pribavljaju iz inostransta, na ovaj nacin nisu tretirana sredstva pribavljana putem pretplate ili naknadama za oglase, ako su ovi bili u uobicajenim iznosima. Ova zabrana nije proizvodila efekat ako se radilo o sredstvima koja su obezbjedjivale UN, ili medjunarodne organizacije, ili ako je u tu svrhu postojalo odobrenje Sekretarijata za informacije.

Zbog prekoracenja pravnih ovlastenja predvidjenih zakonima sud je mogao cak izreci zabranu izlazenja novina ili druge povremene publikacije, sankcijama su bili podlozni i novinari, a posebno je bila delikatna pozicija glavnih urednika. Bile su predvidjene i krivicne sankcije i visoke novcane kazne za krivicna djela i prekrsaje.

Osim pravnog ogranicavanja slobode stampe veoma su znacajni bili i drugi oblici kojima je bila uspostavljena kontrola nad stampom od strane politickih ili ekonomskih monopola, a kojima je nametan svojevrsan oblik autocenzure urednika i novinara. Kontrola se provodila i na nacin da su postojale slozene i dugotrajne procedure kojima se otezavalo pribavljanje raznih dozvola, cime se otezavala ili onemogucavala pojava nepodobnih publikacija.

Postojao je jos jedan krug ogranicenja, kojeg manje vise poznaju sva zakonodavstva u svijetu. To su ogranicenja koja se ticu objavljivanja, rasturanja i pronosenja, putem stampe ili drugih sredstava informisanja, onoga sto predstavlja krivicno djelo, odnosno cime se vrsi povreda vojne, sluzbene ili privredne tajne. Takva djela predstavljaju zloupotrebu slobode informisanja. Bila je to norma na osnovu koje je nadlezni javni tuzilac mogao izreci mjeru privremene zabrane rasturanja takvih stampanih stvari, a konacno rjesenje u odredjenom roku je donosio sud.

RAT POCEO U MEDIJIMA

Koncepcija medijskih sloboda mogla bi se formulisati kao okvir u kojem su mediji bili slobodni da podrzavaju postojeci politicki sistem na nacin kako su to propisali ustav i zakoni.

Neki clanovi saveznog krivicnog zakona, inkorporirani u republicke krivicne zakone, takodje su neposredno tretirali slobodu medija. Najpoznatiji primjer za to je cl. 133 Krivicnog zakona. Ti clanovi koji su manje ili vise regulisali okvir dozvoljenog su bili i clanovi 116, 134, 136, 150, 157, zapravo za sve inkriminacije predvidjene ovim clanovima moze se konstatovati da je najpodesniji nacin za realizaciju bica krivicnog djela aspekt ostvarivanja prava informisanja (bilo da se radi o slobodi misljenja koja se ispoljava kroz odredjene stavove ili objavljivanju informacija koje ne konveniraju drzavnoj politici). Iz ovoga se vidi da je cenzura zapravo postojala, mozda jos bolje to potvrdjuje clan 4 Zakona o sprecavanju zloupotrebe slobode stampe. Po ovom clanu izdavac je duzan da dostavi po dva primjerka svake publikacije prije nego je ucini dostupnom javnosti. Clan 19 je prosirivao tuziocevu zabranu na radio, televiziju i druge medije.

Postoji jos jedna specificnost koja je bitno odredjivala status medija u bivsoj SFRJ, a to je pitanje ko je titular vlasnistva nad medijima. Privatne kompanije nisu legalno postojale sve do osamdesetih godina. Malo je kompanija bilo u vlasnistvu drzave, takvo stanje posljedica je koncepta drustvenog vlasnistva posebnog modela javne svojine. Drustvena svojina nije imala titularnog vlasnika, teoretski pripadala je cijelom drustvu koje ju je onda povjeravalo, uslovno receno, dijelovima drustva na koristenje u interesu cjeline. Od ovog koncepta najvise je profitirao Savez komunista koji je kao dominantna ideoloska sila svoj uticaj nerijetko ispoljavao kroz prerogative vlasnika. Jedna od oblasti gdje je to zdusno manifestovano bila je i oblast medija. Ideoloski uticaj se osobito dobro moze ilustrovati cinjenicom da od 1945. godine glavne dnevne listove osnivao je ili ih je kontrolisao Socijalisticki savez radnog naroda, koji je zapravo i sam bio pod politickim vodjstvom Saveza komunista. Kao osinivac SSRN je imao ovlastenje da imenuje direktora, glavnog urednika i urednika. Clan 30 saveznog Zakona o osnovama javnog sistema informisanja iz 1985. godine odredjivao je da gradjani i njihova udruzenja mogu da, pod uslovima odredjenim zakonom, izdaju novine i prenose informacije preko drugih medija. U praksi, medjutim, bez odobrenja SSRN to se pravo nije moglo realizovati. Bilo je nepisano pravilo da generalni direktor, a nekad i glavni i odgovorni urednik televizije budu clanovi Centralnog komiteta republickog Saveza komunista.

