o

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 127 (38 - nova serija)

Godina XXVI juni-lipanj 2000.
Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Rusmir Mahmutćehajić
S LICA I PREMA NJEMU
Šarčevićevo sabiranje granica evropske upitnosti

UVOD

Naslov ”Sfinga Zapada” može biti preveden kao ”lice zalaska”. Time je naznačena složenost odnosa u kojem su prisutne rodne i usporedne veze četiri pojma: Sfinga i lice, zapad i zalaz. Kameni prikaz glave žene s lavljim tijelom shvatljiv je i kao naglašavanje ženskog lica. Uloga tog prikaza jeste označavanje slike jednosti: snaga obznanjena u ljepoti. Najljepša uspravljenost u kojoj je čovjek stvoren ima ’vidljivost’ u tome licu. Njegovim izdvajanjem i dovođenjem u zapisni odnos sa smirenim lavljim tijelom naglašene su ljepota i snaga, kao dvojina koja potvrđuje jedninu. Lice kao prijevod slike jeste svođenje. Ta slika omogućuje pokrenutost koja sadrži slušanje, govorenje, gledanje, mirisanje i kušanje: pet osjetilnih vrata sabire se u puninu šest mjera i njihovo otvaranje od prostora i vremena prema beskonačnosti i vječnosti. Ali, u svakom prikazu preovlađuje tajna. Lice Sfinge jeste šutnja. S njim je hladna trpnost kamena, pokornog nebu u kojem je njegov zavičaj. U njega dospijevaju glasovi, slike i mirisi. Ono im se odziva samo šutnjom i slikom. Taj prijevod može biti i znak u koji gleda, iako on ne mora biti i viđen. Tako, to lice može biti ogledalo ili znak onog lica prema kojem je ono usmjereno. Ako je to Zapad, ostaje pitanje: Kamo je usmjereno lice Zapada i šta ono vidi, čuje, miriše i kuša? Ponuđena mogućnost prevađanja zapada u zalazak potiče novo pitanje: Šta je to naspram zalaska?
Dzoja - Ratkovic-Gavela - Ilustracija

Uvodna postavka odgovaranju i na prvo i na drugo pitanje može biti i poruka da sve iščezava osim lica jednosti. Ako lice vidi zalazak, onda mora znati i to što ne iščezava. Njegova šutnja je i korijen i plod govoru. I ne samo to. Zalaz svjedoči izlaz. Ne može biti obznane potpunosti bez uvjetnosti: neizrijek ima potvrdu u jednosti riječi, a ona u neiscrpnosti govora. I govorenjem, u njegovoj punoj mogućnosti, jastvo dospijeva do Jastva kao neizrijeka.

Šutljivo lice to svjedoči upravo svojim gledanjem u zalazak. Time u sebi traži istok, onu uvijek jednu i istu otvorenost, u kojoj su jedno i prvost i posljednjost, i unutarnjost i vanjskost. Zato pokazano lice jeste slovo o vječnosti. Ono je uvijek i ogledalo drugom, u kojem se i samo vidi. Ta drugost je glavno pitanje govorenja Abdulaha Šarčevića, pisca knjige Sfinga Zapada. Kristaliziranje tog pitanja zbiva se u filozofiji. Ali, ne samo u njoj. Ono traje u literaturi i umjetnosti. To je pitanje o istini koja nije mišljena na kartezijanski način, koja nije adaequtio rei et intellectus. Ova knjiga uključuje motive evropske filozofije, ali s usmjerenošću prema njihovoj poslijemodernoj razgradnji, u traganju za ’izlazom’ iz labirinta kartezijanizma. Ona tako naslućuje i uspostavIja obzor polifonog diskursa u kome se jastvo izriče s drugim i prema njemu. Sretanje drugog, ili, drukčije rečeno, traganje za sobom u licu drugog, i to u smislu objave onog što je mir iz kojeg izviru kretanja, šutnja iz koje istječu govori i tama iz koje svjetlost izvodi sjenke, postaje Šarčevićeva filozofska zaokupljenost. A to vodi uključivanju u tok preispitivanja evropskog mišljenja o drugom. U tome je izdvojivo nekoliko obrisa preko kojih je moguće pokazati prema tom polifonom izricanju. Iako se preko mnoštva faceta ustrajno brušenog dragulja evropskog mišljenja i vanjska i unutarnja svjetlost sve raskošnije, ali i zamršenije, raspršuje u prostore bivanja i mišljenja, ostaje neodgovoreno pitanje o samoj naravi svjetlosti bez koje to mišljenje nije ništa. A pitanje o njoj tone u privid raskošnosti odraza. Ono iščezava u zaboravu i prvosti i posljednjosti, i unutarnjosti i vanjskosti. Šarčević ne bježi od te enigme. Svojim ispitivanjem nastoji je vratiti počelnoj novosti.

