Dr. Zorica Turjačanin
MISTERIJE BIĆA I
UNIVERZUMA
(Živko Janjić: "Nedovršeni hram", Zadužbina "Petar
Kočić"
Banja Luka - Beograd, 2003.) |
|
|
|
Susret sa prvim knjigama Živka Janjića (”Sedam Vlašića”, ”Zemlja
Hercegova” i ”Crna udovica”) donosio je čitaocu toliko obilje
iznenađenja da mu se od svega vrtjelo u glavi, a tle izmicalo ispod
nogu. Jer, pisac je u svoja djela unio neizmjerno bogatstvo
tematskog materijala, šarenilo scena i likova, metež događaja i
doživljaja, enigmu vremena i prostora, stvarnog i izmaštanog,
logičnog i nonsensnog, konkretnog i ezoteričnog, umnog i zaumnog da
nas je to podsjećalo na denjkove svih mogućih stvari, natrpanih na
brzinu, bez reda i izbora, prije neke vrtoglave bježanije. U
Janjićevim romanima upravo se i dešava posljednji čin čovjekove
zemaljske drame prije kosmičke eksplozije koja će posljednje
stanovnike plave planete, piščeve brđane,
katapultirati u galaksiju Crnog sunca.
U spremištima svijesti i sjećanja našli su se istorijski događaji i
epsko pamćenje piščevih gorštaka, učeni diskursi o filozofiji i
umjetnosti i prazna slama seoskih naklapanja, satirični zasjeci i
srebrenasta muzika mjesečevih sonata, alhemijske formule i
kulinarski recepti, drevna bajanja i naučnofantastični prodori u
okean kosmičke inteligencije, priče o reinkarnaciji i špijunske
afere, genetski inžinjering i upute za pravljenje sira, svemirska
putovanja i terorističke akcije, zodijačko bratstvo ljudi-zvijezda i
fantomski brodovi neupokojenih mrtvaca, plemenske legende i prijesni
vicevi itd. itd. - sve to upakovano u mrežu kosmičkog, mitskog,
istorijskog, legendarnog, fizičkog i biografskog vremena, obilato
začinjeno humorom i fantastikom, energijama superiornog uma kome
ništa nije ni strano ni nepoznato. Janjićev tekst iskri u svim
dimenzijama, dinamičan i turbulentan, iznenađujući u svojoj duhovnoj
rasipnosti i asocijativnoj nepredvidljivosti. (Sličnu tehnologiju
pravljenja romana ”od svega što nije on sam” u savremenoj srpskoj
književnosti koristi, koliko je nama poznato, još samo Slobodan
Janković, s tim što je magnetna rezonancija ovog drugog više
usmjerena prema humoreski i aforizmu.)
U ”Nedovršenom hramu” pišući o čitanju Janjić kaže da pismen čovjek
čita s lijeva na desno, mudar okomito, a budala dijagonalno. Ipak,
pisac nije predvidio i najproduktivniji način čitanja svojih
stranica koje se odupiru našem iskustvu ”listanja” teksta. Janjićeve
romane valja čitati vrtložno, iz njihovog središta, iz magnetskog
jezgra koje svojom gravitacijom drži u nerazdjeljivoj povezanosti
anorgansku i organsku prirodu, supstancu pozitivnog i negativnog
naelektrisanja, fizičko i spiritualno, iskustveno i transcedentalno.
|
Nedžad Pašalić Paša:
Pejsaž 96, akvarel-akrilik |
I dok su prethodni romani usisavali u sebe heterogene čestice života,
”Nedovršeni hram” je sav fokusiran na jedan problem - univerzalnu
metaforu umjetnosti koja razmiče granice ”čovjekove zadate
konačnosti”, pruža, makar u trenucima stvaralačke egzaltacije,
iluziju ostvarenja izgubljene kosmičke cjelovitosti. Objedinjujući u
sebi vidovitost i preciznost neimara, vizuelnu imaginaciju slikara,
ritmičko-zvučni ”integral” kompozitora sa umijećem pripovijedanja
Janjić je, naime, arhitekta, slikar, muzički umjetnik i pisac) on
stvaralački ”reper” doživljava u punoći sinkretičkog iskaza, u skali
fantazijskog i magičnog kako su svijet ”vidjeli” i ”čuli” Borhes ili
Betoven. Njegov svijet je svijet odraza, snova, stanja na granici
svijesti i ne-svijesti, iracionalne prisutnosti kopna u zrcalu mora
i neba. Ne u Veneciji, ali u Herceg Novom, ”gradu voda i odraza”,
Janjiću se nametala čarovitost ogledala koje je, kako je jednom
zapisao Moris Merlo-Ponti, ”sprava univerzalne magije koja stvari
mijenja u prizore, prizore u stvari, mene u drugog i drugog u mene.”