Medije su nadzirala posebna tijela, koja su u svom sastavu imala, znatan broj clanova koji su bili van tog medija (obicno dvije trecine). Mnostvo tijela van samih medija takodje je imalo nadzorna svojstva i njihova je funkcija bila sacinjavnje periodicnih izvjestaja koje su opet imala, u krajnjoj instanci, dostaviti CK SK ili Saveznoj konfereciji SSRN.

U oblasti radija i televizije administrativna je kontrola bila, povjerena republickom ministarstvu informisanja.

Bio je to normativni okvir koji je vrijedio do 1992. godine, uslovljen specificnim politickim sistemom samoupravnog socijalizma. "Bio je to najsavrseniji sistem od svih jednopartijskih drzava, sacinjen tako da internalizuje krivicu, sramotu, neuspjeh i strah, da vas pouci kako da vi licno cenzurisete vlastite misli i djela i da se, u isto vrijeme, osjecate slobodnijim no iko u Istocnoj Evropi" (Drakulic, 1992:6).

Bio je to istovremeno i okvir unutar koga su funkcionisali i mediji u Bosni i Hercegovini. Do rata medijski je prostor bio jedinstven i sa postojecom regulativom, uz uvazavanje svih njenih nedostataka, obezbjedjivao je da cijela teritorija bude podrucje normalnog protoka informacija.

U Bosni i Hercegovini od 1990. godine nisu doneseni nikakvi medijski zakoni. Pocetkom 1990. godine vlada nije uspjela da donese zakon kojim bi radio televiziju stavila pod svoju kontrolu. Vjerovatno je to posljedica cinjenice sto nije bila kadra da udovolji razlicitim ciljevima i zadacima koji su medjusobno bili protivrjecni. Ta je situacija trajala do proljeca 1992. Po izbijanju rata vlada je preko kolektivnog predsjednistva formalno preuzela kontrolu nad radiom i televizijom sa pravom postavljanja njihovih izvrsnih rukovodilaca.

Specificne okolnosti rata sa sobom su donijele nova normativna rjesenja, ona su bila primjerena vremenu i po svom su katakteru predstavljala znacajna ogranicenja u oblasti prava i sloboda informisanja.

Jedinstveni medijski prostor Bosne i Hercegovine pocetkom rata prestaje da postoji. Granice koje je postavilo oruzje i mediji su uvazavali. Rat je na ovom podrucju bio drugaciji i po tome sto je poceo u medijima, i sto se tu jednakim zarom nastavio i za vrijeme vojnih operacija na terenu, kao i po njihovom prestanku. Analiticari ce ratnih zbivanja vjerovatno imati jako puno materijala podobnog za ilustraciju koliko daleko mogu da dopru granice zloupotreba prava informisanja, koliko vrijedi normalni kodeks profesije kada prestanu da vaze pravna ogranicenja.

Nacionalne partije osnovale su svoje paralelne medije; televizijske i radio stanice, novinske agencije, pres centre, koji su djelovali na "svojim" teritorijama, sa "svojim" sistemima vlasti koji su propisivali "svoje" zakone i njima odredjivali okvire "svojih" prava.

Informativni su mediji u Bosni i Hercegovini razbijani da bi se rekonstruisali u triplikatu. Broj iformativnih, ili bolje propagandnih medija postajao je sve veci jer su oni bili dodaci vojnih snaga kojima su gospodarile neprijateljski raspolozene politike.

