|
Ni Štefica, ni Aca, vazda prezauzeti vođenjem kafana i restorana, nisu imali ni vremena, niti volje da se brinu o maloj Nadi. Aca je često prebacivao ženi što mu je rodila ”to štene” i tako ga još više vezala za sebe. Kad je djevojčica napunila pet godina, prihvatili su je baba i deda po majci. Živjela je tada bezbrižno, u izobilju, na prebogatom imanju u vojvođanskom selu. Nije osjećala nikakvu želju da se vrati u roditeljski dom, gdje je slušala samo ružne, pogrdne riječi u svađama koje su trajale od jutra do sutra. Često se pitala šta će joj uopšte roditelji koji za nju nimalo ne mare.
Najviše su je čuvale, njegovale i vaspitavale žene koje je njena mati zapošljavala da obavljaju kućne poslove. Nada je najviše zavoljela Ciganku, pomajku koja ju je dojila, i majku Divnu, učiteljicu, plemenitu ženu, koja je najviše utjecala na njezin razvoj. Te žene s kojima je odrasla, nikada nije ni zaboravila, niti zanemarila. Kao da je sa mlijekom, kojim ju je dojila Ciganka, stekla i neke ciganske, čergarske osobine. Nikad nije voljela obaveze, prinude. Bila je ćudljiva, pomalo divlje naravi, njezini postupci su često bili nepredvidivi, nedokučivi...
Mada nikad nije redovno pohađala školu, bistra, radoznala i ambiciozna na oca, Nada je željela da što više nauči, da što više sazna. Isuviše ozbiljna za svoje godine, naizgled starmala, željno je slušala i pamtila sve što su pričali čuveni pisci, umjetnici, advokati, političari koji su se okupljali u restoranu njezinoga oca, tako je sazrijevala. Radila je u mnogim bibliotekama, te joj je čitanje knjiga postala nasušna duševna hrana koja se, vremenom, pretvorila u pravu strast. Iz dana u dan, pratila je Ivu Andrića u njegovim redovnim šetnjama po Kalemegdanu, u želji da izbliza vidi velikog pisca. Imala je u sebi sklonost prema svemu što je lijepo. Naučila je da slika, da vaja, da izrađuje lampe, ikebane, da ukrašava sve čega se prihvati. Završila je frizerski zanat i daktilografski kurs. Bila je sposobna za sve što se radi i rukom i glavom.
Prvi put se udala za mladog inženjera, Hrvata, samo da bi se izbavila iz roditeljsko doma, koji je za nju postao pakao. Pakao u kome su joj se majka i otac jedanaest puta zvanično razvodili i jedanaest puta ponovo vjenčavali. Rodila je lijepu djevojčicu, a poslije sedam mjeseci se razvela. Nedugo poslije toga, zaljubila se do ušiju u mladog Arapina, porijeklom iz Sirije, koji je studirao u Beogradu. Bio je to lijep, naočit momak, iz bogate, trgovačke porodice Hajdari koja je živjela u Alepu. Pošla je s njim tamo i rodila sina. Sve slobodno vrijeme provodila je u muzejima, džamijama i bibliotekama ovog prelijepog, drevnog grada. Zavoljela je islamske običaje i kulturu, počela je da ozbiljno proučava Kur’an.
Radoznala, nemirna duha, teško je podnosila što joj je muž lijen, nepokretan, ravnodušan, ljubomoran, poput većine Arapa. Nije nikako mogla da se navikne na novu, njoj potpuno stranu sredinu. Razvela se poslije dvanaest godina. Ni sa muškarcima, na koje je kasnije nailazila, Nada nije ostajala dugo. Nikad muškarce nije osobito cijenila, brzo bi joj dosadili, nije željela ni za jednog da se vezuje. Od svakog je uzimala samo onoliko koliko joj je bilo potrebno. Bili su za nju, govorila je, samo potrošna roba. Ipak, nikad nije prestala da poštuje i čak na neki način, voli, svoga drugog muža Arapina, koji je pokušao i donekle uspio, da ukroti njezinu nemirnu, pomalo divlju narav, da je nauči da poštuje i sebe i druge, da osjeti porodičnu atmosferu, nekakav red i mir, na koji u svome roditeljskom domu nije bila svikla. Otud, vjerovatno, njezina velika naklonost prema islamu, i svemu što potiče sa Istoka.
Voljela je i poštovala oca, a s majkom nikad nije uspjela da uspostavi bilo kakvu vezu. Štefica, puna sebe, bezobzirna, jedini gazda u kući, činila je sve da odvoji muža od kćeri, kao što je uspjela da ga odvoji i od najbliže rodbine. Nada je čeznula za ocem. U njezinom sjećanju je, do kraja života, ostao, kao najljepši doživljaj, dan kad ju je Aca odveo na kolače u poslastičarnicu hotela ”Moskva”. Pamti da je svake godine, na dan Titovog rođendana, bila sa djecom osoblja u Bijelom dvoru, gdje su ih častili Tito i Jovanka Broz.
