![](../10x10.gif)
Prof. dr. Bogdan Mesinger
SREBRENICA
U ZEMLJU
UKOPANA - U SRCE UKOVANA
Srebrenica Nesima Tahirovića
(nastavak iz prošlog broja) |
|
![](../10x10.gif)
UMJETNOST - RAT - ČOVJEK
KUNST - KRIEG - MENSCH
![](../10x10.gif)
Tahirović je osjetio: prvi metak koji je u Bosni ispaljen, u cijelu
je Bosnu ispaljen. Nije ju samo pogodio. Probio ju je. I raskolio. A
raskidanje jedne zemlje širilo se.
![](../10x10.gif)
Izašlo iz njenih granica. Osvajalo prostor i rascijepilo ga. I
zahvatilo i samo vrijeme. Raskol je, kao sve kataklizme, zaprijetio
da će postati nepovratnim. Kao da je samo kozmičko vrijeme bilo
izglobljeno iz svojih ležišta.
![](../10x10.gif)
Sama se čovječnost raskolila. A kada se čovječnost raskoli - čovjek
je kao čovjek, kao kozmičko i etičko biće, suočen s iščeznućem. Ovaj
prvi metak zatekao je umjetnika na gostovanju izvan njegove zemlje,
u Njemačkoj, kod prijatelja i mecene Ewalda Heina.
![](../10x10.gif)
U zadivljujućem vizionarskom nadahnuću nastaje, gotovo furiozno,
golemi ciklus od sedamdeset djela. Već te, krvave, 1992. godine bio
je izložen u Ratingenu, u Njemačkoj. Pakao o kojem je
djelo govorilo imao je jezgrovit afroistički naziv, kratak kao
signal; Kunst - Krieg - Mensch! I podnaslov: Kunstwerke des
bosnischen Malers Nesim Tahirović über die Katastrophe seines
Volkes. Umjetnička djela bosanskog slikara Nesima Tahirovića o
katastrofi njegovog naroda. |
![](../10x10.gif)
![](tahirovic_01.jpg)
![](../10x10.gif) |
Već i verbalna
tematizacija ovoga opusa, odnosno nazivi djela, rječita je: Die
Barbaren kommen! (Barbari dolaze!) naziv je slike 228.
Višeznačni trokutni simbol ljudske glave (asocira i na obelisk i na
nadgrobni monument, konotira i inteligenciju i smrt, ponos i
uspomenu, krovno značenje čovjeka i sklad) središnjica je
iracionaliziranog prostora u kojemu figure dramatičnom dinamikom
spoznaju svoj smisao i svoju sudbinu u tragičnom raskoraku...
![](../10x10.gif)
Slojevito komponiranje simbola ili interno ikoničko označavanje
simbola u Tahirovićevoj ikonografiji - koja je stvorila
specifičan sustav ikonograma - bilo je u ovom trianglu, simbolu
čovjeka, ustalilo cvijet koji zrači. Sada se na njegovom mjestu,
unutar trokuta, javlja ljudski profil užasa: simplifikacija lica, s
razjapljenim ustima i u užasu izbezumljenih očiju, uznemirujuće
crvenog inkarnata... Ekspresivna deformacija lika (mimetična
interpretacija lica uvijek mu je bila strana, jer je u opreci s
univerzalizmom njegove humanističke poruke) potpuno je nov element u
sustavu njegovih ikonograma. Strahovita tenzija potrebe za
neposrednošću, čak osjećanje urgentnosti potrebe da umjetnost
progovori prodorno jasno, pokrenula je unutarnju transformaciju
njegova izraza.
![](../10x10.gif)
Eksperimentalni montažni oblici njegovih kompozicija postupno
nestaju u njegovom djelu još tokom stvaranja ovoga opusa. Pripada im
tek prvih četrnaest slika. Dinamika ostaje od tada isključivo
unutarnja i ne stvaraju je više izbačene poluge kompozicije koja
njima sugerira koordinate vanjskog prostora ili gibanje u njemu.
