|
Chiji to glasovi u meni jeche,
provreli vulkan srce mi kuva,
ledeni vjetar pustinjom vitla
u kojoj svemir moj nemir chuva.
Kakva to ala mozak mi grize
u vanvremenom nesnosnom shumu,
kida sve veze sa rodjenima
i haos pravi u mome umu.
Spokoja nigdje, na vidiku,
kuda proljec'no cvijec'e cvati,
zloslutne misli da prosvijetli
i mir monaha u dushu vrati.
Kako nadrasti vuchije vrijeme,
k’o melem bilje planinu shto je,
da l’ neke sile vanzemaljske
rodjene ponovo mogu da spoje.
(c'erki Ivi za rodjendan)
08.02.2005. Beograd
|