Za graditelja ”Hrama” ogledalo nije ostvarena mogućnost odslikavanja
postojećeg nego mogućnost transsupstancije. Ono ne zaustavlja pokret
i ne dijeli prostor nego udvaja (umnogostručava) stvari i pruža
spoznaju dvojstva. Jer, ogledalo, sa ove i one strane, ne reflektuje
samo spoljašnjost svijeta, čovjeka i njegovo fizičko okruženje, nego
objedinjuje vanjsko i unutarnje, istovjetno i suprotno. Kao u
”Snježani” ogledalo govori čovjeku razumljivim jezikom, jer se
ljudsko biće najbolje može spoznati u ”ogledalu drugog čovjeka”.
U Janjićevom romanu susrećemo čitav sistem različito postavljenih
ogledala koji lome svjetlosne snopove, razlažu boje i oblike
ostvarujući čudesan panoptikum svijeta izvan skučenih granica
materijalnosti.
Ogledalo se, najprije, susreće kao kompozicioni ključ romaneskne
brave. Djelo se, naime, sastoji iz dva dijela: ženske i muške priče
(loze) koje teku svojim ritmovima da bi se, voljom sudbine, ukrstile
u trenutku koji se zove ljubav, neizbježnost ili kob. Ali, očito je
da simetrija nije (niti može biti) potpuna. Ogledalo je malo
pomjereno ili redosljed zbivanja nosi u sebi suštinsku nepodudarnost.
Ženska loza broji osam, a muška sedam članova. Žena se, dakle, prva
pojavila. Prvo majka je, kao i sav život, izašla iz tople kolijevke
pradavnih mora. Ta mitska rodonačelnica ljudskog roda ”bila je sama
sebi predak”. Ona je imala čudesnu moć stvaranja života. Njena kćer
došla je na svijet partenogenezom. ”Pojavila se niotkuda” u slici
zasićenoj ženskim znamenjima: u pljusku vode iz bunara koja
simbolizira amnionsku tečnost uterusa i u sjaju mjeseca koji
obilježava kalendar ženske plodnosti.
Interesantno je da se pojava žene, u Janjićevoj viziji, žene
ljubavnice, roditeljice, čarobnice i inspiracije, gotovo uvijek
povezuje sa fluidnim tkanjem vode, morem, rijekom, bunarom, tekućim
ogledalom koje ona sobom oličava. U njenom biću, u zagonetnim
zrcalima očiju (”Oči vodene. Boju im mijenja od plave do lilaste.”)
muškarac otkriva svoj odraz, svoju nedokučivu suštinu. Žena uči
muškarca radostima života, ali podstiče i njegov stvaralački eros
prema višim nivoima egzistencije.
U biološkom i duhovnom smislu žena je superiorna u odnosu na svoju
”jaču” polovinu. Ona je mudrac, astrolog, prorok, slikar, graditelj,
glumac, muškarac je lovac, ratnik, stočar, trgovac. ”Ženska tajna
nije u materiji nego u energiji.” Muška ”materijalnost” povezana je
sa genima koje pripadnici ove loze nasljeđuju od svojih animalnih
predaka: lisice, ovce, možda sijedog vuka, sa odsustvom spoznaje o
protočnosti vremena koje ih, kao i životinje, uljuljkuje, do
posljednjeg trenutka, iluzijom besmrtnosti. Sud, međutim, dozvoljava
iznimke pogotovu kad se radi o talentovanim pojedincima koji, poput
živih antena, primaju upute iz nadcivilizacijskog svijeta,
približavaju se astralnoj tajni umjetničkog stvaranja koje je
obilježeno atributima božanskog.
Svijet u kojem čovjek živi je razdijeljen i nesavršen. Njegovi
pokidani dijelovi, suprotne energije traže put sjedinjenja u
harmoniju i cjelovitost. Janjić sagledava bipolarnost u strukturi
atoma i kosmosa. Ona je oličena ne samo u temeljnim principima
kineske filozofije (jin i jang), u biološkoj i mentalnoj posebnosti
muškog i ženskog principa nego je utisnuta u sve oblike organskog i
anorganskog svijeta. Janjić razlikuje muške i ženske riječi, mušku i
žensku istinu, muško i žensko vrijeme obilježeno stvaranjem i
nasiljem, muške i ženske boje i melodije (”Melodije u molskim
harmonijama smatrane su ženskim, a durskim muškim”), pa čak razabire
muško i žensko kamenje. Njegov gradilac hrama je ”znao koji je kamen
muški, a koji ženski i po tome im je dijelio uloge.”