![](../10x10.gif)
Prva slika klasičnog, pravougaonog oblika nosi i prvi opominjući
naziv: Sila prijeti životu! (Gewalt bedroht das Leben - Bild
214).
![](../10x10.gif)
Nadahnuto i proročanski Tahirović stavlja kataklizmu svoga
naroda u biblijske (podjednako i kur'anske i hebrejske) relacije,
čime kataklizmu stavlja u kozmičke okvire - jer vjerske legende
podrazumijevaju kozmičke okvire svekolikog postojanja, pa i
ljudskog.
![](../10x10.gif)
Naslovi djela - ili riječi poruke - to jasno sugeriraju: Čovjek
nosi svoj križ (Der Mensch tragt sein Kreutz, Bild 218),
Mrtvački ples (Totentanz, Bild 221), Čovječe, što činiš?
(Mensch, was machst Du?, Bild 234), Kršćanin i Musliman
sjedinjeni (Christ und Moslem vereint, I. und IL, Bild 237 und
238), Ptice, te Životinje Noeve arke (Arche Noah der Vogel,
der Tiere, Bild 243 und 244) i na kraju: Kosmische Tragödie!
(Bild 267).
![](../10x10.gif)
Ne samo tragedija Tahirovićeve zemlje Bosne, nego i jedna viša i,
dakako, konačna i univerzalna filozofija i etika humanosti misao je
koja se uspinje kroz ovaj opus. Sjedinjenost u vjeri i čovječnosti
sveobuhvatni je smisao ovog krika izrečenog umjetničkim vizijama.
![](../10x10.gif)
Odvojen od zemlje, Tahirović - prognani beskućnik - jasnije
je vidio i uputio poruku svijetu.
SAMO PRED SMRĆU UMJETNOST SAZRIJEVA
![](../10x10.gif)
Samo suočena sa smrću umjetnost dosiže najdublje mogućnosti svoga
izraza. I ako se oslobodimo stereotipnih modela mišljenja unutar
kategorije takozvanih stilova, poetika programa i utjecaja, te djelu
i izrazu potražimo vlastito korijenje koje se krije u autohtonoj
ekspresiji, uočit ćemo da pored stilova i neke sudbinske kategorije
imaju sebi svojstven izraz. I to je izraz čovjekova doživljaja,
univerzalan kao što je univerzalan krik. Ili muk.
![](../10x10.gif)
U opusu Umjetnost - rat - čovjek javio se, prvi puta kod
Tahirovića, profil čovjeka. Izbezumljen, užasnut profil,
deformiran stravom koju doživljava. Javlja se najprije upisan u
simbolični trokut i razbija ga iznutra. A kasnije će se izdvojiti
kao samostalan ikonogram.
![](../10x10.gif)
Mnoge će gledaoce asocirati na ljudske profile užasa koje smo već
vidjeli u Picassovoj Guernici. No to nije utjecaj. U
Tahirovićevom djelu pratimo postupno nastajanje ovog profila -
znaka.
![](../10x10.gif)
Psihološka stanja užasa i boli uvijek su progovarala fizičkom
deformacijom ljudskog lika. Ne samo u umjetnosti. I u životu.
Umjetnik čita užas sa živog lica, a ne iz umjetničke literature.
![](../10x10.gif)
Picasso i Tahirović reagirali su na blizak način jer je užas koji
su doživjeli bio u osnovi isti.
![](../10x10.gif)
Vrtlog i kaos masovne, nasilne i neljudske smrti progovorio je u
Picassovoj slici nadrealističkim kaosom. No nije li sama smrt,
masovna i totalna, i nadrazumski i nadrealni doživljaj i iskustvo?
![](../10x10.gif)
Sama smrt protkiva kroz kulturu u kojoj se zbila i natapa se tom
kulturom. Možda se to najfascinantnije očituje u magičnoj ekspresiji
svjetlosnih odraza Tahirovićevih u metalu iskovanih
kompozicija. A magija je posredovanje između čovjeka i onog što je
osjetilu nedostupno.
