Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt


Broj 140-141 (51-52 - nova serija)

Godina XXVI juli-avgust/srpanj-kolovoz 2001.
Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Ahmet Burek
PISANA RIJEČ U LIVNU
Nastavak iz prošlog broja


LIVANJSKI PISCI

U odnosu na broj znanih i neznanih prepisivača, Livno nije dalo toliki broj pisaca na našem i orijentalnim jezicima. U ovom dijelu nećemo šire elaborirati stvaralački rad autora koji su već opisani kao prepisivači djela na turskom, arapskom i perzijskom jeziku - pravne pisce Hasana Livnjaka i Abdulaha Karabega, te Saliha Ljubunčića, autora više Ilmihala.

Prvi autori se javljaju već koncem XVI stoljeća u imenu šejhova Memija i Abdija, što nam govori o važnosti derviških tekija, različitih redova, u duhovnom stvaranju. Iza njih već slijedi Jusuf Livnjak sa svojim putopisom, po kome će postati poznat, da bi prave pjesnike, alhamijada, odnosno divanske književnosti sreli u imenima Safije i Telalovića. Posljednja dvojica nisu mogla izbjeći u svom stvaranju usud granice - junačke bojeve i stradanja.

Šejh Memi (Šayh Memi). Ovaj derviš, o kome vrlo malo znamo, rodom je iz Livna, a umro oko 1000/1592. U svom djelu Šabanović ga je smjestio među neobrađene pisce51.

Hadži Mehmed, sin Muhamedov iz Livna jedan je od prvih pjesnika alhamijado književnosti iz prve polovice XVII stoljeća. Pominje ga Ibrahim Kemura u svom tekstu "Iz stare Bosanske muslimanske književnosti"52, ne navodeći više detalja o ovom livanjskom piscu. Pomenimo da u isto vrijeme književno djeluje i Hadži Jusuf, sin Muhamedov.

Abdulah Bošnjak "Abdi", sin Muhamedov, rodom iz livanjske okolice, pripravne nauke slušao je u Bosni, a svršio ih u Carigradu. Godine 1002/1593. obavlja svetu dužnost "hadž", a slijedeće godine učestvuje kao mudžahid (borac za vjeru) u vojni protiv Rumuna u Ruščuku. Ne želeći se baviti vojnim pozivom nastanio se u Brusi, gdje je stupio u skromni derviški red Bajrami, gdje je kod glasovitog šejha Hasani Kabaduza dobio idžazet (ovlaštenje). Kao šejh tekije školovao je veliki broj derviša. Iza Bruse je u Carigradu, zatim boravi duže u Kairu, a 1046/1636. prelazi u Hidžaz, te, po drugi put, posjećuje Meku i Medinu. Kasnije je došao u Damask i nastanio se pokraj turbeta Šejhul-Akbara, gdje je dulje vremena ostao proučavajući njegova djela. Nakon što u Konji posjećuje grobove Sadruddina Konjevije i Dželaluddina Rumije, skrasio se u tom gradu gdje ga i smrt zatekla koncem 1053. ili početkom 1054. (1643/45). Sahranjen je pored mezara Konjevije u Konji, gdje mu je, po vlastitoj oporuci, isklesan slijedeći natpis na bašluku:

 
"Ovo je grob siromašnog božjeg putnika na zemlji i nebu,
Abdullaha Bošnjaka, Rumije, Bajramije".

Taj Bošnjak poznat je u derviškom svijetu pod imenom "Šarih-al Fusus" - komentator Fususa.

Za vrijeme boravka u Carigradu živo se uključio u borbe izmedu uleme i šejhova, koje su se tada vodile radi najvećeg mistika Ibni Arebije. Ibn Arebijinim idejama, u to vrijeme, suprotstavlja se ortodoksna ulema koja iz istih razloga nije prihvatila ni pjesničko djelo Vahdetije i Lamekanije. Polemizirajući sa ulemom, na početku komentara Fususa53, Abdulah Bošnjak objašnjava postupak svoga komentara:

"O tu se knjigu (Fusus) griješe skolastičari, a izvor njihovih zabluda je slijedeći: u toj knjizi i u drugim knjigama evlija, riječima se nalaze neke božanske znanosti i skrivene tajne koje se kose s nekim izvodima mudžtehida i koje izgledaju protivne nekim vjerskim nazorima teologa; oni božansku znanost svidaju na osobno mišljenje jednog mudžtehida, a sve što stoji izvan njega zabacuju i osuđuju, jer ne znaju da je mudžtehid koji traži dokaze.."

