U Beogradu je od 16.-19. novembra 1994. godine održan Naučni skup "125 godina Narodnog pozorišta u Beogradu", posvećen jubileju ove pozorišne kuće. Radove sa ovog skupa objavila je Srpska akademija nauka i umjetnosti 1997. godine. Jedan od radova je i tekst gospođe Mirke Pavlović o velikoj opernoj divi Bahriji Nuri-Hadžić, kćerki čuvenog mostarskog književnika Osmana Nuri-Hadžića objavljen na stranicama 417-436. Kako je ovo jedini tekst koji pokušava obuhvatiti cjelokupno operno stvaralaštvo Bahrije Nuri-Hadžić, čitaocima Mosta, prenosimo ga u cijelosti.

"Eine Grösse aus Belgrad" - "Veličina iz Beograda"¹, tako su Bahriju Nuri-Hadžić najavljivali na operskim scenama centralne Evrope polovinom 30-tih godina ovoga vijeka.

Svakako da među ne tako malim brojem operskih pjevača koji su se iz Beograda sa uspjehom otiskivali u svijet², Bahrija Nuri-Hadžić je na internacionalnom nivou postigla najviše, iako je preko operskog neba preletjela kao meteor. Njena vrhunska karijera trajala je jedva desetak godina. Povratak na scenu poslije gotovo iste tolike pauze nije značio pad njenih glasovnih i umjetničkih vrijednosti. Ali, pored niza prelijepih kreacija koje je ona u posljednjem periodu svoje operske karijere u toku 50-tih ostvarila, nije bilo spektakularnih uloga iz 30-tih, niti je bilo spektakulamog repertoara u Narodnom pozorištu. A kakvi su bili njeni dometi najbolje govori podatak da više od pola vijeka pošto ih je ostvarila, još uvijek su se uz neke premijere pominjale njene uloge i reprodukovale njene fotografije, a od nje iz tih pozorišta traženo da zabilježi svoja sjećanja. Posljednje priznanje koje je dobila bila je Sedmojulska nagrada za životno djelo 1988. godine.

Bahrija Nuri-Hadžić je rođena u Sarajevu 4. marta 1904., a umrla u Beogradu 24. oktobra 1993. Poticala je iz dobro stojeće i vrlo obrazovane muslimanske porodice u kojoj su, i pored strogo tradicionalnih vrijednosti i normi, bila široko otvorena vrata za dostignuća evropskih kulturnih tekovina i pogleda na svijet³.  Vaspitanje i okruženje u kome su rasle Bahrija i njene tri sestre odigrali su znatnu ulogu u karijeri i životu buduće operske primadone.

Sa prelaskom u Beograd, sredina i ambijent se potpuno mijenjaju, što je ona slikovito objašnjavala već činjenicom da je mati zauvijek skinula zar. Od te 1921, Bahrija Nuri-Hadžić će do kraja života, i pored povremenih stranstvovanja, ostati vezana za Beograd.

Prije preseljenja u Beograd, Bahrija Nuri-Hadžić je poslije uobičajenog u ono vrijeme muslimanskog osnovnog školovanja, pohađala školu kod časnih sestara, a uporedo je bila upućivana i u osnovna muzička znanja - klavir i violinu. U Beogradu je upisuju u muzičku školu⁴ da nastavi učenje klavira. Ali uskoro, iskusni pjevački pedagog Ivanka Milojević primjećuje u horu posebne pjevačke mogućnosti mlade Bahrije i uzima je u svoju klasu, da bi već slijedeće godine upozorila njene roditelje da se radi o izuzetnom vokalnom materijalu i da je treba poslati na studije u neki od većih muzičkih centara. Opredijelili su se za Beč gdje s jeseni 1923. Bahrija polaže prijemni ispit u Muzičkoj akademiji i bude odabrana od strane poznatog pedagoga dr. Lirhamera (Lierhammer) za njegovu klasu. Sa prof. Lirhamerom Bahrija Nuri-Hadžić je radila pet godina, a i kasnije je kada je god mogla, što i objašnjava njenu izvanrednu vokalnu tehniku i stalno usavršavanje u toku godina.

Nuri-Hadžićeva je studije završila 1928. godine. Od ponuda za više operskih kuća odlučila se za operu u Bernu, čiji će član da bude u toku naredne tri sezone. Pored niza uloga koje je pjevala u tekućem repertoaru, prema podacima koje smo dobili od direkcije pozorišta u Bernu 1987, ona je u tom periodu pjevala u 23 premijere, odnosno obnove, uključujući i ulogu Salome, koja će je proslaviti.

Kao bivši državni stipendista, a na inicijativu Stevana Hristića, tadašnjeg direktora, s jeseni 1931. Bahrija Nuri-Hadžić postaje član Beogradske opere. Prvi njen nastup bio je na premijeri opere Saloma Riharda Štrausa (R. Strauss), i izazvao je oštre reakcije pojedinih krugova i nekih crkvenih ličnosti⁵, ali i neviđenu popularnost široke publike - od elite pa do, vjerovali ili ne, malih ljudi sa pijaca. Od tada pa do kraja prve faze njene karijere 1943. godine, kao i u završnoj fazi u toku između 50-tih, Bahrija Nuri-Hadžić ostaje vezana za Narodno pozorište, mada 30-tih i 40-tih povremcno prekida stalne ugovore sa pozorištem, zbog čestih inostranih gostovanja. Recimo, godinama je bila stalni gost u Pragu, gdje je pjevala neke uloge desetine puta, a samo Jenufu u originalu 14 puta. Pored preko 60 uloga (vidjeti spisak na kraju!) koje je pjevala u Beogradu, Zagrebu i inostranstvu (Beč, Bern, Cirih, Prag, Bratislava, Varšava, Krakov, Ljvov, Grac, Minhen, Frankfurt, Sofija, Aleksaudrija, Kairo, Istambul) i poziva za San Francisko, Čikago, London, Australiju, kulminacione tačke u njenoj karijeri su bila dva događaja: svjetska premijera u Cirihu 1937. nedovršene opere Lulu Albana Berga, i takođe u Cirihu, uloga Salome 1939. pod palicom samog kompozitora Riharda Štrausa, a povodom njegove 75-godišnjice. U napisima tom prilikom - dvije predstave pod upravom Štrausa, a dvije pod upravom H. Svarovskog (H. Swarowsky), neki listovi su podsjetili i na njeno jedinstveno ostvarenje uloge Lulu dvije godine prije toga (npr. Tages Anzciger, 21.05.1939, Cirih). Uostalom, premijera, opere Lulu je bila međunarodni kulturni događaj komu su prisustvovale čuvene ličnosti iz književnog i muzičkog svijeta Evrope i Amerike⁶. Opšta ocjena je bila da je Bahrija Nuri-Hadžić bila "idealna Lulu" koja je u svojoj interpretaciji "umijela da spoji zavodničku ljupkost, poročnu izopačenost, djetinju čednost i vrhunsko glasovno majstorstvo" (Züricher Zeitung, 4.i 19.06.1937).

Sasvim je vjerovatno da su glumački i pjevački kvaliteti ove umjetnice utjecali i na koncipiranje pojedinih dijelova jedinstvene poteškoće uloge Lulu. Kritičar bečkog lista Der Tag⁷ izrazio je čak mišljenje prilikom premijere da Bergova opera ima da zahvali za ogroman uspjeh izvodačima, a prije svega nosiocu glavne uloge Nuri-Hadžićevoj. Koliki su utisak ostavile pojedine uloge ove umjetnice govori i činjenica da je još početkom 80-tih dobijala pisma od nepoznatih koji su se sjećali njenih ostvarenja i dopise sa molbom da napiše svoja sjećanja, što je ona i učinila povodom obilježavanja 150 godina pozorišta u Cirihu. Njen napis u kome se zadržava na premijeri opere Lulu i na svojoj ulozi Salome pod upravom Štrausa štampan je u Godišnjaku Ciriške opere za 1984/5 godinu⁸.

Sa ovim smo dodirnuli vjerovatno i najbolniju tačku u vezi sa Bahrijom Nuri-Hadžić, a to je da sve što je ostalo od njene umjetnosti, to su napisi i pokoja fotografija. Iako su u vrijeme njenih vrhunskih dometa gramofonske ploče bile već uobičajeni rekvizit svake građanske kuće, zvučni snimci glasa Bahrije Nuri-Hadžić ne postoje. I u ovome je došla do izražaja jedna od karakteristika Nuri­Hadžićeve kao ličnosti: često je ostavljala da za nju neko drugi uradi ono što je potrebno, da neko drugi donese neku odluku umjesto nje, da neko drugi preduzme korake za rješavanje nekog njenog problema. Ako se uzme u obzir neki njeni potpuno neobjašnjivi životni potezi, utisak je da je duboko u njoj bilo vjerovanje u sudbinu, fatum, i da će se stvari rješavati mimo nje. Već sam susret u Bernu sa dirigentom Valterom Herbertom (Walter Herbert, umro 1975. u USA), čovjekom ogromne kulture, koji je možda i najzaslužniji za izgrađivanje njene operske ličnosti i njenog repertoara, bila je slučajnost. Njihova saradnja i zajednički život, vrijeme koje je ujedno i vrijeme najvećeg umjetničkog uspjeha Nuri-Hadžićeve, trajali su dotle dok Valter Herbert zbog progona Jevreja u Njemačkoj nije krajem 30-tih prešao u USA, gdje je produžio vrlo uspješnu karijeru kao dirigent u San Francisku i direktor opere u San Dijegu. Iako je krajem 30-tih osigurao put za Ameriku, za nju je njegov odlazak značio sudbinski razlaz, tako da su svi njegovi pokušaji da je dozove ostali bezuspješni. Drugovaće ponovo 30 godina kasnije. U međuvremenu ona sreće čovjeka - poznatog hirurga i profesora univerziteta, udaje se za njega i po njegovoj želji napušta svoju blistavu karijeru. Zatim gotovo deceniju provodi u domaćim poslovima, gajenju pilića, susretu sa prijateljicama kojima je kartanje bila najomiljenija zabava. Na podstrek nekolicine muzičara (O. Danon, V. Dragutinović, S. Janković, kao i kostimografa Milice Babić i upravnika Milana Bogdanovića), ona se iznenada početkom 50-tih ponovo vraća u pozorište i daje tokom narednih nekoliko godina niz zapaženih uloga, ali sada u okviru uobičajenog, standardnog repertoara: Aida, Trubadur, Travijata, Don Karlos, Otelo, Bal pod maskama, Figarova ženidba, Don Žuan, Hofmanove priče, Manon, Andre Šenije.

I tako o ostvarenjima jednog od najznačajnijih i svakako najreprezentativnijih operskih umjetnika srpskog pozorišta možemo da sudimo samo na osnovu stotinak stranih i domaćih kritika i napisa i pokojeg svjedočanstva. Iz ovih saznajemo o njenoj izvanrednoj scenskoj pojavi, moći vladanja svakim likom, umijeću da i najmanji detalj iskoristi za karakterizaciju lika (npr. igra maramicom grofice u Figarovoj ženidbi), o majstorstvu i savremenosti njene glume i izvanrednoj dikciji, o nenadmašnom načinu na koji je znala da nosi kostime (recimo u Aidi - "kraljevski"!), itd⁹. Inače prijatelji je pamte kao ličnost "vitku, skladnu, prelijepe figure i čudesne elegancije", vedru i punu životne radosti, vrlo komunikativnu, izuzetno putenu ženu i umjetnicu, ponekad hirovitu, često nepredvidljivu, ličnost bez zavisti i gorčine, mada osjetljivu na ironične dosjetke kolega ili kritičke opaske pojedinaca. Inostrana štampa ju je ponekad najavljivala kao "lijepu kao slika Turkinju", što je ona redovno opovrgavala čak i preko poslanstava, napominjući da ona jeste muslimanka ali da nije Turkinja i da je njen maternji jezik srpski.

***

Ono što će vjerovatno najviše da interesuje buduće generacije jeste : U čemu je bila tajna umjetnosti Bahrije Nuri-Hadžić? Kao što je poznato, pjevala je pod palicom Riharda Štrausa, Hansa Svarovskog, Valtera Herberta, Rudolfa Moralta, Georga Šela, Roberta Denclera, Milana Zune, Albena Nefa, Jozefa Kripsa, a od domaćih: Lovre Matačića, Ivana Brezovšeka, Stevana Hristića, Krešimira Baranovića, Predraga Miloševića, Oskara Danona. Nisu manje inpresivna ni imena reditelja koji su režirali predstave u kojima je pjevala: Lotar Valerštajn, Valter Felzenštajn, Klemens Koh, Karl Šmid­Blos, svojevremeno čuvena Saloma Marija Guthajl-Šoder, Jozef Turnau, a u Beogradu najviše Josip Kulundžić, Erih Hecel, Mladen Sabljić. Pjevala je i sa nekim od vodećih pjevača svoga vremena, kao: Riza Stivens, Rihard Tauber, Alfred Pikaver, Erik Halstrem, Aster Štig¹⁰. Po završetku rata Jozef Krips joj je u Beču ponudio da sa njom priprema Salomu, a bečka agencija Vladarski da 1949. pjeva Salomu povodom 85-godišnjice Riharda Štrausa. Obe ponude je odbila izgovarajući se da više ne pjeva, a u suštini po sopstvenom kazivanju smatrala je da njene godine nisu više za tu ulogu.

Ali, nisu se za Bahriju Nuri-Hadžić interesovale pozorišne kuće, vodeći dirigenti, slavni reditelji, poznati pjevači i koncertne agencije. Njeno ime se vezuje i za neke od najistaknutijih kompozitora onoga vremena: Rihard Štraus je rekao daje na takvu Salomu čekao 35 godina; Berg ima nju u vidu kada komponuje svoju Lulu; Albert Rusel (A. Roussel) je prati na klaviru kada pjeva njegove pjesme; takođe i Šimanovski (Szymanowski); Dariis Mijo (D. Milhaud) piše kritike o njenoj Lulu i bilježi da je "bila božanstvena"; Hristić na nju misli komponujući operu Nečista krv!

***

Ne treba zaboraviti da Bahrija Nuri-Hadžić nije bila samo veliki umjetnik, već je bila i veliki radnik: radila je po 10 sati dnevno, pa su se u toku dana smjenjivali po tri i četiri korepetitora. Bila je veoma ambiciozna da do savršenstva dovede svaku ulogu, uz stalni napor da je sve više dotjeruje. Pored svog profesora, sa kojim se godinama konsultovala, radila je povremeno i sa drugim poznatim pedagozima. Uloge je produbljivala na osnovu literature koja je bila u osnovi pojedinih opera. Recimo, Salomu Oskara Vajlda (O. Wilde), znala je napamet. Pojedine uloge je obrađivala sa čuvenim režiserima (Felzenštajnom, Valerštajnom, Klemensom, Kohom, Marijom Guthajl-Šoder), nekada i plačajući im posebno za časove. "Igru sedam velova" je pripremala sa Ninom Kirsanovom. A i da ne govorimo da je godinama bila upućivana od strane izvanrednog muzičara Valtera Herberta. Zbog njene upornosti u radu, bilo je kolega koji su čak smatrali da je "bubalica". A njeno mišljenje je bilo da je talenat ravno 1, sam rad je ravan 0, ali da zajedno čine 10!

A šta zapravo govore kritike o umjetnosti Bahrije Nuri-Hadžić! Prije svega, sve su jednoglasne u tome da je bila umjetnica "rijetke mnogostranosti, podjednako dobra u visokom dramskom fahu, kao i u koloraturnom"; "da magistralno vlada svim pjevačkim registrima"; da je "univerzalna pjevačica", "pjevač velike kulture", da je "snaga njenih scenskih moći neograničena - dramski, psihološki i pjevački", a da je njena Saloma "magistralna kreacija"; Lovro Matačić izjavljuje da se njeno pjevanje "ne sluša uhom nego kičmenom moždinom"¹¹. Čuveni dirigent Erih Klajber (E. Kleiber), u to vrijeme generalni muzički direktor Državne opere u Berlinu, pošto je čuo njenu Lulu, izjavio je da bi ona kod njega pjevala i Karmen! Uostalom o njenim mogućnostima govore i uloge koje je ostvarila: od Salome Riharda Štrausa do operete Johana Štrausa; od Vagnera do Lehara; od vratolomnih koloratura u Lulu i prozračnih u Travijati do mecosopranskih uloga Frike, Puka, Ksenije, druge Norne i Lote; od Gluka i Mocarta, preko Vebera, Verdija, Pučinija, Masnea, Šarpantjea, Bizea, Čajkovskog i Musorgskog, do savremenih: R. Štrausa, E. D'Albera, A. Berga, O. Šeka, M. Branda¹². U tom ogromnom rasponu, neočekivane su nekada i njene naklonosti: voljela je Salomu, Lulu, posebno Mirtokle i Mini; voljela je Aidu, Violetu, Lotu, Dezdemonu i Lujzu; voljela je i Euridiku i sve svoje uloge u Mocartovim operama; više je voljela Mizetu od Mimi, iako je kritika zabilježila da je Mimi "svojim glumačkim instinktom i savršenom pjevačkom umjetnošću dala scenu umiranja koja pretstavlja najveći domet operske reproduktivne umjetnosti na našoj sceni" (Zvuk 1932/3, Beograd, str.361). Od uloga u Vagnerovim operama voljela je naročito Sentu i Elizabetu. Nije voljela Ameliju, Tais, Đildu, a Turandot i Norma je uopšte kao djela nisu privlačile. Nije voljela ni Tosku sa kojom se proslavila. Smatrala je i pored pozitivnih kritika (Politika 1936, 2. IX i Zvuk 1932/3. str. 300) da nije bila dobra Koštana i da je bila još gora Marženka. Za Koštanu je objašnjavala da su joj ambijent i folklomi prizvuci u muzici bili strani, uz napomenu da nikada nije otpjevala nijednu sevdalinku!

Iz kritika takođe saznajemo da je bila čuvena po izvanrednim pijanisimima (tzv. Kopftone), da je imala glas "rijetkog obima, zasićenog tembra i velike pokretljivosti" (Volksrecht), glas koji je "nosio" i "bez naprezanja dominirao nad horom i orkestrom" (Travijata u Beču, 1937). "Organ g-ce Nuri-Hadžić prelazi preko svih teškoća partije i zvuči nad orkestrom, mek je i sladak u pijano tonovima, a energičan u dramatičnim momentima" zabilježio je bečki Tagblatt o njenoj Aidi marta 1934, a isto nešto prije toga i list Tagwacht u Pragu. List Pravo Lidu bilježi da joj je glas "boje zrelog crnog grožda". "Nježni vibrato", pak, ond. laki tremolo koji je samo bio izražen, po mišljenju pojedinih kritičara davao je posebno senzualni prizvuk njenom glasu.

Pored njenih fenomenalnih pjevačkih mogućnosti, stalno se podvlači i ogromni dijapazon njenih glumačkih sposobnosti i njeno proživljavanje i poniranje u psihologiju svakog lika (Zvuk, 1932/3, str. 218), uz uvijek ponavljani zaključak da je ona "univerzalni talenat, glumački i pjevački". Kada se analiziraju uloge koje je Bahrija Nuri-Hadžić voljela i one koje nije, jasno je da su je privlačile samo one uloge u kojima je kroz glumu mogla da se iskaže, prije svega one sa dubljom psihološko-dramatskom podlogom, dok je nisu privlačile uloge, bez obzira na njihovu muzičku vrijednost, u kojima su ti aspekti bili u drugom planu.

Ako se uzme u obzir da je Bahrija Nuri-Hadžić svoju muzičku karijeru lako prekidala i da se poslije toga muzikom uopšte nije bavila, čak ni interesovala za nove interpretatorke njenih čuvenih uloga; da, iako je uspješno pjevala u oratorijumima i solo pjesme, ta vrsta muzike nije je privlačila (recimo, nije voljela, pored ostalih, ni Šubertove pjesme!); da uopšte nije imala želje da svoje ogromno vokalno znanje i iskustvo prenese na nekoga - nameće se pitanje: da li je Bahrija Nuri-Hadžić u svojoj biti bila prije svega glumica, glumac rijetko obdaren muzički i vokalno i sa izuzetno izgrađenim umijećem, odnosno, da li je bila prije svega genijalni glumac koji se umjesto govornom riječju izražavao pjevanjem? U svakom slučaju je neosporno da je bila "pjevač koji je instinktom bila vezana za pozornicu" (Politika, 4.VI 1938).

***

Uglavnom smo se zadržali na prvoj fazi karijere Bahrije Nuri-Hadžić i na inostranim izvorima. Razlog je bio, sa jedne strane, u tome što je ta dokumentacija "rasuta" u raznim zemljama i po raznim listovima, pa tako u suštini nepristupačna domaćim istoričarima opere, a sa druge - što ni sama Bahrija Nuri-Hadžić drugu fazu svoje karijere, koja se odvijala gotovo samo u Beogradu (pa prema tome bila propraćena u domaćoj štampi), nije smatrala kao nastavak prve faze već samim tim što u repertoaru Narodnog pozorišta nije bilo više "njenih" uloga.

Svakako da osvrt na umjetnost Bahrije Nuri-Hadžić ne bi bio potpun ako se ne navedu bar dijelovi još neki od prikaza o njenom ostvarenju uloge Lulu u istoimenoj operi Albana Berga sa kojim je ušla i u istoriju opere. Tako npr. Kritičar lista Frankfurter Zeitung goveri o rafinmanu sa kojim je glavna uloga tumačena i konstatuje da je Nuri-Hadžićeva "pjevački i glumački bila predestinirana za tu ulogu". List Prager Presse je zabilježio: "...vladala je sa zadivljujućom umjetnošću preteškom naslovnom ulogom". Les Beaux Arts: "Nuri-Hadžićeva je ostvarila veličanstveno ličnost Lulu". Die Stunde u Beču: "...izvanredna je bila kao Lulu i pjevački i glumački". The Times of London: "Nuri-Hadžićeva je briljantno gospodarila velikim teškoćama svoje super osjetljive uloge i uspjela da spoji melodramsku radnju i muziku u jedinstvenu fascinantnu sliku". New York Times: "Umjetnica se pokazala ne samo kao iznenađujuće darovita pjevačica, već i kao izuzetno nadahnuta i fascinantna glumica". Le Journal de Géneve: "Lik Lulu - ubitačna uloga koliko sa scenske tačke gledišta, toliko i sa vokalne - našao je idealnog interpretu u g-đi Nuri-Hadžić". Mnogi kritičari su već tada isticali ogromnu teškoću da se nađe adekvatni umjetnik za ulogu Lulu, a izvještač za list Züricher Zeitung je zaključio: "Valjda ne postoji još jedno opersko djelo u kome je ostvarenje glavne uloge od tako presudnog značaja kao što je to slučaj sa Lulu... Za Salomu, Elektru i Pentesileju će se uvijek naći izvjestan broj odgovarajućih pjevačica. Ali Lulu koja zna da pjeva biće uvijek rijetkost..." Uostalom, koliko je upečatljivo muzički i glumački bilo ostvarenje Bahrije Nuri-Hadžićeve najbolje govore neki redovi u londonskoj nedeljnoj reviji The New Statesman and Nation iz 1949, 12 godina poslije premijere u Cirihu. Povod je bio prvo posljeratno izvođenje na radiju Bergove opere u Beču. Naslovnu ulogu je pjevala Ilona Štajnberger (Steinberger). Kritičar pomenute revije je, pored ostalog zabilježio: "... Bila je briljantna ideja kompozitora da Lulu bude visoka koloratura, sa vokalnom linijom koja se kreće meko sa obiljem melizama. Originalna Lulu Nuri-Hadžić je taj muzički aspekt ostvarila do savršenstva ... što Ilona Štajnberger nije bila u stanju da u potpunosti ostvari ..."

Bilo je kritičara koji su već prilikom premijere zaključili: "...Nuri-Hadžićeva je sa sigurnošću kao u transu ostvarila prvu Lulu koja će zauvijek ostati kao uzor..." (Berner Tagwacht) i da je "na sceni živjela, mamila, patila Lulu koja će po svoj prilici ostati jedinstvena" (Neue Berner Zeitung)¹³.

Bahrija Nuri-Hadžić bila je izuzetna Saloma, Mimi, Aida, potresna Mirtokle, čarobna Grofica, nježna Margareta, duboko nesretna Violeta, prkosni izazivač sudbine Mini, raskalašna Mizeta, i još mnogo toga. Ali je prije svega bila i poslije gotovo 60 godina ostala: jedina idealna Lulu i jedinstvena!

Preko operskog neba preletjela je kao meteor, i za sobom ostavila, nažalost - samo pisani trag!

PRILOG - ULOGE BAHRIJE NURI-HADŽIĆ:

Kompozitor G. Verdi / djela i uloge: Traviata (Violetta Valery), Trubadur (Leonora), Aida (Aida), Bal pod maskama (Amelia), Don Carlos (Elisabeth), Otello (Desdemona), Moć sudbine (Leonora), Sicilijanske večeri (Elena), Falstaff (Alice);

Kompozitor G. Puccini / djela i uloge: Tosca (Floria Tosca), La Boheme (Mimi i Musette), La Fanciulla del West (Minnie), Gianni Schicchi (Lauretta);

Kompozitor R. Wagner / djela i uloge: Holanđanin lutalica (Senta), Tannhäuser (Elisabeth), Majstori pjevači (Eva), Lohengrin (Elsa von Brabant), Zlato Rajne (Fricka), Valkire (Sieglinde i Ortlinde), Sumrak bogova (II Norne), Parsifal (Kundry i IV djevojka s cvijećem);

Kompozitor J. Massenet / djela i uloge: Werther (Charlotte), Manon (Manon Lescaut), Thais (Thais);

Kompozitor W.A. Mozart / djela i uloge: Figarova ženidba (Grafin), Don Giovanni (Donna Anna i Danna Elvira ), Čarobna frula (Pamina);

Kompozitor C.M.v. Weber / djela i uloge: Čarobni strijelac (Agathe), Oberon (Pucek i Reiza);

Kompozitor R. Strauss / djela i uloge: Salome (Salome), Kavaljer s ružom (Octavian);

Kompozitor J. Strauss / djela i uloge: Sljepi miš (Adele), Baron ciganin (Saphi);

Kompozitor C.W. Gluck / djela i uloge: Orfeo i Euridice (Euridice), Ifigenija na Tauridi (Diana);

Kompozitor G. Charpentier / djela i uloge: Louise (Louise);

Kompozitor Ch. Gounod / djela i uloge: Faust (Marguerite);

Kompozitor G. Bizet / djela i uloge: Carmen (Micaela);

Kompozitor U. Giordano / djela i uloge: Andrea Chenier (Madeleine);

Kompozitor A. Ponchielli / djela i uloge: La Gioconda (Gioconda);

Kompozitor L. Janaček / djela i uloge: Jenufa (Jenufa);

Kompozitor B. Smetana / djela i uloge: Prodana nevjesta (Marenka);

Kompozitor E. d'Albert / djela i uloge: Mrtve oči (Myrtocle);

Kompozitor J.A. Halévy / djela i uloge: Jevrejka (Rachel);

Kompozitor J. Offenbach / djela i uloge: Hofmanove priče (Antonia, Giulietta i Olympia);

Kompozitor F. Lehar / djela i uloge: Zemlja smiješka (sa Richardom Tauberom u Egiptu);

Kompozitor Alban Berg / djela i uloge: Lulu (Lulu);

Kompozitor J. Weinberger / djela i uloge: Švanda Dudak (Dorotka);

Kompozitor Max Brand / djela i uloge: Mašinista Hopkins (Nell);

Kompozitor O. Schoeck / djela i uloge: Erwin i Elmire (Elmire);

Kompozitor K. Goldmark / djela i uloge: Kraljica od Sabe (Sulamit);

Kompozitor L. Róžycki / djela i uloge: Casanova (Caton);

Kompozitor E. Humperdinck / djela i uloge: Ivica i Marica (Taumännchen);

Kompozitor P.I. Tchaikovsky / djela i uloge: Pikova dama (Lisa);

Kompozitor M.P. Musorgsky / djela i uloge: Boris Godunov (Xenia);

Kompozitor P. Konjović / djela i uloge: Koštana (Koštana)

Postoje nepotvrđene indikacije da je pjevala i Rosinu (Seviljski brijač / G.Rossini), kao i Gildu (Rigoletto / G.Verdi) i Tatianu (Eugene Onegin / P.I. Tchaikovsky).

Prema jednoj njenoj izjavi, uvježbavala je Ledy Magbet D. Šostakoviča (Katarina Izmajlova) Politika 1. I 1935; 12. XI 1937.

BILJEŠKE:

1) Zürcher Zeitung 4. i 19.VI 1937.
2) Christina de Santi (Ljubica Stanković), Milorad Jovanović, Nikola Cvejić, Krsta Ivić, Dušan Đorević,¨Stanoje Janković, Melanija Bugarinović, Ljubica Ljubičić, Danica Ilić, Laza Jovanović, Danica Mastilović, Đurdevka Čakarević, Zlata Sesardić, Miroslav Čangalović, Biserka Cvejić, Olivera Miljaković, Breda Kalef, Nikola Matić, Milka Stojanović, Radmila Bakočević, Radmila Smiljanić itd.
3) Otac Bahrije Nuri-Hadžić, Osman, bio je rodom Mostarac. Završio je Mekteb, Ruždiju, Medresu i Šerijatsko­sudsku školu u Sarajevu i prava u Zagrebu. Bio je književnik, publicista (baveći se posebno raznim pitanjima islama), profesor, državni savjetnik i veliki ljubitclj opere. Mati je bila iz porodice Sokolović, isto tako sa veoma solidnim obrazovanjem.
4) U Srpsku muzičku školu, odn. današnju školu "Mokranjac", a ne u školu "Stanković", kako se često greškom navodi.
5) U polemici koja je uslijedila, učestvovao je episkop Irinej Ćirić, upravnik pozorišta Milan Predić, Dušan Nikolajević, Milan Vitezica i dr. (Politika, Beograd, 7, 8, 9, 12, 15. XII 1931, Pravda, 9. XII 1931, itd.).
6) Prema listu Pariser Tageszcitung od 8. VI 1937, premijeri u Zürichu su pored ostalih prisustvovali: Darius Milhaud, Erich Kleiber, Thomas Mann, Othmar Schoeck, E.Ansermet, W. Steinberg, Pietro Mascagni, Dusolina Giannini, Conrad Beck, udovice F.Wedekinda i Albana Berga itd.
7) Der Tag, 5. VI 1937.
8) Jahrbuch Opernhaus Zürich 1984/85: 150 Jahre Theater in Zürich maent Opemgeschichte. Bahrija Nuri-Hadžić: Die erste Lulu.
9) Svjedočanstva naših poznatih dramskih, operskih i dr. umjetnika Nevenke Urbanove, Miroslava Čangalovića, Stanoja Jankovića, Ani Radošević, Divne Đoković i dr. Velika je zasluga Divne Đoković što su mnoge inostrane kritike o Bahriji Nuri-Hadžić sačuvane.
10) Da bi se tekst lakše čitao, imena stranih umjelnika u originalu navedena su u napomenama: R. Strauss, H. Swarowsky, W. Herbert, R. Marolt, G. Szell, R. Denizler, M. Zuna, A. Nef, J. Kripps, L. Wallerstein, W. Felsenstein, C. Koch, K. Schmid-Bloss, M.Gutheil-Schoder, J. Thumau, Risa Stevens, Richard Tauber, Alfred Piccaver, Asger Stig, Erik Hallström.
11) Prager Tagblatt, III 1934; Tagwacht, III 1934; Neue Freie Presse (Wien), I 1934; XI 1937; Neues Wiener Tagblatt, VI 1937; XI 1937; DerTag (Wien), 5.VI 1937; Politika, Beograd novembar i početak decembra 1931; Nedeljne ilustracije, Beograd, od 22. XI 1931: Intervju između pozorišnih kulisa - Bahrija Nuri-Hadžić. Autor: K. Fjodorović. Napomena: Mnogi isječci iz novina nemaju zabilježen datum i mjesto.
12) Richard Strauss, Johann Strauss, C.W. Gluck, W.A. Mozart, C.W. Weber, G. Verdi, G. Puccini, J. Massenet, G. Charpentier, G. Bizet, A.Berg, d’Alberti, O. Schock, N. Brand.
13) Neues Wiener Abendblatt (3. VI); Das Echo (2. VI); Züricher Zeitung (4.VI, 19.VI); Der Bund, Tages Anzieger-Zürich, Prager Mittag - 4. VI; Volksrecht, St.Galler Tagblatt, Neues Wiener Journal, Der Tag, Neues Winterthurer Tagblatt, Frankfurte Zeitung - 5.VI; Prager Presse, Der Völkische Beobachter - 6.VI; Le Soir, New York Times - 8.VI; Wiener Zeitung, Gerechtigkeit - 1O.VI; Tages Anzeiger (11.VI 1937, 21.V 1939.); Le Figaro (14.VI 1937); Times of London (25.VI, 26.VI); New York Times (27.VI); Musical America (for July 1937). Takođe i mnoge druge bilješke u: Wiener Bilder, Die Stunde (Wien); Wiener Tagblatt; Neue Züricher Nachrichten; Die Front (Zürich); Prager Mittag; Prager Tagblatt; Bemer Tagwacht; Neue Brener Zeitung; Dülach; L'Expresse de Neuchatel; Der Sonntag; Allgemeine Musikzeilung (Leipzig); Journal de Géneve; Basler Nachrichten; Nationalzeitung (Basel); Schaufthauser Intelligenzblatt; La Suisse; Les Beaux Arts; Luzemer Tagblatt; Zofinger Tagblatt; Il Dovere; Nouvelles Litteraires; The Christian Science Monitor, etc. The New Statesman and Nation (London), 27.VIII 1949, pages 217-8. list Das Orchester, Hamburg, februara 1994. donio je vijest: "Umrla je prva Lulu, u Beogradu 22. novembra 1993." (Datum je naveden pogrešno!) Napomena: postoje desetak audio kaseta razgovora sa Bahrijom Nuri-Hadžić u periodu 1987/9.