Spajanjem suprotnosti ostvaruje se cjelovitost, punoća, harmonija.
Izraz ostvarene potpunosti su ljubav, ljepota, umjetnost. Ljubav i
ljepota su emanacija duše, prosjev, bljesak, zanos u kojem čovjek
osjeća snagu u svakom atomu svoje ljudske supstance.
Ljepota ga uzdiže iznad trivijalnog, iznad svih ograničenja, podiže
blistave mostove iznad ništavila i praznine, stvara iluziju
nadstvarne egzistencije u čijim intenzitetima i sama smrt postaje ne
čin skončanja nego sublimacije. I dok jedan drugi pjesnik orošenog
čela, u pijanstvu čula zanosno klikće smrti (”Umrijeću noćas od
ljepote”), Janjićev junak, nešto smirenije, ali potpuno uvjereno
tvrdi da i smrt može biti ”laka u lijepom trenutku”. Ali, bez obzira
koliko ushićuje, ljepota je nesigurna jer je varljiva, kratkotrajna,
nepouzdana jer trajanju otima i ono malo sigurnosti kojom običan
smrtnik želi da omeđi svoj skučeni životni posjed. Sigurna je samo
ružnoća, ona je vjerna i neizbježna, dio je grunta koje je sudbina
ostavila u nasljeđe svakom pojedincu.
Čovjek posebne duhovne grade, erudita i umjetnik, obdaren onim
rijetkim darom bez kojeg si u ”arhitekturi samo jedan zidar, a u
slikarstvu soboslikar”, Janjić je mit o čovjekovoj uzaludnosti želio
da zamijeni mitom o njegovoj ostvarenosti, vječnom približavanju
nedostižnom estetskom idealu otjelovljenom u nedovršenom hramu kojim
se stvaralac, kao neimar kule babilonske, ”iz praha diže u nebo”. I
dok Sizifov kamen povlači za sobom i gubitnika koji ga uzaludno
pokušava pomjeriti makar za stopu prema ljudskijim visinama, u
gradnji Janjićevog hrama sudjeluju generacije koje on, čak i kad se
ruši pod silinom tektonskih ili istorijskih udara, ljudskih zabluda
ili pogrešnih proračuna, ispunjava i oplemenjava samom idejom svog
postojanja.
Vizija hrama odslikava se u biću svojih graditelja. Muškarci u njega
unose svoja čula (”čulnu intuiciju”), pamet i znanje, a žena
senzibilnost, imaginaciju, maštovitost, kreativni impuls koji vodi
ruku slikara mimo njegove volje dajući umjetničkom činu dimenzije
iracionalnog, magijskog. Pri tom, autor kao da dijeli razmišljanje
jedne svoje junakinje da je, u stvaralačkom poslu, ”mašta jača od
znanja” (”mašta može svašta”!!) i da je ”pamet posljedica mašte”.
Čulna percepcija Janjićevih graditelja obilježena je
hipersenzibilnošću, ”proširenom funkcijom” osjetila koja primaju
istovremeno najrazličitije podražaje, intenzivirajući i
oneobičavajući doživljaj približavajući ga transu ili stanju budnih
snova. Svojevremeno su francuski simbolisti, pod geslom de la
musique avant toutes choses, samoglasnike shvatali kao zvučne
korpuskule jezika u kojima je kondenzovana sva njegova izražajna
energija. Samoglasnici su, po njima, posjedovali boju, a preko nje
sugerisali zvuk muzičkog instrumenta i emotivnu ustreptalost
doživljaja. Ulogu samoglasnika u Janjićevom vizuelnom jeziku ima
boja. Ona se ne javlja samo kao koloristička supstanca koja
”saopštava” fizička svojstva pojmova (predmeta, pojava, bića) nego
ima i simboličko, čak psihološko značenje. ”Boja se javlja”, zapisao
bi Zoran Pavlović, ”kao znak, tumač ili supstrat jednog principa,
jedne suštine.”
