![](10x10.gif)
Retko je u svetu vajarstva umetničko delo shvaćeno kao organizam kako to čini Milivoje
Bokić kod koga se skulptura najčešće ostvaruje u bipolarnoj uzajamnosti drveta i
kamena.
![](10x10.gif)
![Milivoje Bokic - Bik](bokic_3.gif)
![](10x10.gif)
Radovi od drveta bez kamena predstavljaju klanjanje puno poštovanja pred stvaralačkom
snagom prirode kojoj umetnik daje dušu. Samim tim obelodanjuje snagu prirode ljudima koji
se susreću s ovim skulpturama. Oči posmatrača postaju pipajući prsti kojima se otvara
mikrokosmos pejsaža u reljefu čvornatog drveta.
![](10x10.gif)
Jesenska melanholija okružuje drvena bića tog vajanog herbarijuma, uključujući ona
koja su se spojila sa kamenom, ali to toliko neraskidivo da se čini da drvo rada kamen:
Materijal sa dušom grli mrtvu materiju. Ono što je statički, postalo je sastavni deo
dinamičnoga. Tako smo suočeni sa harmonijom neke simbioze izrasle iz kontrastnih
elemenata. Potpuna simbioza drveta i kamena neostvarena je želja jer između biljnog i
mineralnog pola vlada stalna napetost.
![](10x10.gif)
Kad stojimo pred
Bokićevim skulpturama sećamo se Geteovih misli o prirodi u kojima je
pesnik u snažnom spletu korena starog drveća i na kvrgastim stablima prepoznao
čovekolike crte: čarobne arabeske trenutnog snimka iz baletske koreografije umetnice -
prirode.
![](10x10.gif)
Iz takve inspiracije - koja je istovremeno i medijum izvor - teče asocijativna snaga,
snaga jedne mreže kombinacije koja ruši granice sposobnosti imaginacije, a koja je time
svojstvena nadrealizmu. U blizini ovog umetničkog smera punog simbola sa pogledom
uperenim unutar, nalaze se i Bokićevi crteži perom. Koloplet tankih žila koji
se, naprimer, sastoji od glava jaraca koje se slivaju u kombinaciju tektonskih oblika
planine, odražava skupinu odlomaka sećanja na hercegovačke planinske predele.
Što se same tehnike tiče, izgleda da Bokić svesno koristi strukturu drveta, ”mikrokosmos drveta” i za prikazivanje makrokosmosa,
tj. sveta koji nas okružuje.
![](10x10.gif)
Vajar svesno stupa u pozadinu, što je moguće dalje, mrtva bića svojih budućih
skulptura oslobađa iz njihovoga prirodnog konteksta pejsaža time što ih nalazi u
prirodi i kasnije prevodi na samo njemu svojstveni umetnički jezik.
![](10x10.gif)
Ono ”iskopano” sa punim pravom nadvlađuje;
umetnički zahvat ne deformiše, nego pomaže pri rađanju novog života. Nečemu što je
već tu, jednom prirodnom smislu pridodaju se novi akcenti, a tako se u Geteovom
smislu rađaju umetnička dela koja sama sebe izražavaju. Ova dela dozvoljavaju širok
spektar interpretacija i odbijaju ”dodeljivanje” naslova ili definicije kako bi
izbegli da budu lišeni začaranosti putem bitisanja u nekom jezičkom obliku.
![](10x10.gif)
![Milivoje Bokic - Lavirint](bokic_1.gif)
![](10x10.gif)
Rat u nekadašnjoj Jugoslaviji prekinuo je i estetsku postojanost Bokićevog
dela u stilističkom smislu. Na svojoj trećoj Berlinskoj izložbi umetnik pokazuje
tri predmeta kojima je svojstvena očita promena u umetničkom izrazu, a koji samim tim
predstavljaju novu generaciju skulptura.
![](10x10.gif)
Najveći objekat ove grupe na zidu ima dužinu od 1,30 metra, a sastoji se od ukupno osam
fragmenata korenskog drveta povezanih kao udovi kratkim, ali grubim konopcima. Posmatrač
ove kompozicije otprilike ima utisak jedne vage bez postolja.
![](10x10.gif)
Strogošću geometričke redukcije na jednu šemu, na formulu od beskompromisne simetrije,
Bokić uspeva da pokaže maksimalni minimum na granici ničega. On pokazuje čoveka
paralizovanog u stanju između onoga što se još nije dogodilo i onoga već prošlog, kao
isušenu pojavu na putu ka kosturu, na rubu ponora.
![](10x10.gif)
Decembar, 1995.
![](10x10.gif)
Prevela: Sabine Kirfel-Kukavica
![](10x10.gif)
Vajar Milivoje Bokić rođen je u Domaševu kod Trebinja 1.4.1934. godine. Vajarsku
karijeru započeo je 1959. godine. U Mostar dolazi 1962. i radi kao vajar, kreator lutaka,
scenograf i kostimograf u ”Pozorištu lutaka” do 1986.
godine. Bio je član ULUBIH-a i Društva likovnih umjetnika Mostara. U Kujundžiluku je
imao svoj atelje. Zbog rata i neprilika prouzrokovanih ratom od 1993. godine živi i
stvara u Berlinu i Trebinju. U prilogu donosimo tekst Manfreda Milza povodom Bokićeve
izložbe u Berlinu, održane u periodu novembar - decembar 1995. godine.
|