|
[tekst iz prethodnog broja]
Slika:
- Beograd. Skadarlija: kaldrma, kafane, ”Dva jelena”, ”Tri sheshira”, mnoge kafane, ograde i bashte, stare kuc'e i pendzheri... Muzika skadarlijska, gradska, boemska... Docharati tu atmosferu (ako nema novaca za odlazak i snimanje)... Ujevic'eve knjige koje su u Beogradu objavljene u vrijeme njegovog boravka: ”Lelek sebra”, ”Kolajna”, izresci iz novina, tekstovi, rukopisi...
Tekst:
Narator:
- Pjesnik napushta Zagreb. Dolazic'e i napushtati ga josh u vishe navrata. Tek pred kraj zhivota ostac'e u tom gradu – zauvijek. Napushta Zagreb, sjetan, neshvac'en, degradiran i ponizhavan, tragichan, ali skrushen i tih, slomljen, ali ne i posustao. Odlazi u Beograd 1920. godine i tu ostaje do 1925. Ovdje c'e objaviti svoje dvije chudesne, mozhda i najbolje, knjige pjesama: ”Lelek sebra” i ”Kolajna”, brojne eseje, kritike, prevode i prepjeve, polemike. Pjesnik odlazi – ostaje zapis:
Glumac:
 Hoc'e li mene da dragi Zagreb, chestiti hrvatski Zagreb, baci napolje sa sumnjivim strancima ili opasnim individuima? Hoc'u li opet ovdje, gdje zhivljah i prijateljevah od Gricha do Shestina sa Augustom Matoshem, morati da odem vezanih ruku, i ne kazavshi zbogom ni najboljim prijateljima? Hoc'u li da odem kako dodjoh, u smrtnoj stravi i gotovo postidjen i uplashen? Vec' je za mene ovdje napisano i odshtampano da sam jedan tragichni, dok su drugi banalni; da c'u mozhda biti poslije Matosha, Polic'a, Barichevic'a i toliko drugih chovjek iz one japanske mlade gomile, koja se sama baca u bodljikavu zhicu da bi preko njene crvene naslage tjelesa nastupili osvajachki pobjednici nove kulture. Ali ja mislim da je zhrtava i onako vec' previshe, te da bi vrijeme bilo da najbolji prestanu ginuti za gore ili najgore.
Narator:
- Odlazak iz Zagreba bio je kao odlazak od hladnog kamenog kafanskog stola koga su napustili svi, osim poneki prijatelji. Na tom stolu ostao je njegov bocun vina, zhagor i zhamor fantasta, pjesnika i boema, krhotine polomljenih raspri i dijaloga, u dimu cigareta snatrenja i vapaja umova, i duboka suha zhedj za zhivotom i svijetom, boljim i sunchanijim, srec'nim i chovjechnijim. Sa pjesnikom je otishla i silna strast za putovanjima i traganjima, vrela zhudnja za novim izvorima zhivota i uzletima duha, potreba da se otkriju nova pjesnichka prostranstva raskriljena u modernijim vremenima i civiliziranijim ljudima i stvaraocima. U vremenima koja se ispod naslaga socijalne bijede i duhovne uchmalosti naziru prostori ozarenijih i vedrijih vidika za hod i pohod u chovjechno i chovjechansko.
- Na tom putu, Tin Ujevic' je, u Beogradu, napisao i objavio ”Lelek sebra” i ”Kolajnu” i brojne druge stranice.
Slika:
- Slika mjesta gdje se krec'u siroti, zapushteni, ostavljeni. Na klupama, u parkovima gladi i siromashtva. Pijace i oni koji nemaju novaca. Zadimljene i tijesne kafane i pokoji loshe obuchen pjanac. Proleterijat. Sirotinja.
