Ramiz Salihović
PRIČA O PREPELICI |
|
|
|
Otac je odavno mijenio svijet. Istinit događaj, očev odlazak, postao
je evo, san o dvojstvu ili budnost u snu. Otac se vraća u mene i
ostaje moj vječiti saputnik u priči. Ipak nisam rastočen na dvije
polovice. Spoznaja da to nisam ja nego otac bila bi puno opasnija,
čak pogubna.
Svjestan sam da bi mi se i to desilo ako bih posegao za očevim
volšebnim pričama o kućama bosanskih prognanika, koje će posthumno
objaviti ”Lindenblatt” iz Wupertala. Neki pisci pokrali su i rođenog
oca. To im se osvetilo jer ih je stigla kazna prizemnosti i
banalnosti.
– Jer, pisanje je Božiji dar – evo čujem očev glas. Knjiga priča
raduje i mrtve. Kažu da je Egipatska i Tibetanska knjiga mrtvih
branila pokojnike na Sudnjem danu.
Vrativši se s posla iz njemačkog ureda za prognanike, Selma otvori
vrata i prekide moj dijalog sa ocem.
– Ademire, od jutros si za stolom. Postao si sobna stijena. Izađi na
palubu Titanika, zaboravio si kako izgledaju ljudi.
– Stijena sam koja još plamti – kažem Selmi.
– Sav Titanik podjetinjio i digao se u potragu za prepelicom Fatom.
Moja žena uvijek ima nešto važno da saopšti ili primijeti. Tako
zapaža da što duže sjedim za pisaćim stolom znak je da sve teže
pišem a iz dana u dan nju potpuno zapostavljam. Još malo pa ću je
sasvim istjerati iz priče.
Selmino prisustvo sada mi ne odvraća pažnju. Čak pogledom milujem
njene kao kupine crne oči i punačke grudi, uokvirene u širokom
izrezu ljubičaste kućne haljine i nadnesene nad pisaćom mašinom.
Osjećam toplinu dodira njenih odnjegovanih, ispruženih prstiju u
mojoj kosi.
– Koga više voliš, mene ili priče?
– Ti si psiholog, Selma. Reci!
– Ovdje na prognaničkom brodu hoću da sam žena, u izbjegličkom uredu
psiholog, Ademire. Zaboravio si na mene. Ne uzbuđuju me više tvoje
postmoderne priče u njemačkom Spieglu i Euro-Bosni...
Ne mogu da dođem do riječi slušajući Selmin glas istine, čitavu
tiradu riječi žene koja bez ljutnje upozorava da ne pripada samo
Ademiru, novinaru i piscu, koji ovdje u tuđoj zemlji obija pragove
novinskih redakcija, od Hamburga do Frankfurta, prikuplja pomoć za
Bosnu i Hercegovinu, sa humanitarcima i klubovima diljem Njemačke,
učestvuje u demonstracijama protiv rata...
– A kad konačno obaviš svoju novinarsku i humanitarnu misiju, vraćaš
se na Titanik istrošen i prazan u moju sobicu, tvoje savršeno
sklonište. Još ti samo nedostaje tvoja nekadašnja ljubav, Valentina
sa Dobora.
Bez riječi pokušavam progutati suhu pljuvačku zastalu u grlu. Selma
je isuviše lijepa i mudra da bi ostala vječita žrtva mog sizifovskog
izgaranja. Čak i kad bi me napustila, ostajem njen pokorni dužnik.
Tješi me što u posljednje vrijeme sporo, ali sve bolje pišem u
brodskom sobičku, gdje počinje i završava se moj svijet.
|
Omer Berber: Ilustracija |
Kad dovrši svoju ispovijest, svoj monolog bez ljutnje i bijesa,
Selma okrenu glavu, pope se na naš dvospratni drveni krevet, na kome
smo se tri godine voljeli, povi glatka, obla koljena i ubrzo zaspa.
Uvukoh novi papir u pisaću mašinu i izađoh na uzavrelu palubu
Titanika.
Čitav brod sjatio se na palubu A i palubu B. U općoj gužvi, metežu,
uznemirenosti i plaču djece, čuju se oštri povici i međusobne
optužbe odraslih. Nestala je prepelica Fata, njihova dženetska ptica,
zaštitnik Titanika. Uzalud su stanovnici broda, u pratnji dr.
Hischeta, socijalnog radnika, detaljno pretražili široke prostore i
sobe na obje palube, brodske bokove, potpalublja, zaštitnu palubu,
prostranu krmilarnicu grdosije Titanik, isto kao što su uzalud prije
mjesec dana tragali za nestalom, lijepom slikarkom Mehaginom Fatom
sa Dobora.