POVIJEST

Pokazujući prema Sfingi Zapada licem knjige, Šarčević razvija pitanje o povijesti. Ono je u temelju evropske slike svijeta - ako je za nju uopće moguće reći da ima temelj, onu neizmjenljivu trostruku tamu u kojoj neizrijek stvara riječ - budući da gonetanje tajne sadašnjeg časka, kao dodira vječnosti s konačnošću, biva zakriljeno viješću o njegovom izmaknuću: time se premošćuje nerastavljiva praznina središta u kojem se i na prekinut i na vezan način stječu i razlaze mir i kretanje, jednost i mnoštvo, vječnost i vremenitost. Pothvat ispitivanja evropske obuzetosti svojom poviješću on ne pokreće, niti vodi iz nekog drugog, izvanjskog, obzorja. Svoja kazivanja, sa izmjeničnim kretanjima u knjizi od njezinog hrpta, simbola izvorne jednosti govorne mnoštvenosti, prema svijetu, te natrag prema jednosti, uređuje u svoj raskošnosti evropske filozofije. Njezina isključivost, koja je istovjetna sa smjeranom obuhvatnošću, neprestano joj nameće ravni na kojima se raspršuje sigurnost njezinog govora, često u potresnim raspadima. Ta povijest hoće sve da ima u svom lancu uzroka i posljedice. Zato joj se i otimaju sva ona stanja bivstva koja su izvan mjerljivosti: njezine dvojine ne nadlaze ratio i ne mogu znati neizrijek nedvojine kojoj jednost jeste prvo potvrđenje. Povijest biva, tako, položena u tok šest mjera. Njezin svijet jeste mjerljivi - vrijeme i prostor neprestanih mijena i uvjetnosti. Čovjek jeste vrhunac u tom toku: on zato hoće uspomenu na razvoj od niskog početka do svoje uznosite volje i otvorenosti promjene za njegovu moć oblikovanja. On jeste vrhunac: svijet je potčinjen njegovom kraljevanju, ali nikada nije u miru. Obrnuta slika - u kojoj je svijet samo jedna razina bivstva, ni najviša ni najniža, u kojem neizrijek ima Boga koji govori, a duh, tvarni svijet u koji ’utiskuje’ veću zbilju više razine u lancu svjetova - postaje mit, izraz nemogućnosti čovjeka davnine da bude svoj u ponuđenom kraljevstvu slobode biranja i odlučivanja. ”Drugim riječima: jezik Zapada je moguć”, veli Šarčević, ”samo kao jezik uma*, one volje za kontinuitetom i suvremenošću koja postaje svjesna same sebe, koja je svijest o slobodi što se ispunjava svojim napredovanjem. A sve to opet znači da se Ja izriče kao evropsko Ja.” U takvom izricanju ono zaboravlja svetost, neupitnu i neiscrpnu okomicu preko koje pojave imaju stalnu vezu s nestvorenom i nestvorljivom jednošću. Sveti duh postaje vremeniti, a um samo njegova razlivenost na površi materijalnog taloga. Usvojena prividnost sadanjeg časka vodi kroz naraciju neprekinute historije, ali nikada i do prvog, jer njega i nema u poravnjenom svijetu. Ona usmjerava i prema budućnosti ali nikada i do sigurnosti smrti.
Dzoja - Ratkovic-Gavela - Ilustracija