Pišući uglavnom na turskom, rjeđe na arapskom jeziku, Abdulah je napisao čitav niz manjih i većih djela u obranu mistike i njenih prvaka. Najpoznatije, pored Fusus-ul-hikem, u dvije debele sveske, gdje je obranio Arebiju i njegovo djelo, su Terceme-i Tesrihat (Izbor i prijevod iz najznačajnijih književnih i mističkih djela), te Muwaqifal-fuqara (Staništa isposnika). Vrlo je plodan pisac, sa preko šezdeset djela, od kojih su neka vrlo opsežna54.

Sin mu je Hasan-efendija, profesor na Sahnu 1062/1651, kadija u Smirni 1062/1651. i Jerusalemu 1068/1657. Umro je 1069/1658. napisavši više od 20 poznatih djela.

Jusuf Livnjak (H. Jusuf, sin Muhameda) je najstariji poznati pjesnik alhamijado književnosti u Bosni i vrlo često obrađivan kao naš prvi putopisac. Za sebe kaže: "Ja, griješni siromah, Jusuf, sin Muhamedov, rođen sam u kasabi Livno, gdje sam odrastao i bio mujezin Lala-pašine džamije"55.

Osim ove kratke naznake koju je dao sam Jusuf, nemamo više podataka za njegovu raniju biografiju. Imao je dvojicu braće: nešto obrazovanijeg Omer-efendiju i Hasana. Kada je Džafer-aga Džudža podigao svoju džamiju u Županj-potoku56 (raniji naziv Duvna, danas Tomislavgrada) sele iz Livna jer Omer-ef. postaje imam te džamije sa platom od 25 akči, a Jusuf mujezin sa 12 akči dnevno. Pomenimo da se, kao prepisivač u Novoj mostarskoj tekiji, 1046/1636-7. godine, potpisuje Muhamed, sin Omera-efendije iz Županj-potoka57.

Beglučka ili Lala-pašina džamija u Livnu

Beglučka ili Lala-pašina džamija u Livnu.
Prostor ispod džamije je Musala.
Fotografija iz 1910.godine.
  Džudža Džafer-agina džamija u Županj-potoku (Duvnu) (porušena)

Džudža Džafer-agina džamija u Županj-potoku (Duvnu) (porušena)


Djelo po kojem je Hadži Jusuf postao poznat je putopis u Meku i Medinu, u kojem je jasnim i živim jezikom opisao sva mjesta koja je proputovao do svetih mjesta i nazad. Jusuf kaže da mu je najveća želja u životu bila da posjeti sveta mjesta i grobove islamskih svetitelja. Ta mu se želja ostvarila kada je zaradio 18.000 akči "baveći se dozvoljenom trgovinom", pa je sa braćom krenuo 22. džumada 1024, poslije džume namaza 9. lipnja 1615. godine od svoje sirotinjske kuće u Županj-potoku. Preko Sarajeva i Skoplja doputovao je u Istambul, odakle će lađom doploviti do Aleksandrije i Kaira, pa sa karavanom i pratnjom do Sueca. Cijelim tim putem Hadži Jusuf je obilazio znamenite građevine i "zapisivao mjesta kroz koja je prošao, konake u kojima je odsjedao, i koja je vidio" i o kojima je očito i ranije bio natprosječno obaviješten, što govori da se već u mladosti solidno obrazovao.U Suecu se ukrcava u lađu na kojoj je dvjesta hadžija, među kojima i njegovi prijatelji iz Livna58. Nakon Džide odlazi u Meku i Medinu. Od ushićenja je propjevao, pa je opisao Harem-i Šerif, Zemzem, Mekam-i Ibrahim i Kabu u stihovima. Ponovno je u Kairu, na otoku Rodos, pa u Solunu. Kući se, nakon godinu dana, vratio 15. džumadi-l-ahira 1025/1616. godine59.

