|
”Bez svjetla nema ni najbljeđe boje!”
C.G. Muller, M. Rudolf
 Plameni cvijet, igre svijetla, čarolija, jutarnji silenzio, biseri od svijetla, valeri, treptaj neki su od naziva fotografija Josipa Ušaja koje sam imao priliku vidjeti. Sami nazivi nam govore o kakvom se senzibilitetu radi. Imati privilegiju od boga da vidiš što drugi ne vide, da osjetiš što drugi ne osjeća, da oplemeniš i koru masline, fasadu stare kuće, nevješto ofarban prozor bojom koja je zaostala i još se nije stvrdla, budi u gledaocu davno zatrti san, nešto pohranjeno u podsvijesti, neke slike potisnute iz stvarnosti.
Šta je stvarnost? Šta je realizam? Je li to ono što svakodnevno gledamo i preko čega ravnodušno prelazimo pogledom? Da li se ljepota krije u ”stvarnosti” ili je ta stvarnost u nama, a da je nismo ni svjesni? Jesu li fotografije Josipa Ušaja nastale slučajno osluškujući stvarnost oko sebe, ili su nastale kao potreba da se ukaže na ljepotu koja nas okružuje?
|