U zemlji koja je imala sistem komunikacija primjeren kraju XX vijeka, protok informacija sveo se na onaj u srednjem vijeku. Pod tim okolnostima, u nedostatku svega, ljudi su postajali lak plijen propagande. Kolika je glad za informacijom vladala najbolje ilustruje podatak da je u vrijeme rata, po jednoj procjeni, od jula 1992. do avgusta 1994., u oblastima pod kontrolom bosanske vlade i vlasti tzv. "Herceg- Bosne" registrovano 135 novih listova i publikacija i 47 radio i televizijskih stanica. Cak ako je i samo trecina ovih medija zaista pocela da radi, statistika je, znacajna.

Po prestanku vojnog konflikta medijski je prostor i dalje ostao razjedinjen, dok prepreke slobodnom protoku informacija najtvrdokornije brane oni koji su ih i uspostavili. "Informacijski razdvojene teritorije u Bosni i Hercegovini su, uslovno, odvojeni sistemi, potpuno razlicito djeluju prema "ostalim" dijelovima drzave: ili istrajavaju na "principima" otvorene, najcesce i po formi i po izrazu agresivne netrpeljivosti prema svemu sto izlazi van "sopstvenog", prije svega, nacionalnog kruga, ili se u informacijskoj djelatnosti sistemski (ne)odnosi prema drugima kao da je to na mapi (geopolitcki) prazan prostor." (Vockic, 1997:8)

Dejtonski ustav slobodu i pravo informisanja stavlja u pripadajucu grupu najznacajnijih ljudskih prava i sloboda, a svako njegovo suzavanje ili gusenje smatra se teskom povredom istih. Poratna Bosna i Hercegovina, dok ne donese svoje nove zakone, izvrsila je recepciju analognih pravih propisa iz ranijeg sistema, pri tome ih mijenjajuci ili malo, ili nikako. Svi clanovi krivicnog zakona, aktuelno vazeceg, identicni su po sadrzaju analognim clanovima iz KZ SFRJ i KZ SRBiH. Pravna regulativa u sferi informisanja prenesena je na kantone, a tu je proces njenog donosenja vezan prvenstveno uz rjesavanje politickih pitanja koja su osnova za realizaciju prava i slobode informisanja.

Obzirom na sadrzaj prava informisanja i velike mogucnosti njegove zloupotrebe, u cilju preveniranja istih, OSCE je pleuzela inicijativu u pracenju i kontrolisanju medija. To jeste mjera koja ima vid protektorata nad medijima, ali ona se pokazala kao neophodna obzirom na politicke prilike koje su potpuno enemogucavale realizaciju ovog prava.

Koji ce model normativnog regulisanja Bosna i Hercegovina izabrati jos uvijek je rano reci; ma koji da se od modela prihvati, a vjerovatno nijedan nece biti u svojoj osnovnoj pojavnoj formi, pored normi koje ce postavljati drzava morace biti uvazavane i norme profesionalnih udruzenja kakve utvrdjuje i Kodeks novinara Bosne i Hercegovine usvojen u Sarajevu, 8. II 1994.

ZAVRSNE NAPOMENE

Pravo i sloboda informisanja su jedno od onih osnovnih ljudskih prava i sloboda koja mogucnoscu sopstvene realizacije odredjuje kvalitet zivota ljudi.

Historijski gledano kakve su bile mogucnosti realizacije ovog prava zavisilo, je naravno, prvenstveno od materijalih preduslova, koji su pretpostavka za realizaciju ovog prava, izuzev kad je rijec o slobodi govora i izrazavanja, a nakon toga i od karaktera samog drustva koje je u pitanju. Pravo i sloboda informisanja imali su tako svoju evoluciju uslovljenu prije svega karakterom vlasti u datoj sredini, a kako su se sistemi vlasti medjusobno razlikovali, pored ostalog i obzirom na pravo i slobodu informisanja, ta ce duga historija obilovati velikim brojem modaliteta u stalnom osvajanju ove veoma rano otkrivene slobode.

