|
Ko duga, on je svijen nad vodom!
Obrvica pod čelom:
pod plavim neba svodom!
S dvije krenu strane, smiren na sredini!
Sedef-beša na pučini!
Ko labud, on svoja krila širi
nad rajskim mavi vrelom,
ispred planina sivih!
Mimar Hajretin, kada ga sreza, b’jelog, pita se:
Čije l’ je djelo?
On, silan, nebu leti, visoko,
A zemlji čelo daje –
k’o dječak, snen, pred skokom!
U zemnoj noći on jedra svoja diže:
Vječit mornar do nas stiže!
Ti što, malehan, njime hodiš, sam,
ćuteć’ mu zagrljaje
i njegov snatreć’ stan.
znaj: preko mosta svi prijeći ćemo mi,
a on? On ostaje, i sni...
Sarajevo, 31. maj 2004.
|