Poznato je da je Jusuf bio živ 1057/1647. godine i da je pisao još jednu medžmuu. Sačuvane su dvije peticije koje je H. Jusuf uputio 1028. (1618/19.) i 1030. kadiji u Imotskom. Prvu protiv kadijinog naiba (zamjenika) u Županj-potoku, Ibrahima Spore, nazivajući ga u peticiji hrđom i tužeći se da on "ne umi sudit", a drugu protiv Sporinog ćehaje, za koga kaže da ga treba objesiti. Pomalo se bavio i astronomijom i proučavao kako su neke svetkovine te godine, kao i ranije, pale u isto vrijeme60.

Ishak Telalović Livnjak (Ihlivnevi Ishak Dellal-zade) je manje poznat pjesnik divanske poezije. On se epigrafski oglasio 1659. godine sa dvije pjesme o osvojenju Varada u Madžarskoj, borbama za ovaj grad 1070/1659-60. i zaslugama Ali-paše, koji je u tim borbama bio serdar-i ekrem (vojskovođa)61.

Safi Mustafa-beg Atlagić zauzima značajno mjesto medu bosanskim pjesnicima prve polovice XVIII stoljeća. Rođen u Livnu, u porodici, širom Bosne i Dalmacije, poznatih Atlagića koji vladaju širokim prostorima Kliškog sandžakata, živio je u vrijeme kada su se na slavu i bogatstvo njegove porodice nadvili tamni oblaci Carigradske nemilosti. Atlagići u nemilost počinju padati od događaja koji zadesiše Mehmed-pašu. Na to se nadovezaše Kandijski ratovi u kojima Turska izgubi velike teritorije u Dalmaciji, a u kojima su, velikim dijelom, bili i posjedi Atlagića. U Livnu, gdje su tada živjeli, Atlagići definitivno izgubiše kapetansku funkciju. U to vrijeme će biti izgrađena i Atlagića kula kod džamije Zavra, odakle će pripadnici ove porodice upravljati svojim zijametom. Druga kula i odžak nalazili su se u današnjem selu Odžak. Zato, sa gorčinom, o porijeklu svoje porodice pjeva:

  "Bili smo plemići od osvojenja Bosne
S koljena na koljeno smo jeli hljeb šehida
Za sreću vjere i domovine neko je bio šehid, neko zarobljenik
Iskreno smo služili našeg cara
Posjed nam je ostao kod neprijatelja, a boravište ruševno
A i ostale zemlje pod mletačkim gospodstvom ostadoše."

(Preveo F. Nametak)62

Livno s početka XX stoljeća - strelicom označena Atlagića kula

Livno s početka XX stoljeća - strelicom označena Atlagića kula
Od Safije su nam ostale tri njegove poeme. Jedna od njih je Kasida posvećena Ibrahimbegu Rustempašiću, miralaju Kliškog sandžakata, a druga, poema Pjesma čestitanja je o opsadi Bagdada 1733. godine pod zapovjedništvom Topal Osman-paše. Umro je 1740.godine. Treća pjesma posvećena je osmanskoj dinastiji, u obliku male šahname.

Hadži Salih Čizmić, rođen oko 1840. godine u Livnu, u porodici koja je imala snažan utjecaj na političke i ekonomske prilike u livanjskom kraju, nakon završenog naukovanja u Sarajevu i Istambulu, vraća se u rodni grad da bi se tu bavio nastavničkim radom i pisanjem63. Sin je, Hadži Ćate, koji je ostao upamćen u narodu kao izuzetna pojava64. Postaje muderis na livanjskoj ruždiji (vrsta srednje škole trgovačkog ili realnog smjera) osnovanoj, 1873. godine. Dolazak austrougarske vojske dočekuje kao jedan od glavnih organizatora otpora, koji će u ovim krajevima trajati do jeseni. Livno je palo među posljednjim mjestima u Bosni i Hercegovini. Kao organizator otpora streljan je 30. septembra 1878. godine.

Strijeljanje H. Saliha Čizmića, Derviš-bega Bušatlije i Osmana Bajrića

Strijeljanje H. Saliha Čizmića, Derviš-bega Bušatlije i Osmana Bajrića
Salihovi sinovi su odselili u Tursku. Jedan od sinova, Hasan, poslije postaje u tuđini čuveni profesor i pisac.