U proslim su vremenima granice drzava bile granice dosega prava i autoritet suverene vlasti niko nije mogao dovoditi u pitanje. Danas se vec govoriti o ovoj temi ne moze sa stanovista pojedinacnih drzava. Razlog tome treba traziti u sve guscim i cvrscim vezama koje postoje medju savremenim drzavama, a ispoljavaju se kako kroz tehnolosku, ekonomsku, komunikacijsku i politicku medjuzavisnost. Sve je teze insistirati na drzavnim granicama u vremenu opstih integracija. Sve se teze opirati prodoru ideja i informacija, pogotovo kad je ta medjuzavisnost postala zivotna neminovnost. U tom svjetlu mora se gledati i uticaj medjunarodnih organizacija; UN i Vijeca Evrope. Uticajem koji imaju i integracionom politikom koju zagovaraju medjunarodne su organizacije razvile citav sistem djelotvornog privodjenja redu onih koji se ovoj politici suprotstavljaju. Svrha njihovog djelovanja ispoljava se prvenstveno u postavljanju relevantnih standarda na cijoj primjeni se zatim insistira. Razlicitim sredstvima podrske medjunarodna zajednica postize ostvarenje tog cilja.

U dokumentima Vijeca Evrope o slobodi izrazavanja i informisanja sadrzane su i sljedece preporuke upucene zemljama clanicama, ali i onima koje to namjeravaju postati; obaveza da maksimalno poticu raznovrsnost sredstava informisanja i pluralitet informacija, da sredstva javnog informisanja treba stititi od monopola, da se taj monopol ima onemoguciti kako privatnim licima, ekonomskim grupacijama, tako i samoj drzavi.

Podrucje pravne regulative u ovoj oblasti danas uglavnom je odredjeno postojanjem dva osnovna pristupa - evropskim i americkim.

Hilmija Tikvesa - Smokve
 
Evropski bismo pristup, najkrace, mogli odrediti kao pridrzavanje sopstvenih standarda. Evropa je spremna da postuje norme koje je sama odredila, sto proizlazi vjerovatno iz cinjenice da je to neophodnost zivota na njenom podrucju.

Americki je pristup ovom problemu odredjen primatom koji Amerika ima u ovoj oblasti. Nema ogranicenja u pristupu medijima, zapravo ogranicenja su minimalna - tim prije su vrijedna paznje, ali ono osnovno i najbitnije je novac. Ovako velike razlike izmedju ova dva pravca ublazava cinjenica da postoje mnoge podvarijante u kojima ove razlike nisu tako drasticno izrazene.

Zasto je ovo pravo, pravo informisanja, toliko interesantno? Mozda najkraci odgovor je onaj da iza njega stoji vlast. Nema zato nijednog politickog sistema koji je indiferentan prema sferi informisanja. Raspolagati njome, kontrolisati je, ideal je svakog politickog sistema, ali naci pravu mjeru kontrole vec je delikatno i veoma zahtjevno pitanje. Ovaj problem je vrlo rano uocen, kao sredstvo za afirmaciju politike i osnazivanja vlasti - sloboda informisanja je oduvijek bila predmet kojem je posvecivana osobito velika paznja. Ona je ponekad ispoljavana kao strikitna pravna norma cije je krsenje rigorozno kaznjavano, koja je mogla biti realizovana samo na jedan - unaprijed propisan nacin - onaj koji ispunjava svrhu koju je zakonodavac namijenio. "U monistickom sistemu dominiraju kult moci i komuniciranja sa pozicija vlasti nad "'neefikasnoscu" pluralizacije odlucivanja, suverenost drzavne vlasti nad institucijama rezima, civilnog drustva" (Vreg, 1991;300). Ali sa pojavom prvih nametnutih zabrana postaje jasno da su one zapravo samo kontraproduktivne; jer umjesto da ogranicavaju i guse slobodu informisanja one su, u pravilu, prethodile samo jos sirim zahtjevima usmjerenim na rusenje postavljenih zapreka. Evolucija prava informisanja je osvajanje slobode da bi se pravo moglo realizovati.

Pouceni losim iskustvima, da stroge norme ne dovode do zeljenog rezultata, da se podrucje prava informisanja, kao dinamicna i ziva oblast ne moze nikada sasvim normirati, kao nijedno podrucje zivota uostalom, na kraju, ali ne manje znacajno, da je ogranicavanje jedne slobode ogranicavanje sve slobode, zakonodavci odustaju od regulisanja ove oblasti. Naravno ne u potpunosti. Cijeneci njen znacaj nemoguce je ocekivati da ce ona biti potpuno izuzeta iz pravne regulative. Uvijek ce biti jedan broj normi koje ce tretirati ovu oblast, ali postojanje zakona koji ce normirati samo ogranicenja, poput svojevremeno donesenih zakona o cenzuri danas je nezamislivo.

