Saradnica ”Mosta” iz Londona Sandra Skoko piše da su mnogobrojne izreke koje čovjeku ulivaju vjeru i snagu za daljom borbom kroz surovu stvarnost koja se zove život. Bajke, mašta, snovi - sve su to sredstva pomoću kojih pokušavamo da lakše prebrodimo mučne i teške trenutke svakidašnjice. Živjeti u vremenu u kojem vladaju grubost, pakost, nasilje doista je teško jer je svako svakome neprijatelj. Ali, još je teže živjeti u imaginarnom svijetu. Tada opaka stvarnost bez dobrih vila, mnogo više boli i izjeda dušu sanjara.

I upravo taj, duboki jaz između snova i jave, ispisuje ovo Slovo urednikovo.

Ali, odakle početi! Da li pjesmom Bogdana Mesingera "Balada o Starom mostu" - nastalom kada je i posljednju vrijednost progutao mrak i ponor? Topovski hici, ispaljeni na samu vječnost, označili su smak. Ostalo je sama beznađe - i stid.

Sada, i ovdje i svugdje, ni pjesma ne može više ništa reći. Ni pomoći. Možemo samo šutjeti i osjećati isto: Ona će šutjeti, jer je šutnja dio njena zavjeta odanosti autoru. Autor će šutjeti - jer njegova je šutnja izraz odanosti pjesmi.

Ali, čemu ta odanost kada Njujork i Vašington - gore!

Čovjek mora da se zapita: kakvi su to ludovi koji hoće da zgaze dostojanstvo čovjeka i tekovine civilizacije; i čemu, i otkud samoubilačke akcije fanatika, umjesto spokojog zajedničkog življenja. I pakao nam je Zajednički. A, tek, pakao koji bi mogao da uslijedi ­ kakav bi bio! Mora bi, kažu, postala razlivene lokve krvi. Gradovi, sela, brda i doline ­ zajednička grobišta i mučilišta.

Svako normalno biće ostaje sleđeno pred tim slikama skorašnje stvarnosti. Već su jurnuli jahači Apokalipse, jašu u galopu s isukanim mačevima. Poraz svijesti i savjesti čovječanstva.

A teče vrijeme - breme na krhkim ljudskim leđima. Odbrojavaju se sedmice, dani, sati...

Američka odmazda biće, više nego sigurno, robustna, munjevita i krvava - ali ­upozoravaju analitičari, to ne smije da preraste u globalni terorizam, niti u rat protiv bilo koje države i bilo kojeg naroda.

Prva nagađanja o egzekutorima stravičnog napada na Ameriku su - Bin Laden i afganistanski talibani. Ako su zaista oni - za monstruozni napad na najveću vojnu i ekonomsku silu na svijetu i njen narod, treba ih žestoko kazniti. Skupa cijena se plaća za terorizam. Čemu ih ne uči časni Kur'an, ako se u Nj zaklinju.

Dok ovo sriče, i zapisivača hvata jeza. Opet strahuje od noža u krvničkoj ruci. Nemani s licem anđela. Pa ponovo iščitava Dostojevskog, ali Zločin i kazna ne idu ukorak, pogotovo danas, dok niču nove crne rupe na planeti koja će, ako već nije, postati Kugina kuća.

Ne pomaže ni Dostojevski, ni svi velikani pera svijeta.

Manfred Kubowsky, u svojoj knjizi pripovijetki i eseja ”Ne postoji strana mačka” (izdavač: Edition, Nordwindpress, 1999.) piše da je i on, autor, nekad bio jedno bombardovano dijete. Sjećanje i vijest, da su Amerikanci 1998. godine ispalili bombu na Irak, na kojoj je pisalo: ”Pozdrav za Ramazan” podstakli su ga da napiše knjigu posvećenu svim nevino stradalim ljudima u svijetu, juče i danas...

Za to vrijeme, na žeravi istočnoj i zapadnoj vrije bosanski (bogami, i hercegovački) lonac! Muke i strijepnje moje zemlje slijevaju se na sve strane, najviše u mezarove i grobove koje i danas otkopavaju, i još dugo će ih otkopavati. Be-Ha je opet ”u žiži”, a niko da joj spere pelin iz srca, da posuši gnoj iz njenih rana.

Svakodnevna scena na TV: domaća prerija (neboderi u Njujorku i Pentagon u Vašingtonu u plamenu - u prvom planu). Betonsko-čelični džinovi padaju kao da su napravljeni od siporeksa. U avetinjskim ruševinama raskomadana ljudska tijela! I to na tlu, u srcu Amerike koja demokratiju i slobodu bez granica hoće!

Da li je to java, ili je to neki crni san koji nas obuzima!

Na stotine, hiljade pitanja, a odgovora ni za lijeka. Samo nedoumice:

- može li onaj ”Pozdrav za Ramazan” da se, (ne d'o dragi Allah) izrodi u ”Selam za Božić”, ”Selam za Uskrs ";

- ko je taj, i ko su ti što i ovdje, u nas, podupiru terorizam;

- ko su ti što predijevaju imena ulica ličnosti koje su ove prostore branili od fašizma, da bi se danas te iste ulice zvale po imenima najvećih fašističkih ideologa; hoće li, možda, sutra, ili prekosutra naše ulice i avenije dobiti imena okorjelih ustaških, četničkih i mudžahedinskih ubica i terorista!

Zar, i nama, i svijetu, nije bilo dosta - jedna Srebrenica, jedno Sarajevo, ili jedan istočni Mostar!