![](../10x10.gif)
Poput smrti.
![](../10x10.gif)
Fluidni odbljesci svjetla - srebrenastog, krvavo crvenog i poput
mlade trave zelenog inkarnata - u našoj podsvijesti stvaraju
odbljeske asocijacija. A Tahirović magičar svjetlosnih
odsjaja - ekspresijom svjetla čini da djela, fizička do krajnosti
svojom materijalnošću, stvaraju produhovljeno ozračje - poput nade.
![](../10x10.gif)
Ili poput vječnosti.
SREBRENICA I SREBRENIČKI CIKLUS
![](../10x10.gif)
Tri godine kasnije dogodila se Srebrenica.
![](../10x10.gif)
Gotovo uporedo s lavinom tragedije koja se obrušavala na Bosnu -
zavičaj Čovjeka - da bi kulminirala Srebrenicom, uzdizao
se umjetnički kreščendo Nesima Tahirovića, da bi se sažeo u
Srebreničkom ciklusu.
![](../10x10.gif)
Govoreći o životu koji je razaran - govorio je o smrti. Govorio je
simbolima smrti. Govoreći o smrti - progovorio je o životu koji je
satrt.
![](../10x10.gif)
Smrt je konačno produhovljenje čovjeka. Sama je zemlja postala ne
samo počivalište, nego hram čovjeku posvećen.
![](../10x10.gif)
To se više nije moglo reći pojedinim slikama. Sveobuhvatnost smrti i
sveobuhvatnost i u smrti produženog života mogao je iskazati samo
djelom koje je cjelovito i sveobuhvatno. Poput njegove zemlje - koja
je u prožimanju vjera i kultura, te u svojoj prirodnosti, postala
sveobuhvatnom. Poput zagrljaja.
![](../10x10.gif)
U umjetničkom oblikovanju ništa nije tako - čak i fizički -
sveobuhvatno, poput kompozicije triptihona.
![](../10x10.gif)
Sama kompozicija triptihona već je, na izvjestan način, posvećena
svojom sakralnom tradicijom. No ovoj tragediji nije potreban hram,
jer je cijela zemlja, smrću posvećena, postala hram.
![](../10x10.gif)
Srebreničkom triptihonu, koji je u jezgri Tahirovićeva
Srebreničkog ciklusa - ili opusa - pridružila su se dva ciklusa
slika kao što se višeglasje zbora pridružuje središnjoj molitvi.
![](../10x10.gif)
Središnji je motiv Smrt nevinih. Srebrenica. |
![](../10x10.gif)
![](tahirovic_02.jpg)
![](../10x10.gif) |
Okružuju je, kao ikone
(a cijeli kompleks i jeste ikonografija) dva ciklusa koji zbore o
Životu. I u smrti i iza smrti.
![](../10x10.gif)
Ova je ikonografija izrasla iz onog procesa formalne kristalizacije
koji smo zapazili već u prethodnom opusu - Kunst - Krieg - Mensch.
Na izvjestan način cjelokupni put Tahirovićev vodio je ka
ovoj kristalizaciji ikoničkih oblika.
![](../10x10.gif)
Jedan je podciklus u opusu kvadratnog oblika. To su ikone
produhovljenja čovjeka. Duhovi, nematerijalni poput leptira, uzdižu
se.
![](../10x10.gif)
Drugi je sferičnog, kružnog oblika. Sugerira spiritualno zbivanje u
iracionalnom, i asocijativno kozmičkom prostoru.
![](../10x10.gif)
Dobivamo dojam da se raskriljenost središnjega triptihona nastavila
i produžila ovim ikoničkim podciklusima.
![](../10x10.gif)
Ovakva struktura opusa jedinstvena je u svekolikoj umjetnosti - i
domaćoj i svjetskoj. Samonikla je. Determinirana je jedino
Tahirovićevim dugogodišnjim traganjem - koje je i
eksperimentalno i otkrivačko - za oblikom koji ne bi bio "okvir",
nego samo zbivanje. Slika je događanje i dinamika, a dinamiku ne
možete uokviriti, osim, naravno, ako je naslikate. No Tahirović
ne slika događaj. Njegova slika - objekt je samo događanje događaja.
