Književnost, literarna riječ pjesnik i pisac ne mogu nijedan rat započeti, nijedan rat voditi (osim onaj riječima) i nijedan rat okončati. Ali oni mogu, i činiše to tokom istorije, svakome služiti, netoleranciju, nacionalizam, mržnju propovijedati i time pripremati rat i nasilje, razbijati bedeme kulture i razuma, tako da do rata dođe, da buknu mržnja i nasilje. Ljudi postaju izvršiocima i žrtvama, uništavaju se zemlje i standardi kulture. Nacistički teror, staljinizam, svi ideološki određeni nedemokratski režimi, mnoga pomjeranja, kao na primjer Kineska kulturna revolucija pod Mao Ce Tungom, koja se nazivaše ”kulturnom revolucijom”, ali zapravo uništi nebrojene najdragocjenije kulturne vrijednosti i naravno ljude - jeste dokaz za to, isto tako kao i događaji na tlu bivše Jugoslavije, to jest rat i ”etničkim čišćenjem” nazivan genocid ovdje u Bosni ili, kasnije, i na Kosovu.

Možda baš ne sudjelovaše literatura, poezija, ”čista literarna riječ” u spletkama moći, u izazivanju i širenju nacionalističke propagande i nisu za to odgovorni, ali se svakako pojedini pisci i novinari, kao propagatori, uvijek nanovo stavljaju u službu jedne ideologije, njoj se potčinjavaju i onda služe državnoj propagandi i nju šire. Bez ove propagande ne bi mogla niti ideologija, niti sam aparat moći biti uticajan i preživjeti. Ovakvih sluga i sljedbenika ima uvijek nanovo i svugdje. Toliko koliko i kritičara, kao onih koji se zauzimaju s riječima razuma, tolerancije, ljudskih prava, koji vježbaju kritiku i zbog nje često moraju platiti. Ovako je to u svakom režimu. ”Slobodnoj riječi” je teško, ona je uvijek suzbijana, ili se, u najboljem slučaju, ne mari za nju. Želja onih koji imaju moć je uvijek da suzbiju kritiku, da kritičare ušutkaju. Paleta sredstava za to jeste od uticanja, preko intervencije i represija do smrti. Pisac, kritički novinar, koji od strane aparata moći i njegove hušačke propagande najčešće biva proglašavan nepatriotom i izdajnikom, se ne može štititi svojom riječi, on je bez zaštite ispred moći, zloupotrebe moći, pred nasiljem, zločinom, ali nije izručen bez oružja. To zna izvršilac, to zna potencijalna žrtva.

Protivurječje, sebe braniti, nešto štititi znači uvijek konfrontaciju, uvijek vodi ka sudaranju moći i razuma. Pri tom mora biti zapaženo da je moć gotovo uvijek dobro usidrena i organizovana, u aparatima moći i u strukturama moći. Nasuprot njoj često, prečesto stoji pojedinac, grupa, manjina koja ne raspolaže odgovarajućim instrumentima moći. Privatni radio, novine, politička grupa bivaju brzo zabranjene, politički i praktično onemogućene. Riječ vam je s jednom jedinom naredbom oduzeta. Šta onda angažovanim preostaje, jeste često samo otpor u ilegali. To je onda tlo za ”slobodnu riječ”. Nasuprot tome stoje mediji, stoji sveobuhvatna propaganda i time manipulacija masom. Time su jasni realni odnosi moći - jedni su moćni, drugi bespomoćni.

Može biti: Jedan je za rat - drugi za mir, jedan za ”pobjedu” - drugi za kompromis, jedan za progon, za ”etničko čišćenje” - drugi za zajedništvo ljudi i različitih kultura, jedan za rasplamsalu ideju i ideologiju - drugi za razum, prosjvjećivanje, ljudska prava, jedan za organizovanu moć i nasilje - drugi za argumente i ”kritički razum”.