Tekst:
Narator:
- Bjezhec'i od vreve i stiske kafana i kafanskih stratega i snobova, kreatura i umishljenih velichina, snobova, i ekscentrika, pozera i komedijasha, pjesnik je tiho odlazio u svoju luku mira, u tishinu, medu papire i knjige. Vidjali su ga, u tom hodu, na ulicama, na onim uskim malenim ulicama kojima se krec'e prosti svijet, ubogi chovjek i njegova uboga sjenka i pratnja. Ti ljudi su mu duboko uronili u srce: nosi ih u dushi i hrabri ih i tjeshi stihovima.
Glumac:
- Oni imaju radne ruke, vrijedne, bijele ili crne ruke zhuljave spolja, ranjene iglicama; srca shto misle, ochi gdje pogled tme, bona tjelesa, krshna tjelesa, a idu s nama i s vama. Prolaze pored grobnica, crkava, sabora, kuc'a, idu po polju, po gori, po moru i u visine neba, i svuda donose zhelju istoga srca vruc'a, i svuda ishtu: pravde, slobode, hljeba...
Narator:
- Iz tih susreta sa sirotima i ugrozhenima, sa ponizhenima i potishtenima, sa tim vidjenjem zhivota zbiljskog i istinskog, zhivota pravog – nepatvorenog, nastac'e mnoge pjesme i mnoge stranice Ujevic'evog vidjenja i shvatanja vremena u kojem zhivi i o kome svjedochi – nastac'e u nashoj knjizhevnosti socijalna lirika koja c'e, ubrzo, povesti mase tih proletera i siromaha u buru i borbu za svoja prava i pravdu, za ljudsko dostojanstvo.
- Te pjesme pune dushe i dushevnosti, te slike bijede i neimashtva, obgrlic'e sve slojeve socijalne bijede, vodec'i ih progresu. Teme i sadrzhaje za takve stihove Ujevic' c'e nalaziti i u Zagrebu i Beogradu, i u Sarajevu koje ga je opchinilo josh prije nekoliko godina, pri prvom susretu.
Glumac:
- Dozhivljaj Sarajeva bit c'e za mene dozhivljaj tajanstva u magli, trepetljiva i nejasna spoznaja da sam spustio stopu u zagonetni i neprobojni svijet.
- ______________________
- Mnoshtva chuche ”negdje”: u Evropi, svijetu.
- Mom je tijelu dosta da se klupko skupi.
- Troshno, lomilo se predugo u kretu.
- Sad je zadovoljno u shutnji, u rupi.
- Molio bi chovjek, da sve nije proshlo.
- Sada je sve pusto. Ni cilja ni mete.
- Tim je mozhda za sve najbolje i doshlo:
- chemu da se zhivi pokojnika sjete.
- U snu u polusnu joshte traje nada.
- Chudno, tu sam pjesme svekolike spreo.
- Tu mi svic'e zhelja: krenimo do grada.
- Sve sam glasne ptice tu chuo i sreo.
- Niche predja pjesme: ne htjeti a biti.
- Pada sirov kamen navaljen na grudi.
- U praznini mraka splic'u se sve niti.
- Dogadjaj je, kad se chovjek bistar budi.
- I svjezhinom iz dna toplo chelo budi.
Slika:
- Sarajevo. Panorama grada vidjena kamerom sa Trebevic'a. Grad osmotren sa Vratnika (kapija na Vratniku): strme ulice, bosanska arhitektura kuc'a, uski sokaci, orijentalna arhitektura kuc'a: chardaci, avlije, kaldrme – chesme na ulicama (stare chesme). Pogled s Bjelava. U gradu snimati prevashodno stari dio grada, Bashcharshija, Bentbashu, Dugi sokak (gdje je pjesnik stanovao). Snimiti male kafane, kafana ”Samek” i na zidu ploche gdje je sjedio. Posebno snimiti Pozorishnu kafanu: bashtu kafane i unutrashnjost, gdje je pjesnik sjedio sa brojnim intelektualcima, pjesnicima, glumcima, novinarima, a u kafani, u svom kutku, dugo sjedio i pisao, pisao, pisao. Potom: kafana Poshta, Lovac, kao i mnoga druga mjesta, narochito sokake, male trgove, Markale i pijace i dr.
Tekst:
Narator:
- Neshvac'en i neprihvac'en, onoliko koliko je ochekivao, i u Beogradu i u Zagrebu, prac'en sumnjama i smutnjama, Ujevic'eva pojava izaziva, prac'ena je nevjericama i nepovjerenjem, pa ni u ochima vlasti nije najbolje proshao, jer je kao sumnjiv i nepodoban bio protjeran iz Beograda u Dalmaciju, u tople krajeve pred dolazak koshave i hladne zime. Pjesnik je morao da napusti grad za kojeg su ga vezivale mnoge uspomene, a prije svega objavljivanje njegovih najboljih knjiga poezije koje su bile izuzetno dobro primljene i kritichki vrednovane, shto mu je donijelo slavu.
|
|
Nikola Jankovic': Skulptura
|
- I, krenuc'e pjesnik, jecajuc'i u dushi i posrc'uc'i po drumovima, krenuc'e u zavichaj, da se okrijepi, ponovo nadahne i predahne za dalji svoj pjesnichki hod: okrenuc'e se mediteranu, shirinama i prostranstvima pogleda na svijet. Ali, ni tamo, u Dalmaciji, nec'e dugo ostati. Neki dublji nagon i neki zov javic'e mu se iz pjesnikovih magnovenja sna o miru i tishini, sna o Sarajevu, uvjeren da c'e tamo nac'i dugo zheljenu luku mira, toliko potrebnu za ozdravljenje i knjizhevno stvaranje. I, evo ga u Sarajevu. Doc'i c'e jednog dana septembarskog 1930. godine i ostati ovdje punih sedam godina i dva mjeseca, sve do 1937. godine kada odlazi iz ovog grada.
Glumac:
- Jedan rijedak gost stigao je jucher u Sarajevo i njegov dolazak predstavlja za Sarajevo, a specijalno za literarne i umjetnichke krugove, jedinstvenu senzaciju...
Narator:
- Tako je pjesnikov dolazak u Sarajevo dochekala kulturna i umjetnichka sredina i zabiljezhila ”Bosanska poshta”. Oglasic'e se, vrlo brzo, poslije prepiske sa svojim sabratom i pjesnikom ”bratom po nesanici”, Gustav Krklec, kada se uvjerio kako je Ujevic' nashao sebe u Sarajevu. ”Ovaj grad je jedini shvatio Tina” – pishe Krklec.
- Sarajevo ga je opilo svojom prostodushnoshc'u i zarobilo svojim tajanstvom, svojom dobrotom i svojom tradicionalnom gostoprimljivoshc'u. Ima o tome bezbroj pisanog materijala, ali najbolji dokaz je da je Tin Ujevic' upravo u Sarajevu, za svoga boravka od sedam godina, napisao i objavio vishe nego za sve vrijeme prije toga i za sve vrijeme poslije toga. Ovdje c'e doc'i do izvjesnog prozrachenja uma, prochishc'enja duha, promjene ritma kretanja i mishljenja, zhivljenja i stvaranja. Neke nevidljive, a pouzdane, sigurne ruke slobode i solidarstva, otvoric'e mu nove vidike i dati mu podrshku da krene u josh smjelije razgrtanje magle pred ochima, skinuvshi zavjese mnogih mrachnih slutnji i udaljavajuc'i ga od sumraka i ambisa, pred kojim je pochesto stajao. Rec'i c'e, tada, oslobodivshi se do dna bic'a i dubine svijesti, do punog i potpunog iskaza o sebi:
Glumac:
- Ne pripadam nikakvoj vjeroispovijesti, ni chlanski ni ijednom simpatijom; tako nisam ni katolik, ni hrishc'anin, ni vjernik; a tako ni teozof ni antropozof kao moderni ispovjednici otmenih dama. Ja sam slobodni mislilac, a osim toga upinjem se da ochuvam slobodu savjesti...
Narator:
- Ni tada ga nisu shvatili. Ili: nisu htjeli ni zheljeli da ga shvate. Sve svoje zablude i svoja nesuglasja, sva svoja lazhna i prodana ubjedjenja, sve svoje mahinacije i nemoralne manipulacije znali su da sruche na njega. Imenovali su ga za otpadnika i trpali u otpadnishtvo, da bi time prikrili ili potpuno sakrili sebe i svoje lazhne ideje, ideologije, svoje ”pripadnosti” i svoje vjere pune nevjere i iznevjerenja. Govorili su:
Glumac:
- On neprestano zhudi za samoc'om, a ipak ne mozhe bez drushtva i kafanske vreve kojoj se svake noc'i vrac'a; on chezne za prirodom, a mozhe da zhivi jedino u mnogoljudnom gradu; on slavi i opjeva ljubav, ali je dozhivljava kao patnju i nesrec'u, zbog chega mu je, mozhda, chitavog zhivota bila uskrac'ena; on i u istim pojavama vidi i dobro i zlo, i lijepo i ruzhno, i uzvisheno i nisko; on se zanosi i Tolstojem i Nehruom i Bogumilstvom...
Narator:
- Na sve to c'e smjelo i vispreno, britko i briljantno, u mnogobrojnim svojim esejima i lirskim zapisima, posebno u knjigama: ”Ispit savjesti”, ”Skalpel kaosa”, ”Ljudi na vratima gostionica”, potom broshuri objavljenoj upravo u Sarajevu ”Dva glavna Bogumila”, a radi se o Tolstoju, Nehruu, koje povezuje sa sudbinom, bashtinom i istorijom Bosne i njenog shirokog i prostranog Bogumilstva... Odgovoric'e i mnogim svojim zhustrim i neposhtednim polemikama, katkad suvishe jetkim, ali duboko iskrenim, istinoljubivim, a nadasve nauchno i profesionalno podastrtim podacima iz nauke, filozofije, literature...
- Ali, vrlo chesto, sve to prelazi i na podruchje poezije, gdje se, u jednom jedinom, jedincatom sonetu sazhme i kristalizuje, izlije i bez ostatka iskazhe istina.
Glumac:
- S ranom u tom srcu, tamnu i duboku,
- s tajnom u tom trudnu i prokletom bic'u,
- sa zvijezdom na chelu, sa iskrom u oku –
- gazi stazom varje, mrtvi Ujevic'u;
- smrt je tvoja ljubav pri svakome kroku,
- smrt je u tvom ic'u, i u tvome pic'u,
- smrt je u tvom dahu, i u tvome boku,
- smrt, i smrt, i smrt u Nadi i Otkric'u.
- Shto ti vrijedi polet u sopstvenom chudu,
- shto ti vrijedi volja i voljenje slijepo?
- Srce bije, pluc'e dishe uzaludu;
- gle bez fajde ljubish sve dobro i lijepo;
- kao sveli miris u razbitu sudu
- pogiba u tebi pjev shto si ga tepo.
Narator:
- To govori Tin – zhiva pjesnichka antologija koja se krec'e predjelima Sarajeva, dishe u bashtama i pishe u kafanama – shto je chesto radio u Pozorishnoj kafani gdje su nastajale brojne stranice njegovih djela.
- Objavic'e, za to vrijeme punog pjesnichkog zamaha i volje duha da se iskazhe do kraja, objavic'e ogroman broj tekstova i tri knjige zapazhene poezije i lirske proze: ”Auto na korzu” u Nikshic'u, 1932. godine; ”Ojadjeno zvono” u Matici hrvatskoj u Zagrebu, 1933. godine; ”Pesme” u Beogradu, 1937. godine, prije svog odlaska iz Sarajeva. Sva su ta djela, kao i stotine i hiljade sachuvanih i objavljivanih rukopisa, kao i mnogih izgubljenih, mogla da nastanu u napokon teshko nadjenom miru koji je Tinu bio nasushno potreban i za njegovo stvaralashtvo i za njegov zhivot.
- Mogao je u Sarajevu, u svojoj Pozorishnoj kafani da noc'u, dugo, dugo u beskrajnim razgovorima, da ostaje okruzhen ljudima kojima je njegovo djelo blisko, a njegovo drushtvo i ogromna njegova erudicija i znanje da se nadu u izvanrednom krugu razumijevanja i saradnje. Znao je u toj kafani da ostane satima i satima, u svom tihom kutku, okruzhen svojim papirima, kako bi upravo ovdje nastali brojni njegovi eseji i knjige. Pisci, glumci, novinari, napredni intelektualci onoga vremena okupljali su se oko pjesnika i sa njim dijelili i kruh i vino, i ideje i stvaralachke trenutke.
- Ujevic'evo pjesnichko chulo c'e se provedriti i prochistiti, a njegovo pjesnichko bic'e izraziti c'e se punoc'om.
Glumac:
- Daj da nam, dok drache noge bodu,
- veselje cvate ko ruzha u hodu,
- i nashim znojem da se cvijec'e krasi,
- i chasnim zhuljem da se snaga krasi,
- I patnju daj nam, nek onda kad smo jaki,
- toplinom srca da je savladamo,
- i borbu s gadom i s rdjom dan svaki,
- netom smo kadri da im zavladamo.
- Daj nam kazhiprst i moc' da spomenemo
- na sav glas sve dobro shto u nama ruje,
- da sebe i sve drugo vec' opomenemo:
- da se krepche chini, shto silnije chuje.
Slika:
- Dugi sokak, ulica u kojoj je stanovao Ujevic'. Proc'i kamerom tom ulicom. Snimati sve shto mozhe da nas vrac'a u ona vremena njegovog boravka u Sarajevu...
- Potom, snimiti Muzej knjizhevnosti: dvorishte, stepenishte, arhitekturu zgrade. Najzad: unutrashnjost i stol sa knjigama znachajnih bosanskohercegovachkih pisaca, njihove knjige, rukopisi, a medju njima knjige i rukopisi Tina Ujevic'a – da se osjeti da je on ovdje svoj medju svojima. O tome govore njegovi stihovi: Duzh Dugog sokaka.
Glumac:
- Brate, koji krotko osvec'ujesh zloc'e
- bezazlenom shetnjom usred ruzmarina
- s mojim tamnim srcem druguju samoc'e,
- bog govori sa mnom iz dna kupe vina.
- Chuj me! Kad odleti lishc'e, strune voc'e
- pod pokrovom snjezhnih jezhurnih planina,
- ja, plam daha, zemlje, s mishlju da sve proc' c'e,
- motrim izrezani sarkofag Salina.
- Kada budesh tuzhan, spomeni se mene,
- vedar drag iz tuge, kolo usred sjene,
- shto razgalih pjesan u krvavom ropcu:
- ja, shto ludo skakah shirom po konopcu
- josh vjerujem u kov oblika shto krote
- i u neraspletenu verigu Ljepote.
X X X
Narator:
- Putuje pjesnik Ujevic' i sa njim njegova svakidashnja jadikovka, i za njim studeni i tame balkanskih provincima i vrve i stiske, muchnine i tamnine gradova, punih gadova, krec'e se jedna gromada uma i shirina duha, jedna postojbina dushe, talenta – poezije – da promijeni vidike i prostore, da prozrachi muchnine i uchmalosti, da prosvijetli tmice i nevidjelice – da raskrili prozore vedrine, ljepote, ljubavi, chovjechnosti.
- Stope tog hoda pjesnikovog ostale su trajno u Sarajevu. Dishu kafane u kojima su se okupljali umjetnici, noc'obdije: mashtari i sanjari – boemi kojima su pune dushe kao kashe. Duh pjesnikov kruzhi oko onih bashta i trgova kuda je i tada i u svim vremenima, i sada, i uvijek, i zauvijek kruzhila stopa chovjekova – kruzhila da uokruzhi svjetove i vrtove mira i blagostanja chovjekovog. Sarajevo – otvara kapije, prozore, ochi i vidike, za takve putnike – namjernike.
(kraj)
|
|
Zadnja izmjena: 2004-07-07
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|