Njegovi junaci ”vide” i zatvorenih očiju: kožom, jagodicama,
dodirom, dušom. Boje se nikad ne pojavljuju kao nijemost, bezglasje,
boja se čuje, ona dopire u zvučnim talasima, kao muzika,
instrumentalna dionica kosmičke simfonije. Zanesena plivačica
doživljava vodu ”u tamo lilastoj boji prošaranoj tihom melodijom
violončela”, ugoda vjetra i poj sirena konkretizovali su doživljaj
”u platinasto sivoj boji”, osvježenje dolazi u ”nekoliko pastelnih
boja u vidu zvukova sa harfe”. Trgovac Jerotije erotsku pojavu
pjevačice Dinke doživljava ”kao povišeni F-dur u spektru
narandžastih boja.” ”Plavu zvijezdu iznad njihovih glava čuo je kao
D-mol, ljubičasti oreol oko nje u A-septimu.”
Raspon doživljaja, njihovo bogatstvo i dinamizam dočaravaju se
gustim prisustvom boja (”Žene vide šareno u četiri boje: crvenoj,
zelenoj, plavoj i žutoj.”), zvučnom draperijom neba i oblaka,
vječitom promjenom tonaliteta i ritma nebeske muzike (”... nebo je
stvorilo tri osnovne boje u vidu akorda: žutu kao E-dur, plavu kao
F-dur i crvenu kao G-septim. Kombinacijom osnovnih boja dobijali su
se složeniji akordi”.)
Hladnoća, strah i skončanje uvijek se zgrušnjavaju u grumen tame, u
crnost koja potire obojenu svjetlost svijeta. ”Sudbina se najlakše
čita u crnoj boji”, zavijanje vučjeg čopora na uskoj prtini reže
bubnjiće ”krešendo u disharmoniji označenoj crnom bojom”.
Ali, Janjićeva boja (”Boja je u nama,”) se ne ostvaruje kao
vizuelno-akustički (melodijski) nego i kao taktilni (”baršunasta
melodija”), olfaktorni (”opijala ga je neznanim mirisom u B-molu,
sve mu se pričinjavalo u ružičastom”), pa čak i gustativni kvalitet
(”Ženu i sina vidio je sluhom kao simfoniju, a osjećao ukusom
urme”). Boja je ogledalo suštine stvari. Ona je - život, smrt je
”tišina bez boja”. Ona je mogućnost podizanja hrama. Ona je
supstanca vizije, njeno unutarnje i vanjsko ogledalo. Slikarka
Jevdokija stoji u žiži ogledala, na raskršću u kojem se, u
treperenju boja ”susreću umjetnost, nauka, filozofija i magija”. Ona
osjeća, čuje, vidi, sluti nepostojeći hram, ”slikom spasava svijet,
zaustavlja vijekove, linijom ocrtava njegovo trajanje, a bojom
spasava njegovu dušu.”
|
Ismet Hrvanović: Ispred
akta |
Žena, dakle, hramu daruje prozračnost, fluid, a muško preciznost i
stamenost. Ona je slikar, on je graditelj, ona pozna boju, on
preferira kamen, čudesni živi materijal koji ima svoj jezik, misao,
dušu. Samo rijetkim izabranicima polazi za rukom da dopru do njegove
duše, da dožive uzbuđenje istinskog spajanja (”Ko jedanput upozna
kamen iznutra, biće nagrađen nenadmašnom ljepotom, a vrhunski užitak
dolazi kada čitavo tijelo počne da treperi”), stvaralačkog orgazma u
kojem kamen daruje klesaru svoju netaknutost (”vene na kamenu pucaju
upravo na mjestima koje klesar želi”), a ”čovjek i kamen postaju
jedno biće.”
Vrhunski ideal sklada upoređuje sa simfonijom. Simfoniju hrama
ostvaruju generacije graditelja u svojoj čežnji za savršenstvom,
simfoniju prirode stvara sam Bog.
Čitavo djelo vrtloži oko svijetla magije broja sedam, oličene u
sedam tonova dijahronijske ljestvice i sedam boja duginog spektra
subilmisanog u svjetlost.
Janjić u djelu razmišlja o smrti i besmrtnosti, sreći, duši, o
vremenu, tajnama koje ispunjavaju vasionu i vijekove, posebno u
bojama koje, kako misli Lisjen Ruso, ”prave most između fizike i
metafizike, prirode i božanskog.” Njegov tekst je gust. U njemu se
prožimaju zrela misao i onirički delirij, lirska bujičnost i
filozofska suzdržanost, matematička preciznost i magijska
neuhvatljivost. Čini se da je u ”Nedovršenom hramu” Janjić dao svoj
stvaralački testament, napisao nadahnuti traktat o umjetnosti kakav
se rijetko susreće. |
|
|