Ali ef. Bulić, profesor i pisac, rodio se u Livnu 1876. godine. U rodnom gradu je završio ruždiju, nakon koje se upisuje u učiteljsku školu. Poslije višegodišnjeg učiteljskog rada u Zagrebu je polagao za nastavnika građanskih škola, a nakon toga se upisuje u Beču na univerzitet i sluša predavanja iz starog arapskog jezika. Diplomirao je 1904. godine, poslije čega u Sarajevu služi na jevrejsko-sefardskoj školi i hospitira na Velikoj gimnaziji. Slijedi mostarska, pa tuzlanska gimnazija. Tu je svega dvije godine bio profesor, da bi 18. aprila 1911. godine umro, nakon teške bolesti. Zajedno sa Ali ef. Kadićem napisao je vježbenicu arapskog jezika, štampanu 1907.godine. Sarađivao je u Beharu i prevodio sa arapskog jezika65.

Na kraju ovog pregleda livanjskih autora ne možemo zaobići ni poseban oblik stvaranja - narodnu ili pučku književnost. Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak nam, u drugom svesku Istočnog blaga66, donosi pjesmu Ibre Gorušanina iz Livna, koju je ovaj spjevao 1883.godine, prikazujući svoju parnicu sa tetkama na sudu:
 
Plačuć' pišem ovu pjesmu vladi,
da joj kažem, što se od nas radi.
Na hiljadu i osme stotine
Osamdeset i treće godine,
Žarko sunce bješe jednoć stalo
u b’jelo se Livno zagledalo;
Kako igra kolo oko suda,
Oko mene i mog brata luda...
Ibro Gorušanin je izrazit pučki pjevač i, sigurno ne jedini u Livnu, ali je sreća da je Ljubušak zabilježio ne samo pjesmu, nego i ime njenog autora. O Ibri Gorušaninu znamo da je sin Muharema, a unuk Ibrahim-spahije koji u Livno doseli iz bugojanskog mjesta Goruša, po čemu i dobiše prezime. Po zanimanju posjednik, umro je iza 1910.godine67.

VLASNICI RUKOPISA

U Livnu je, u prvoj polovici XVII st. jedan vlasnik posjedovao biblioteku od 127, a drugi od 125 rukopisa. Ovaj podatak iz sudskog sidžila68 dovoljna je ilustracija da je kolekcionara knjiga bilo već sa pojavom prvih prepisivača i pisaca u Livnu. Gdje su nestale te bogate kolekcije kroz minula stoljeća, nećemo nikada saznati. Ipak su nam ostali tragovi njihovog djelovanja kroz zabilješke na rukopisima, gdje su njihovi vlasnici počesto bilježili svoja imena ili stavljali primjedbe ili su zabilježeni kao vakifi rukopisa.

Mustafa, sin Selima, mujezin Sinan-Čauševe džamije iz Livna, 1067/ 1656. godine se potpisao, kao vlasnik, na Knjizi savjeta i pouka, na osnovu Kur'ana, Hadisa i stare tradicije, tesavvufskog smjera69.

Husein, sin Muhameda i Muhamed, sin Isaka iz Livna (Husayn, b. Muhammad i Muhammad, b. Ishak Ihlewni) su zabilježeni, kao vlasnici, perzijsko-turskog rječnika "Hulla-i manzuma-šarh tuhva šahidi", nepoznatog prepisivača i vremena prepisa. Međutim, sigurno je da je prepisivan prije 1774. godine. Njihova imena sa ličnim pečatima nalaze se na prvom zaštitnom listu rječnika. Moguće je da se radi o sinu i ocu70.

Mustafa Kabilagić Livnjak (EI-Hadž Mustafa Kabil-agazade-el-Ihlevi). Ime i licni pečat vlasnika knjige, te zabilješka da je on finansijski službenik u Bosni, nalaze su zbirci formulara raznih sudskih isprava. Prepis rukopisa koji se nalazi u Kantamirinoj biblioteci potječe iz XVIII stoljeća. Njegovo ime i pečat nalazimo i u jednom uvodu u hadis od nepoznatog pisca gdje se, kao vlasnik, potpisao Mustafa-efendi iz Livna, zvani Kabilagazade71.

Ibrahim-efendija, kadija iz Livna. Ishak sin Šejh Muhamed-efendije je Ibrahim-efendiju, kadiju iz Livna 1094/1682. godine zamjenjivao na kadijskom položaju u gradu Kragujevcu72. Ovaj podatak možemo naći zapisan na unutarnjoj korici jedne knjige datirane 15. muharema 1049/1639. godine.