Događaj je stvoren slikom, a ne naslikan.
![](../10x10.gif)
A onda se, pred neiskazivom dramatikom masovnog smaknuća,
istraživanje povuklo. Ustuknulo je. No već je stvorilo svoju
unutarnju ikonografsku poetiku - od uobličenja djela do njegovog
ikoničkog idioma dinamičnih i poliasocijativnih plastičnih simbola.
RUKA SMRTI
![](../10x10.gif)
I razvilo je Srebrenički opus kao ironički zagrljaj. Veliki
je triptihon u središtu, a na njegovim krilnim panoima pogubljeni, u
nadrealističkoj halucinaciji, niču iz zemlje, okrenuti ka središnjem
panou.
![](../10x10.gif)
A na njemu - imaginarne dveri kroz koje se duše mučenika uzdižu ka
zagonetnim simbolima neba, iznad cvjetne i zelene jabuke zemlje.
Srebrnasti prostor u kojemu se zbiva uspon iz smrti u vječnost
podjednako je imaginaran i fascinirajući.
![](../10x10.gif)
To je prostor koji sugerira posvećenje pogubljenih.
![](../10x10.gif)
Sa bočnih panoa triptihona izbijaju, iz samog podnožja kompozicije
(ispod njega je samo stvarno tlo po kojem sami gazimo, te i slika
izrasta iz tla i mi smo u njoj, unutar nje!) izbezumljene, unakažene
glave, nijemih rastvorenih usta, golemih očiju, sa sjemenjem i
cvijećem koje se začinje u mrtvim obrazima. Ili su to suze? Ili
rane? Ili nešto nedokučivo našoj asocijaciji i prepoznavanju, jer se
zbiva po logici i neumitnosti smrti koja nam, poput svih grobova,
ostaje nedokučivom?
![](../10x10.gif)
A vjerovatno je sve to pomalo, i niti sam umjetnik ne bi nam mogao
odgovoriti. Jer - kada kuje svoje vizije, nesavjestan je koliko i
svjestan, a uz njegovu ruku kuje, istim zamasima, i jedna nevidljiva
ruka.
![](../10x10.gif)
Ruka smrti.
![](../10x10.gif)
Ruke mrtvih uzdižu se iz zemlje kao krikovi. Prokletstva? Molbe?
![](../10x10.gif)
Posezanja za metkom presječenim životom? Za pticom nedosanjana sna
koja iznad njih uzlijeće ka lebdećem cvijetu, zvijezdi, mjesecu koji
niti sam sije i nikada neće svoj uštap doživjeti...?
![](../10x10.gif)
Uzbuđen promatrač, u recepciji ovih vizija, vjerojatno neće niti
moći u kaosu usporednih, komplementarnih asocijacija, naći
decidirano objašnjenje. Kaos smrti prenosi se u doživljaj - i nije
bitno izravno i jasno ikoničko objašnjenje (ono bi bilo i besmisleno
i nemušto), nego ovaj kaos pitanja i pomisli koji se isprepliće sa
govorom ekspresivnih Tahirovićevih ikonograma smrti.
![](../10x10.gif)
Za simboliku ikonograma ne postoji nikakav nenapisani, a mogući
rječnik značenja. Kao i sama tragedija, kao i sama smrt, ovi
ikonogrami djeluju izravno - na naše uzbuđenje, na našu maštu, na
asocijativnost... Otiskuju se u nama kao san koji se zbio, nestvaran
- a istinit. I uz to, nose u sebi vrlo snažno očekivanje.
![](../10x10.gif)
Jer Smrt nije konačnica. Ona se zbiva i dalje, kao što se ovo djelo
zbilo iza nje i nastavlja se u našem doživljaju.