Nepostojanje zakonske regulative, ili tacnije uzdrzavanje od donosenja zakonskih propisa, ne znaci nuzno anarhiju. Tamo gdje se zakonodavac zadrzao na relativno uskom krugu ogranicenja dominantnu ulogu preuzela jc druga vrsta drustvenih normi - moral.

Sjedinjene Americke Drzave opredijelile su se za ovaj vid normirnja slobode i prava informisanja. Drustvo profesionalnih novinara je 1926. u cilju profesionalnog informisanja javnosti usvojilo Moralni zakonik. Od vremena kada je donesen revidiran je u par navrata (1973., 1984. i 1987), ali je i danas na snazi. Direktori javnih radio vijesti (korporacija) usvojili su moralni zakonik 1991. Paznje su vrijedni i Moralni zakonik Agencije "The Los Angeles Times", kao i "Reuter"- sov zakonik.

"Moral nije isto sto i zakon i moralna ogranicenja nisu isto sto i zakonska pravila. Moral izrazava ono sto mi treba da radimo kako bismo bili moralna bica i profesionalci, dok se zakon koncentrise na onu donju granicu ispod koje ne bismo smjeli da padnemo. Etika se bavi idealnim ponasanjem, dok se zakon bavi minimalnim standardima." (Jay Black & Bob Steel & Ralph Barney, 1993).

Svaki ce od ovih kodeksa propisati profesionalne standarde, a njihov cilj je da postave granice do kojih se u koristenju slobode informisanja smije ici, rukovodjeni razlozima morala, ukusa, sazaljenja ili profesionalnosti. Zakon o ugrozavanju privatnosti siroko dopusta objavljivanje informacija, ali profesionalni kodeks tu slobodu suzava, jer ni datim se pravom ne treba koristiti do krajnjih granica, makar to zakon dozvoljavao, ako za to postoje valjani razlozi.

Vjerovatno ce stalno ponavljano pitanje koliko pravo (kao uredjeni sistem pravila ponasanja koji sankcionise drzava) ima pravo (u smislu ovlastenja) da nam ogranicava pravo (u subjektivnom smislu) sto ga imamo da dopremo do informicije koja nas interesuje samo odrediti oblike i granice normativnog regulisanja.

LITERATURA

- Enciklopedija Jugoslavije - Separat SR Bosna i Hercegovina, Jugoslovenski leksikografski zavod, Zagreb 1983.
- Jirgen Habermas: Javno mnenje, Kultura, Beograd 1969.
- Slavenka Drakulic: How We Survived Communism and Even Laughed, W. W. Norton, New York-London 1992.
- Novinarski standardi i praktika: Soros Press & Informativni Center, Skopje 1994.
- Dr Muhamed Nuhic: Od pecinskog covjeka do zive slike, FPN,
Sarajevo 1996.
- Pravna enciklopedija, Savremena administracija, Beograd 1985.
- Slobodan Reljic: Vodic za novinare, Nezavisno udruzenje novinara Republike Srpske, Banjaluka 1997.
- Savima Sali i Zlatan Terzic: Medjunarodni dokumenti o ljudskim pravima. Instrumenti Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Pravni centar Fonda otvoreno drustvo BiH, Sarajevo 1996.
- Mark Tompson: Proizvodnja rata: mediji u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Clan 19 Medija centar - Radio B92, Beograd 1995.
- Jelenka Vockic- Avdagic: Razvoj savremenih komunikacijskih procesa i sistema i bosanskohercegovacko drustvo i drzava, FPN, Sarajevo 1997.
- France Vreg: Demokratsko komuniciranje, NUB BiH, Sarajevo 1991.
- Zbirka zakona iz oblasti krivicnog prava, Zakoni i praksa, Sarajevo 1997.

Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Ahmet Kurt - Stari most

Home Arhiva
Novi broj Obavjestenja Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright 1995-1999 Casopis Most Mostar Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo