|
Dodirujem zid (dugačak 60, a debeo 4 metra) i razmišljam o onima koji su ga zidali i tu slagali. Da li je stvarno čovjek svojim rukama to uradio? Jer, tako ogromno kamenje, dužine i po tri metra, težine i više od deset tona, trebalo je isklesati, donijeti i ugraditi u ovu zidinu.
Kada prođeš kroz kapiju ovog čudesnog grada, sa njegova platoa se širi pogled daleko preko Dubravske visoravni, sve do mora. Malo lijevo kanjon Bregave i u njemu pećina Badanj sa crtežom praistorijskog čovjeka na stijeni ispred pećine. (Gipsani otisak se može vidjeti u Zemaljskom muzeju u Sarajevu – ako je muzej otvoren). A pogled sa same litice, dole u dubinu, pruža se na vijugavo suho korito rječice Radimlje, koja se tu blizu uranja u Bregavu, u plodnom Vidovu polju i liči na ”prašnu cestu” kojom ne ”klizi limuzina plave boje” ali je sigurno da ”na dvoje dijeli svijet”, ovaj gore nestvarni i onaj na drugoj strani koji život daje, a očituje se u betonskoj bazi uz samu Bregavu podno Sastavaka. A malo niže vidi se nekropola stećaka koja se, gledana odozgo, doima usitnjena i drugačija. Na platou ispred gradskih zidina, u kamenu, naziru se temelji građevina koje su činili gradski trg na kome se odvijao život. Ogromna cisterna za vodu u gradu služila je za preživljavanje u slučaju dugotrajnije opsade grada. Stanovništvo bi se u tom slučaju povlačilo u privremene nastambe na strmim liticama, koje su prirodnim ambijentom litice bile zaštićene sa tri strane, dok je četvrtu stranu trebalo da štiti izgrađeni kiklopski zid. Da zid nije ispunio predviđenu svrhu, i pored svoje impozantnosti, vidi se po tome što je široka kamena kapija u obliku luka pregrađivana naknadno manjim kamenim blokovima. Takođe, naziru se ostaci stepenica koje se spuštaju niz litice stijena ostajući da vise nad provalijom. Njihova ma staza je, najvjerovatnije, vodila dole do same rječice Radimlje. Gomile raskomadane keramike razbacane na sve strane ostale od prethodnih iskopavanja.
Prva iskopavanja ovog nalazišta, vršena 1963., otkrila su keramiku porijeklom iz južne Italije, razne strijele i bronzane novčiće, nakit. ”Na osnovu nešto keramičkih nalaza može se zaključiti da je naselje osnovano negdje u 16. stoljeću p.n.e. i da je sigurno stojalo od kraja 5. stoljeća do 1. stoljeća pr.n.e. Gradsko utvrđenje sa zidovima građenim od ogromnih kamenih blokova nastalo je najvjerovatnije u 4. stoljeću pr.n.e.”, zapisao je istraživač Zdravko Marić.
Grad Daorson je kovao svoj novac. Arheološki nalazi koje je istražio Marić sadrže brojne bronzane i srebrne novčiće koji su kovani u 4., 3. ili 2. stoljeću p.n.e. na Siciliji, u Rimu, Draču, Risnu, Hvaru i na samim Ošanićima. Novčić sa natpisom Daorson iz Ošanića, najstarije pisano otkriće Hercegovine, potvrđuje da su Daorsi živjeli oko Neretve i da je grad na Ošanićima najvjerovatnije dobio po njima ime.
Prilaz Daorsonu je nepristupačan, i najbolje bi bilo da tako i ostane dok neko ne osmisli i provede arheološka iskopavanja do kraja i ostatke zaštiti. Ljeti ga štite zmije otrovnice i žega, a zimi niko.
Na unutrašnjoj strani kiklopskih zidina neki novi klinci, plavim i crvenim sprejom ispisali svoja imena: Filip M., Goran T., Marin M., Mario K., Mirjana J., Monika P., Gabrijela P., Ivana B., Maja P, Marko O., Saša, Ružica, Lana, Vinka B., VIII a Crnići. Uz imena, slovo i u njemu krst, da se zna. Šta djeca znaju šta je pet stoljeća prije Krista? Kad može krst staroj stolačkoj tvrđavi sa ostacima srednjovjekovnog, pa turskog, pa austrougarskog grada i spomenik blajburškim žrtvama u istom obliku tik uz srednjovjekovnu nekropolu stećaka Radimlja, onda malo spreja po kamenju koje je tu ugrađeno prije više od dva i po milenijuma se i ne doima tako tragično. Do danas niko ranije nije na ovim zidinama ništa pisao niti urezivao. Daorson se čuvao kao nešto sveto i drago. Da može svijetu pokazati odakle smo i dokle sežu korijeni naših predaka.
Stolac je istorija Bosne i Hercegovine u malom. Njeno džepno izdanje. Kad upoznaš istoriju i znamenitosti Stoca, sve će ti iz istorije ove zemlje biti jasnije.
|