Pošto smo mi protiv zloupotrebe moći, suzbijanja i nasilja, za slobodu mišljenja i djelovanja, za zajedničko političko i društveno odlučivanje, za prava građana i za demokratiju, za kontrolisanu državu i državni aparat, moramo se zapitati šta je naš zadatak i kako mi možemo doprinijeti jednoj pravnoj državi i njenim institucijama, kako mi možemo uvesti demokratske principe u sve oblasti društva i života, njih tu usidriti i moći ih učiniti djelotvornim. Ovo je ionako zadatak svakog građanina u procesu političkog društvenog uređenja. Ali na kakav specifičan način ovdje pisac može i treba dati svoj doprinos? Ovo je pitanje o kojem bismo trebali razmisliti i na koje bismo trebali pronaći odgovor.

Neki kažu - pjesnik, pisac samo služe jeziku, književnosti. Ja mislim da su jedan pjesnik, pisac u službi jezika, to se podrazumijeva i ne treba biti posebno naglašavano. Ali, ja mislim i da njihova obaveza i odgovornost izlaze iz granica jezika i književnosti. Zapravo bi i ovo odavna trebalo da se podrazumijeva. Pisac se ne smije zatvarati u njegovu oblast - jezik i književnost. On to prije svega ne smije sam učiniti. Pisac je prilikom pisanja sam, ali je on kroz to da se obraća javnosti, time što mu djelo biva publikovano, jedna javna ličnost. Od njega se očekuje ”prava riječ”, takođe često i u pravo vrijeme i to s pravom. Jer ko drugi treba o svijetu i ljudima misliti, i možda ih pomalo razumijeti, do onaj koji o svijetu i ljudima piše.

Znači, kada se radi o miru i slobodi, o istini i pravednosti, o ovim najvažnijim ”conditions humaines”, tada pisac ne može i ne treba stajati po strani, sebi uskratiti diskusiju i sebi oduzeti suodgovornost, onda on može i treba ovo napraviti kao svoju molbu, kao svoju temu. Na koji način on to čini - da li, na primjer, unutar svoje književnosti ili kroz to da se on otvoreno javlja za riječ i miješa u debatu, ili borbu - to nije tako važno i ostaje njemu samom prepušteno. Ali, da on ima obavezu i odgovornost, ovo mi se čini nespornim. Jer, uvijek je borba za slobodu i mir takođe i borba za slobodnu i mirovnu riječ.

Jedno je ipak, poučen svojim iskustvom, nužno - da se pisci organizuju, da se okupljaju u udruženjima kako bi sebe i ”slobodnu riječ”, u slučaju prijetnji mogli bolje štititi, takođe da bi možda u nekim situacijama uopšte mogli doći do riječi. Pojedinačne borbe mogu biti časne, ali najčešće nisu djelotvorne. I radi se, znači, o tome da se mi, u interesu mira i mirovnjačkog razračunavanja, međusobno podržavamo, ovo takođe i na internacionalnom planu, koji postaje sve važniji. Mir je uvijek nedjeljivo vezan za slobodu i pravdu, kao što je i njihov osnovni preduslov mir. ”Mir po svaku cijenu” nije dostojan ljudi i na trajnije nije održiv. To vodi do razračunavanja, takode do nasilja, rata, mir nije poklonjen i nije zauvijek zagarantovan. Mir kao preduslov treba ljude koji vole mir, mirovnjake. Mir takođe treba toleranciju i pravednost, respektovanje prava i različitih interesa ostalih, prije svega - manjina, bile one etničke, kulturološke, religijske ili socijalne prirode.

Ovo je oblast u kojoj pisac, u kojoj književnost i kultura mogu i moraju biti djelotvorni, pri čemu se oni angažuju za mirotvorno zajedništvo, kako ne bi odvojeno, već zajednički gradili osnovu zajedničkog života.

Prevela s njemačkog: Borjana Prstojević