o

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 127 (38 - nova serija)

Godina XXVI juni-lipanj 2000.
Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Ivo Mijo Andrić
SONETARNI PLANETARIJ
ANTONA KOŠTRE
Anton Koštra: Sjetni soneti, knjiga poezije,
nakladnik "Agapa", Kloštar Ivanić, 2000. godine

Mnogi su se pjesnici okušali u pisanju soneta. Nekima od njih soneti su bili omiljena pjesnička vrsta u poetskom stvaralaštvu. No vrlo je malo pjesnika koji su veći dio svoga poetskog stvaralaštva posvetili ispisivanju soneta. Jedan od njih je slikar i pjesnik Anton Koštre.

Od svoje prve pjesme s naslovom ”Kod ministrova šefa kabineta” koju je, sada već daleke 1939. godine, objavio u Časopisu ”Glasnik svetoga Ante” u Sarajevu, pa do smrti koja ga je iznenada otrgnula iz ovozemaljskog svijeta početkom dvijehiljadite godine, Anton Koštre ispisao je na stotine soneta i naslikao više stotina slika. Veliki broj soneta objavio je u časopisima Hrvatski rukopis, Hrvatskom slovu, Kolo MH, Marulić, Most i drugim. Slike je izlagao na samostalnim i skupnim izložbama u mnogim gradovima diljem Europe i domovine nam Hrvatske.

Osim slikarstvom i pisanjem poezije, Tonči se bavio i književnim prevoditeljstvom. Preveo je s njemačkog na hrvatski jezik poznati Wassermanov roman ”Afera Maurizius”, zatim poeziju R.M. Rilkea i djela mnogih drugih autora. Na njemački je jezik preveo i objavio djela D. Demetera, M. Machieda, Z. Makovića, N. Šopa, Z. Mrkonjića i N. Mihanovića.
Gabrijel Jurkic - Suncani dan

Pišući sonete, Anton Koštre izgradio je svjevrsni sonetni planetarij u koga je smjestio sve lijepo i dojmljivo, što ga je za života pratilo i opčinjavalo. U središtu svega je ljubav kao kozmička odrednica ljudskoga bitisanja.

Slaveći ljubav kistom i stihom, Koštre je slikarskom preciznošću skladao sonetne simfonije, ponajprije za svoju dušu, a potom i za duše štovatelja i čitatelja. Premda je sonete ispisivao duže od pola stoljeća, nije ih blagovremeno pohranio u knjigu svoga života. Desilo se, nažalost, da je Antonova prva knjiga objavljena samo nekoliko dana nakon njegove smrti.

Naslov knjige ”Sjetni soneti” tako je pojačao sjetu i tugu njegovih prijatelja i znanaca. Tužno je kad se rodi prva knjiga nakon pjesnikove smrti. To je kao kada roditelj napusti svijet prije rođenja prvog djeteta. No gorka zbilja nema milosti. Ona ne bira vrijeme kada će nas preseliti na drugi svijet. Da je ta zbilja imala zrno milosti, dopustila bi plemenitom čovjeku i pjesniku Tončiju Koštri da osjeti radost objave svoje prve knjige.

Knjiga ”Sjetni soneti” koju ie uredio i za tisak pripremio Tončijev prijatelj Tvrtko Klarić, sadrži preko 140 soneta. Nisu to obični soneti. To su kristali prosuti na poetskom nebu, koji svijetle poput zvijezda i bude naša čula iz apatičnog sna svakodnevlja. Bude i naša sjećanja na dane, koje je istopila prošlost skupa s pjenom po kojoj smo plutali ili beznadno plutamo. Samo pjesma ostaje da osvjetljava put dolazećim generacijama. Isto je to u Koštrinom kao i u Petrarkinom vremenu. Pjesma je dio vječnosti, a sonet oblik pjevanja u kome vječnost dokazuje svoje lirsko trajanje.

Soneti što su uvršteni u knjigu, grupirani su, uvjetno, u četiri ciklusa. Prvi ciklus s naslovom ”Bijelim dugama” sadrži samo dvije pjesme, koje nas uvode u svijet soneta Antona Koštre. To je podjednako njegov svijet koliko i svijet njegove Majke Antonije i poočima Nikole Šopa znamenitog hrvatskog pjesnika, porijeklom iz Jajca.