Ibrahim-efendi Ljubunčić, muallim u Livnu imao je bogatu biblioteku sa starim spisima. Od njega je 1933. godine Osman A. Sokolović dobio na poklon više rukopisa, između ostalih i jedan koji sadrži fragmente izvjesnih historijskih poema, a među njima i spjev o pogibiji Osmana II, od Age Dede-a starog grada Dobora na Bosni kod Doboja73. Uvakufio je komentar djela iz arapske morfologije, nepoznatog prepisivača. Rukopis je nastao 953/1546-47.godine74.

Hafiz Fehimović. Svojedobno je pronašao vakufnamu Mustaj-bega, sina Ibrahimaginog, legatora livanjskog učilišta Dar-al hadisa. Ova vrijedna vakufnama je, iza njegove smrti, dospjela u Vakufsko povjerenstvo Livno, gdje ju je 40-ih godina pronašao Ahmet Aličić75. Nije nam poznato o kojem se Fehimoviću radi, jer je ova porodica dala više hafiza. Hafiz Adem Fehimović Ihlivnevi se potpisao na tarihu iznad ulaza Glavice džamije, nakon njenog renoviranja 1302/1885.godine. Više puta je bio na hadžu, da bi posljednji put, kao bedel Arifa Kambera, umro na putu. Pokopan je u Džedi.

Stariji Ijudi u Livnu još svjedoče o starim bibliotekama76. Biblioteku Hadži Hafiza Ejuba Fehimovića, sa velikim brojem arapskih i turskih rukopisa, uništili su njemački vojnici 1942. godine. Imam Milošnik džamije i vjeroučitelj u livanjskoj Građanskoj školi, hafiz je postao u dvanaestoj godini. Bibliofil Mahmut-aga Latifić, poznavalac arapskog pisma i bosančice, prepisao je jedan primjerak Kur'ana. Izuzetno bogatu biblioteku rukopisa i dokumentacije imali su Firdusi. Abdurahman-beg Firdus ih je, u neimaštini, rasprodavao. Od oca Derviš-bega Gagića bogatu kolekciju naslijedio je njegov sin Muhamed-beg. Vakifi rukopisa su Muhamed, sin Ismaila Begića sa djelom iz gramatike arapskog jezika, Ibrahim Mulalić prepisa djela Muhameda ef. Bergilija iz 1199/1784. godine i Hadži Sulejmanaga, udžbenika islamske vjeronauke. Zabilježena je godina 1234/181877.

Izvori:

51. Hazim Šabanović, Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Svjetlost, Sarajevo, 1973. str. 709.
52. Glasnik VIS u SFRJ, Sarajevo, 1969. godina XXXII, br.11-12, str. 512.
53. Fusus (Mozaici poučaka) je jedno od 500 djela Muhjuddin Muhamed b. 'Arebi-a, koja je vjekovima bila povod polemika medu islamskom ulemom i šejhovima.
54. Bašagić Safvet-beg: Bosanci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Svjetlost, Sarajevo, 1986, str. 108, 149.
55. Lala-pašinu ili Beglučku džamiju podigao je Mustafa-paša, kliški sandžak-beg 1574-1577. godine. Džamija je podignuta 1577/78.godine.
56. Džamija je zidana od tesanog materijala i presvedena kupolom, koja se urušila 1791. godine prilikom eksplozije baruta u Sedidžedidskoj tvrdavi za vrijeme velikog požara u Duvnu. Nakon toga je dobila krov sa kvadratnom osnovom. Porušana je prije 1950.godine.
57 Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, VII, br. 4864,3 (U vrijeme pisanja putopisa Omerefendija je već umro, dakle iza 1616.godine).
58. Na lađi u Suecu Hadži Jusuf sreće svoje livanjske prijatelje, sada hadžije: Sefera, Jusufa i Šabana. Ista ta imena susrećemo u popisu grada Livna iz 1604.godine. Desetak godina prije hadža Sefer halifa je mujezin Sinan-čauševe džamije (Džemanuše ili Džumanuše), a Šaban halifa je imam i hatib džamije Bali-age Ljubunćića (Balaguše).
59. M. Mujezinović, H. Jusuf Livnjak - Putopis iz 1024 (1615) godine, Život, XXIII, br. 4, Sarajevo, 1974, str. 439-477.
60. Fehim Nametak, Pregled stvaranja BiH muslimana na turskom jeziku, Starješinstvo IVZ, Sarajevo, 1989. str. 87.
61. Fehim Nametak, Navedeno djelo, str. 135.
62. Najistaknutiji član Atlagića, Mehmed-paša, kliški sandžak-beg 1685-87. postaje bosanski beglerbeg, ali za kratko. Poslije godinu dana vladavine svrgnut je i postavljen za muhafiza (čuvara) Knina. Osumnjičen da je zbog osvete predao Knin Mlecima pogubljen je u Prištini. Međutim, istina je da je Mehmed-paša zarobljen, te, zajedno sa sinom Mehmed-begom i sinovcem Ali-begom odveden u Bresciju, gdje je i umro u zarobljeništvu. Sačuvana su pisma koja je on slao iz zatvora. Smrću Ali-bega Atlagića 1865. u Livnu izumire porodica u muškoj liniji.
63. H.D. Muheremovic, Hadži Salih Čizmić, Glasnik VIS u FNRJ, g. II, br. 1-3, Sarajevo, 1951. str. 32-36.
64. Hadži Ćato, čiji se bašluci nalaze u haremu Ćurčinice džamije, u centru Livna (minirana i polusrušena 1995. godine), tast Ibrahim-bega Firdusa II, učestvuje u neuspjeloj buni protiv zeta 1836.godine. Iako je bio vođa ustanika, uspjelo mu je izbjeći osveti pobjednika, od čije ruke, u Travniku, strada njegov drug u buni Ahmed-beg Ljubunčić. Umro je 1850/51. godine. Pošavši na hadž, Hadži Ćato je sa sobom poveo pet svojih sinova: Mehmedagu, Mujagu, Huseinagu, Hasanagu i Salih-efendiju.
65. Hafiz Muhamed Traljić, Mali podsjetnik značajnijih datuma islamske prošlosti Bošnjaka, El-kalem, 1994. str. 44-45.
66. Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Zbornik radova, Institut za književnost, Sarajevo, 1992. str. 55-59.
67. Potomak spahije, Ibro je bio oženjen, također, ženom iz spahijskog roda -Nazifom Begić, kcerkom Hadži Husein-spahije. Sa slaboumnim bratom Nazifom i tetkama bio je vlasnik mnogobrojnih imanja i kmetova u livanjskim selima, a koja su ostala iza djeda mu Ibrahim-spahije. Nakon Ibrahim- spahijine smrti je i započela parnica, tema ove pjesme, pred livanjskim Šerijatskim sudom oko nasljedstva. Porodica je izumrla u muškoj liniji i danas je u Livnu ostala na jednom ženskom članu.
68. Sulejman Grozdanić, Pisana riječ na orijentalnim jezicima i alhimijado, Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Alef, Sarajevo, 1998.
69. Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, VIII, str. 234. Knjigu je napisao Ali, b. Muhammad al - Misri, umro 1127/1715. godine, dakle, suvremenik Mustafin. Prepisivač je nepoznat.
70. Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, VII, str. 456. Na naslovnoj stranici su, pored distiha na perzijskom jeziku, imena i ostalih vlasnika: Fehmi Omar, b. Sadiq, kadija 1188/1774, Mehmed, b.Muhamed Bosnawi, te jedno namjerno pobrisano ime.
71. Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, I, str.252 i II, str. 966. Na zaštitnom listu su, pored Mustafe-efendije, kao vlasnici, upisani: Ahmed-efendi al-Mostari, Sulejman, b. Habib, rodom iz Olova i Abdullah, b. Ibrahim Yamakzade.
72. Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, II, str. 242-243. Zapisano je da je ovaj rukopis kupljen iz ostavine Muhamed-efendije Sarajlije za 110 falusa.
73. Anali Gazi Husrev-begove Biblioteke, Knjiga I, Sarajevo, 1972. str. 6.
74. Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, VIII, str. 81.
75. Admed Alićić, Navedeno djelo.
76. Iskazi Melće Pivčić, rođene 1908. i Dževdeta Vrepca, rođenog 1922. godine.
77. Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, VIII, str. 81.

Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Dragan Kunić: Selo, ulje na platnu, 1996.

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Časopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobođen je plaćanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-2001 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadržaj obnovljen: 14-05-2004

Design by © 1998-2001 HarisTucakovic, Sweden
oo