Prognanici kažu da je u prepelici duh Mehagine Fate. Neki sa
sigurnošću tvrde kako su svojim očima vidjeli kad se iz prepelice
vinula duša lijepe Fate, u visine iznad gustih oblaka hamburške luke
i lagahno otplovila na jug, uz Elbu, prema dalekom u rat utonulom
Doboru.
– Šta ako je nesmotreno pala u mutne talase od kiše nadošle Elbe i
otplovila prema Sjevernom moru? – pitam se naglas otvarajući vrata
naše sobe.
– Loš signal za povratak na Dobor – čujem ponovo, kao iz prikrajka
rezignirani očev šapat, umjesto Selminog odgovora. Bio je to glas
usamljenika koji ne može da se vrati svome jatu. Selma ni okom da
trepne, dok po ko zna koji put čita Borhesove ”Maštarije”.
– Žao mi je prepelice, ali duša me boli za nestalom Fatom. Kako je
odletjela, prepelica može tako i doletjeti, ali lijepa Fata se
nikada neće vratiti.
Kada su djeca pronašla prepelicu u prostranom parku kraj Elbe, samo
dan nakon tajanstvenog nestanka Mehagine Fate, doletjela je za njima
a čitav brod sjatio se oko nje. Imala je kraće lijevo krilo i na
desnoj nozi zlatni prstan sa žigom ”Dobor '92”.
Ljudi su uzalud vijećali odakle i kako je doletjela svojim
zemljacima i danima pokušavali da riješe šifru. U prikrajku palube B
djeca su joj svila gnijezdo i donijela mrvice. Kada bi se našla
nadomak brojnih dječijih ruku, prepelica bi vješto klepnula krilima,
skoknula, poletjela metar-dva i uvijek ostala nedodirljiva i
neuhvatljiva.
– Miluju je pogledom, a ne mogu je dodirnuti – kaže otac. –
Dženetska ptica zaštitni je znak Titanika. Uništiš li samo jedno
gnijezdo bosanske prepelice, sve će odseliti. Zato je i doletjela za
nama iz Bosne.
– Ko ne voli sebe ne voli ni prepelice – uključuje se i Selma – kao
da i ona čuje očeve riječi. – Božija pravda javlja se rijetko, na
mahove i prema ljudima i prema pticama. Zato Ademire piši priču o
dženetskoj ptici koja je odletjela u Bosnu.
– Šta ako prognanici prepoznaju sebe u priči? – pitam Selmu.
– Priča je uspjela ako prepoznaju sebe u prepelici – iznenada
progovori moj prijatelj Danilo Kiš.
– Slažem se, čitanje je ogledalo, samoprepoznavanje – u dijalog se
uključuje očev prijatelj Frojd. – Voljeti priču znači voljeti i sebe
i prepelice.
– Istinit događaj o povratku prepelice može postati san a san može
biti preobražen u istinit događaj – očev glas mudro dopuni Frojda.
– Meni treba detalj, fragment o Bosni, opis transcendentalnog
beskućništva prepelice –
kažem ocu.
– Nemaš čega da se plašiš – tiho će očev glas. – I naše prepelice su
naučile počinjati od nule. Ali, nikad u priči ne razvaljuj gnijezdo
prepelice. Sve će odletjeti iz priče.
– Kultura je pripremala a politika razvalila prepeličija gnijezda –
veli krupnim glasom moj prijatelj Danilo Kiš. – Bolje je biti na
strani prepelice nego na strani progonitelja.
– Nije stvar u tome da se ti gangsteri i zločinci nad prepelicama
kazne – uključi se proročanski glas Selminog
ljubimca Orvela. – Sami treba da se osramote.
– Njihova opsesija je fascinantni fašizam – promuklim i oštrim će
glasom očeva spisateljica Suzan Sontag.
– Sudbina prepelica posvađala je filozofe – dodaje očev glas – kao
da želi dijalog privesti kraju. – Platona negira Aristotel,
Aristotela Kant, Kanta Hegel, Hegela negira Marks, Niče negira sve
svojim Zaratustrom, Historija je klaonica, u pravu je sjajni Hegel.
– Priča koju slušam nema iskoraka postmoderne - jasno čujem Selmine
riječi, kao glas uhode koji je cijelo vrijeme kroz odškrinuta vrata
prisluškivao moj glasni monolog.
– Tako je kad pišeš priču. Stojiš uspravno kao kuća, u stalnoj
mogućnosti da padneš. To je moja postpostmoderna.
– Da, ali u tvojoj priči uvijek nešto nedostaje. Čudne su naše
prepelice!
– Što nema bit će dodato – kažem Selmi. – Ništa neće nastati
uzgredno i bez posebnog razloga. Tako u beskonačnost. Možda sve do
prepeličinog povratka u svoje gnijezdo. Ili do povratka Mehagine
Fate na Dobor. |
|
|