Pjevajući sonet Majci o petogodišnjici njezina usnuća, Koštre u pjesmi ”Sanjam Te” naslućuje puteve odlaska kao zakonitost ljudskoga življenja.

”I noćas tako sanjah Majko Tebe,
mračnosti neke gone me i muče
i zimska je stud i t’jelo mi zebe,

a Ti me griješ, pokrivaš kaputom
pa zagrljeni, ko da sve je juče
stupamo skupa zajedničkim putom”.

Svoju ljudsku i pjesničku vezanost uz poočima Nikolu Šopa, Koštre nježno priznaje u pjesmi ”Orozovi”:

”Oponašam te Šope, bdim dugi mrak
pa pišući i ja zadrijemam za stolom,
prignute glave tu nad daskom golom
u muku mukom treperi topli zrak.”

I nakon pjesama posvećenih osobama koje su mu udahnule život i poeziju kao božije i svjetovne darove, Koštre se vraća zavičaju kao sjeti i čežnji i kao sponi što vezuje bliskost neba i dubinu mora. Vraća se Šibeniku i zaleđu njegovom, ispunjenom mirisom soli i oštrim dahom vjetra. Drugi ciklus s naslovom ”Zavičaj”, neiscrpni je rudnik pjesničkih emocija i ljubavi spram podneblja gdje je rođen i kome se uvijek rado vraćao.

To se ponajbolje otcrtava u pjesmi ”Dugo već nisam”:

”Hridi b’jela, stino moja draga,
pod borom crnim ljepoto skrivena,
u tebi leži snaga prikrivena
djetinjstva moga sa kamenog praga”.

Ovaj ciklus ispunjen je pjesmama što govore o rodnom podneblju i ljudskoj tjeskobi u velikom svitu.

I sama pomisao na tu ljepotu od iskona, proizvodi neograničenu dozu sjete i ljubavi spram svega što budi emocije i život čini sadržajnim i poželjnim.

U trećem ciklusu Koštre pjeva o ljubavi. Vječnu temu pjesničku i temeljni sadržaj življenja on razmatra iz svih relevantnih pjesničkih aspekata. Ljubav je ljepota, cvjetanje duha, tjelesni ugođaj, rađanje bića, uskrsnuće sreće, beskrajna toplina, sadržina nade i sve što želimo. Ljubav je i tuga, bol, patnja i nesan.

”Znam, sve će proći, ništa neće biti
ko što je bilo dok smo mladi bili,
iz čaše jedne mi smo sreću pili,
iz starog vrča još ćemo je piti.”

Sve jeste prolazno, kao i naš život. Ali, pjesnik ima pravo sačuvati nešto iz obilja prošlosti što mu budi nadu.

U četvrtom ciklusu koji nosi naslov ”Sjeta”, Koštre dopunjuje svoju sonetnu ogrlicu biserjem sjećanja na dane iz nezaborava. Tu on pjeva o prijatelju vjetru, sanjama i morama, slavujima i ljiljanima, zvijezdama i beskrajnim morima, jesenjim kišama i bijelim pahuljama. I svuda gdje je bio nosio je poruku, svoj životni ”credo” izrečen u pjesmi ”Gdje god da budem”:

”Nikad se neću mladosti odreći,
gdje god da budem bit će mi u pratnji
i u radosti i boli i patnji,
nikada, nikad neću je poreći”.

Zato je u vječnost Anton Koštre otišao rano, premda je odživio punih 76 godina. I baš onako kao što sin njegov Stjepan Adrian napisa u postživotnoj pjesmi s naslovom ”Moj otac je otišao bez suza”:

”Moj otac je otišao kao dijete,
bez straha u susret muku,
kao sunce u susret sjeni,
kao brod što uplovljava u luku”.

Na odlasku Koštre nam je ostavio u naslijeđe stotine slika i pjesama posthumno objavljenih. Neka njegova djela žive njegovim časnim i plemenitim životom.

Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Mersad Berber - Iz kataloga "Graphic prints 2000"

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Časopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobođen je plaćanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-2000 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadržaj obnovljen: 14-05-2004

Design by © 1998-2000
HarisTucakovic, Sweden
oo