|
Imao sam osjec'aj da sam josh na munari kad sam sishao dolje u dzhamiju i zauzeo mjesto u trec'em safu, odmah iza Idriza saracha. Primijetih da me mnogi u chudu gledaju. Nisam mogao odgonetnuti zbog chega sam toga dana u vrijeme podnevne molitve njima bio drugachiji nego inache. Od onda pa do danas, to je za mene ostala zagonetka. Prozhdirali su me pogledima, Mevlo!
Salih-beg je, uchinilo mi se, za nekog rekao (namjeshtajuc'i se u vrijeme molitve): Gurbet, shejtan, skot. Ne bi to Salih-beg, pomislih, rekao bez razloga. On je pametan chovjek, a ja sam budala shto mislim da ovo nije ni vrijeme ni mjesto za to. Ovo je sveto mjesto, ljudi se potpuno predaju Bogu u molitvi pa nije ni chudo da se ponekad nachas izgube iz ovoga svijeta. (Pa zashto se to i Salih-begu ne bi moglo dogoditi, pametno zakljuchih.) Evo malochas, i meni se neshto slichno desilo pa ne znam gdje sam, zapravo, bio ovo pola sahata, tamo-gore na munari; ovdje-dolje s njima, ili negdje drugdje. Nigdje nisam mogao biti jer nigdje se ne mozhe biti. Il’ si negdje il’ ne mozhesh biti nigdje, uh!
Danas je 14. Sha’ban. Utorak je. Podne je i zhena u to vrijeme na namazu nema u dzhamiji. One su sada u kuc'ama s Allahom na usnama. Pa kako onda gore, na manfilama, vidjeh tebe dok sam, shkripavim basamacima, silazio niz munaru poslije prouchenog ezana. Ti si me samo krishom pogledala i krajichak jamenije prebacila oko vrata. Malo si se, josh, ustranu pomjerila kao da si zheljela nekom dragom pored sebe mjesto napraviti, a bila si sama. Ili, bar, ja nisam nikoga vidio gore na manfilama osim tebe, i sama, i ja koji sam, tek sishao sa munare.
Dzhemre, ah dzhemre, jeknu u meni dok su mi misli lelujavo igrale i drhturile pred strahom koji mi se bechio iz ponora nesigurnog. (Mevla se josh jache zgrchila od pokrivachem.) Molio sam se saginjuc'i tijelo chas gore, chas dolje, klechao, dodirivao glavom c'ilim; okretao glavu lijevo-desno, neshto progovarao. Zjenica mi se zasjenila, oko zarosilo, misao pomutila.
Strah mi prekinu molitvu had primjetih da se mihrab produbio, izduzhio u vreteno, ispunio se hiljadama staklencadi koja su se na sunchevoj svjetlosti (jer se mihrab produzhio do u dio osunchane haremske bashche) prelamala u hiljadama najrazlichitijih boja (kao kaleidoskop, grijeshno se prisjetih, kojeg mi kao hediju dade, josh davno, djed Hajro). Na kraju vretena, u dzhennetskom uresu, na klupi medju djulovima, sa djerdjefom u krilu, sjedila si ti, Mevlo, okrenuta licem Osman-efendiji koji se nalazio u mihrabu.
Niko od prisutnih ovo chudo kao i da ne primijeti, osim mene. Svi su nastavili sa molitvom kao da se nishta oko njih nije dogadjalo. Poneko bi s nevjericom u mene pogledao, a ja bih se tome josh vishe chudio dok sam upravljao pogled prema manfilama na kojima si bila ti. Ni ti sebe, vjerujem, nisi primjec'ivala tamo u bashchenskom vretenu jer si mi ukochenog pogleda i kao okamenjenog lica (na kom su se samo usne pokretale) isharetom dala znak da se vec' jednom okanim stalnog okretanja. Pomislih, jedna Mevla tamo u vretenu, ispred mene, sa djerdjefom, druga, gore-iznad mene klanja i isharetom me prekorijeva.
I ja okrenuh glavu na desno, pa onda na lijevo jer su to i svi drugi chinili. Pocheshe se dizati i prolaziti pokraj mene dok sam ja josh klechao. Zachuh ih kako govore: Jadnik, nije on kriv. Allahova je to volja. Bozhe, a bio je dobar chovjek. Jah, u svemu treba imati mjeru pa i u dertu. Tako je to kad chovjeka shejtan zaludi.
Prodje i Osman-efendija. Chuh ga kako nekom govori: Ovo je prvi put, otkako je dzhamije, da se ezan nije chuo. A bio je na munari.
Bozhe moj, vrisnu u meni, smiluj se ovom chovjeku. Shta mu se to moglo desiti pa o njemu samo govore. Mora da se sam strashno ogrijeshio ili su tu nepravdu drugi njemu nanijeli. Bilo kako bilo, nije mu lahko. (Osjetih da mi brada zadrhta dok sam polutiho izgovarao Sejjidu-l-istigfar.)
Trznuo sam se kada me opekao nechiji pogled na zatiljku. Blaga drhtavica prodje mi tijelom. Postadoh svjestan da sam ostao sam u dzhamiji. Mukla tishina se poradjala iz sivila kishnog oblaka koji je u chasu prekrio sunce. Ne sjetih se pogledati u vreteno i provjeriti da li si josh uvijek tamo. Mislec'i na tebe, zaboravih na sebe. Izidjoh. Na pragu dzhamijskih vrata docheka me Osman-efendija. Uchinilo mi se kao da me dugo gledao i kao da me neshto zhelio pitati. Tek shto je izustio, rijech mu prekide munja pa onda prasak. Nebo se prelomi. Zemlja zadrhta. Bozhije davanje, promrmlja Osman-efendija dok je namicao herezu na dzhamijskim vratima. Kijamet, moj Osman-efendija, kijamet, dodadoh ja.
Obojica smo zhurno nestali pod kishnim pokrivachem. Jedan na jednu, drugi na drugu stranu.
Mevla konachno otvori ochne kapke nateknute od cjelovechernje nesanice i s nevjericom pogleda u prazno.
|