U to vrijeme, njezin otac, koji je počeo sa dna, kao kelner u kupleraju, uspio je da postane konobar na Bijelom dvoru. Tu dužnost je obavljao besprijekorno, te je, poslije nekoliko godina, stekao izuzetno pravo da može da otvori restoran gdje god želi. Njegov najpopularniji i najugledniji restoran bio je u Topčideru, omiljeno stjecište kulturnih i javnih radnika. Dolazili su tu na razgovor, uz prvorazrednu hranu i piće, Meša Selimović, Ivo Andrić, Borislav Mihajlović-Mihiz, Zuko Džumhur, Alberto Moravija i mnogi drugi. Aca je običavao da gostima servira prepune tanjure, i prepune čaše, da časti svakog stalnog gosta. Taj njegov običaj, po kome se nadaleko pročuo, i koji mu je punio kuću, naslijedila je, i kasnije održavala, Nada.
Nenaviknuta u roditeljskom domu na bilo kakav red, obaveze, tačnost, Nada je odrasla u zanimljivu, zagonetnu mladu ženu koju niko nije mogao da ukroti, a često ni da shvati. Vazda nepredvidiva, radila je samo ono što je željela i otvoreno, često drsko, govorila ono što je mislila. Nije osjetila toplinu roditeljskog doma, nije znala za roditeljsku ljubav. Kako se istorija, gotovo po pravilu, ponavlja, ni njezina djeca joj nisu uzvraćala ljubav. Čitavog života je s njima imala muke. Skoro svaka porodica ima svoju zlu kob. Ta zla kob je, izgleda, u porodici Romanić, bila majka Štefica. Žena opake naravi, nadasve gramziva, voljela je samo sebe i čitavog života nastojala, ne da učvrsti porodično gnijezdo, nego da stekne što više novca. Dinar, za nju, velik kao kuća, bio joj je opsesija i glavno mjerilo. Važniji od ljubavi prema mužu, kćeri, unucima...
Nada nikad nije dobro upoznala svog oca, niti se s njim zbližila, ali ga je obožavala i veoma poštovala. Sve što je znala o ugostiteljstvu, od njega je naučila. Vrlo vrijedan, neumoran, smatrao je da svaki posao treba obavljati savršeno. Pamti se svaki od njegovih petnaest kafana i restorana. Od ”Dva bela goluba”, do poslednjeg ”Mala 9”, koji je ostavio svojoj kćeri Nadi! Znao je da svaki dobar ugostitelj mora da bude i dobar psiholog. Umio je da pažljivo posmatra, da proučava ljude. Vazda u velikom poslu, nije imao vremena da sklapa i njeguje prijateljstva. A najviše je naučio od ljudi od kojih je, inače, zazirao, koje nije volio.
Poslije duge i teške bolesti, umro je tiho, iznenada od moždanog udara u osamdeset i drugoj godini života. Bio je tmuran, kišovit dan, aprila godine 1994. Beogradski ugostitelji su mu priredili veličanstven ispraćaj i ručak u njegovom nekadašnjem restoranu ”Košuta”. Taj događaj se dugo prepričavao i pamtio. Za posljednji počinak, odavno ga je čekalo mjesto u Aleji velikana na Novom groblju, mada tamo nije sahranjen. U novinama je tih dana pisalo: Umro je Aca Devetka, legenda.
U kafani ”Mala 9”, na Dorćolu, njegova jedinica Nada, koja je iz dna duše prezirala sahrane, naricanje, prenemaganje nad pokojnikom, pozvala je Cigane koji su svu noć pjevali i svirali omiljene pjesme njezina oca. Nahranila je i napojila sve siromahe u susjedstvu. U kafani je, na počasnom mjestu, dugo vremena stajala prepuna čašica domaće dalmatinske rakije travarice. I danju i noću gorjela je velika, purpurna svijeća. Tako se Nada, na njoj svojstven način, oprostila od oca. Uvjerena da njegovoj gorštačkoj slobodoumnoj prirodi, ovakav oproštaj godi više od silnih skupocjenih vijenaca, posmrtnih govora, lažnih žalopojki... Možda pravi oproštaj, dostojan pravoga čovjeka, legende, koji će i ostati – legenda.
____________________
Iz knjige ”Pogled kroz prozor”, pripovjetke, recenzent: Jovan Ćirilov, urednik i izdavač: Slobodan Mašić.
|