![](../10x10.gif)
To produžavanje smrti, taj posmrtni život smrti koja traje u nama,
te čežnja mrtvih za životom koja se u nama obnavlja i kroz nas i
kroz naše doživljavanje Srebrenice i ovoga ciklusa -
nastavlja mučno trajati i žeđati, te su i naša vlastita tijela žeđ
mrtvih za uskraćenim životima - to je konačan i potpun smisao, ili
točnije, osmišljenje Srebreničkog ciklusa Nesima Tahirovića.
PRATEĆA IKONOGRAFIJA SREBRENIČKOG CIKLUSA
![](../10x10.gif)
Dva popratna niza ikona - jedan je kvadratnih oblika i monotematski,
drugi je sferičnih oblika i složenih kompozicija - donose
dramatičnosti središnjeg triptihona smrti djelomičnu (i uvjetnu)
katarzu. Upravo onako kako vjera donosi čovjeku katarzu nakon što je
bio svjedokom smrti, koja uvijek i samog svjedoka duboko u njegovu
srcu propali i zauvijek žigoše. Srebrenica je u srce ukovana.
![](../10x10.gif)
Smrt od tada živi u njegovom tijelu, ali se i rastvara u njegovoj
vjeri i preobražava u život. Produženi, obnovljeni ili preobraženi -
svejedno.
![](../10x10.gif)
Upravo su arabeskni likovi anđeoskih vizija koje uzlijeću na
monotematskim ikonama vjera u čovjekovu duhovnost - bliski uzajamno
(kao ljudi pred smrću), a opet svaka sa svojom posebnošću - poput
ljudi u životu. I oni su i bliski - i različiti.
![](../10x10.gif)
Sferične su kompozicije Srebreničkog ciklusa složenije i
svojom ikonografskom strukturom i svojim humanim porukama. Uzajamna
bliskost samo prividno različitih ljudi može se iščitati u
suodnosima simbola. Križ je iznad kolijevke (koja asocira i na
trpezu i na postelju), a ona je cvijećem posuta, s polumjesecom koji
jedan cvijet grli. Na drugoj kompoziciji raskriljene ruke izrastaju
iz križa (koji je i smrt i vjera, i muka i nada), i s cvjetovima na
otvorenim dlanovima teže dohvatiti (zagrliti, zaštititi...)
polumjesec s cvijetom - što je karakteristična, također mnogoznačna,
Tahirovićeva ikonografska supstitucija ... Zatim vidimo
arabesknu figuru čovjeka koji, raskriljen, samim svojim tijelom križ
u prostor upisuje... A i prostor je arabeska ljepote i dobrote.
KONAČNOST JE U BESKONAČNOST ZAGLEDANA
![](../10x10.gif)
Kulturološka sinteza Tahirovićeva opusa nije samo umjetnička,
nego u svojoj dubini stvara, inherentnu, unutrašnju, humanu
filozofiju moguće buduće kulture. I ne samo kulture umjetničkog
izraza, nego kulture duha, mišljenja i osjećanja.
![](../10x10.gif)
Senzibilna arabesknost njegovih kompozicija održava ih na fluidnoj
raskrsnici između apstraktnog znaka i figurativnog denotata. Tako im
je značenje i univerzalno i pojedinačno. Konkretno - i opće.
![](../10x10.gif)
Sjedinjujući na taj način u svom izrazu tradiciju i senzibilitet
Istoka s recepcijskom neposrednošću Zapada, a prepoznavajući u
dubini toga sjedinjenja istovjetne vrijednosti tragičnim usudom
razdvojenih kultura, Tahirović je stvorio mnogo više od vlastitoga
izraza i Srebreničkoga ciklusa kojim ga je, zasada, okrunio.
![](../10x10.gif)
On je stvorio viziju duhovnog sjedinjenja i uzajamnog prepoznavanja
razdvojenih kultura u bitnim, dubinskim vrijednostima čovječnosti.
![](../10x10.gif)
Kao što je Srebrenička tragedija obilježila suvremeni svijet,
tako ova vizija može obilježiti svijet sutrašnji.
![](../10x10.gif)
Ako ga od smrti zaštitimo ljubavlju. |
|
|