Ta cjelina povijesne neprekinutosti toka, koja sebe sabire u voljnoj suprotstavljenosti svijetu, shvaća se kao razvoj. Ali, njegova ukupnost smješta se u maglinu početka, neizrecivost od koje se sve usrjeđuje prema čovjeku, i to prema onom evropskom, u kojem se sveti duh preinačuje u napeto i usmjereno djelovanje ’vremenitog duha’. Otvorenost razvoja od povijesnog čovjeka isključuje svaki drugi tok: nije moguće neposredno objavljivanje zbiljnosti u opuštenosti, moljenju, poniznosti, siromaštvu ili pokornosti, jer, ako bi to bilo moguće, postojana i neizmjenjiva usmjerenost povijesti ne bi bila ništa do razumska naplavina. Tako, svijet Istoka, ispunjen opsežnijim slušanjem tišine, gledanjem tmine, mirisanjem čistine, kušanjem vode i opipavanjem bezobline - čemu su iskazi stid, grehota, sramota, dobrota, ljepota itd. ne nudi uzvrat ushićenja naspram opsjene razvojem. ”I tu, u tom iskonu života i smrti, mira i nemira, čovjek želi”, tumači Šarčević, ”da prevlada metafizičku sudbu, prokleto ozbiljnu igru opredmećivanja i izricanja Duha, da bi dospio do samog Taoa, do neizrecivog. To zacijelo pripada Orijentu i paradoksu našeg života, tajni ljudske duhovnosti.” Time je zapadna pretpostavka, preinačena u volju da jastvo bude moćno, a ne ponizno, dovedena sobom u temeljnu nesigurnost: čak i onaj Istok koji ne postoji kao moć i neprekinuto povijesno zidanje ustrajava kao puna drugost. I potpuno pokoren moći, on ostaje opušten i zadovoljan puninom praznine u neizrijeku kojem govor ništa ne oduzima niti dodaje.

Sadašnji svijet Zapada ima svoj korijen u pretpostavljenoj dovoljnosti pojedinačnog mišljenja, koje hoće i može ’obuhvatiti’ i bivstvo i znanje. U tome jeste priznatljivo Božije stvaranje, nakon čega je svijet i ’ostavljen’ svojim zakonima i ljudskom mišljenju: on djeluje u punini kozmičkog ’mehanizma’ koji je i spoznatljiv i opisiv. Naspram te moderne slike prisutna je i ona neizmjerljivo duljeg trajanja: svjetovi su u neprestanom novom nastajanju, oni su stalno u dahu Premilosnog, onog čije su riječi neiscrpive; zbilja ne obznanjuje svoju mudrost ni u jednom časku, ali nema časka bez nje.

FILOZOFIJA

Neprekinuta povijest ulazi, međutim, u labirint mišljenja koje neograničenu slobodu nastoji pronaći bez ’odvojenog’ potpunog uporišta. Labirint od po-vijesti mišljenja postaje filozofija raz-uma: njezine nosive potpornje i veze gradi logika. To nju razlučuje od intuitivne umnosti** koja je izravno opažanje istine. Na razumskoj razini logika može djelovati ili kao dio umnosti ili suprotno, stavljajući se u službu pogreške. Neumnost može oslabiti pa čak i uništiti logiku, tako da filozofija može postati sredstvo gotovo svega. ”Idealizam - koji je za Filozofa ’divno rađanje Sunca...’ - taj idealizam slobode ima svoje porijeklo”, piše Šarčević, ”u magmi apstrakcionizma, u apstraktnom materijalizmu, u postvarenom Umu, u agoniji racionalizma: oba su pola izrazi suspendiranja Iskona svake povijesne supstancije, Zemlje rođenja Kulture, filozofije, znanosti i umjetnosti.” Bitak se, prema tome, ne zatvara u mišljenje: ”Radi se, zapravo, o tome”, tumači Šarčević, ”da se bitak otkriva u nadmašivanju mišljenja čije su mogućnosti razvijene do vrhunca, to jest da mislivo sustaje kako bi iskusilo da u osnovi svagda počiva Nemislivo. Još gire: sam bitak ne iscrpljuje se ni u kojem određenom liku: ni u opstojnosti, ni u svjetovnosti, ni u znanstvenosti, ni u tehničnosti, ni u iracionalnosti, ni u spekulativnoj mističnosti itd.” Poticanjem obrtanja varljive predstave o tvarnom svijetu kao konkretnom, a duhovnom kao apstraktnom Šarčević otvara prolaz prema svjetovima, omogućujući jastvu da istodobno bude i more bez obala i ukupnost njegovih konfiguracija. Takvo gledanje uključuje u se priznanje jednote tame i svjetlosti, koja se obznanjuje ’prelamanjima’ na neograničenom mnoštvu ’faceta’. A za to su potrebni i mnoštvo svjetova i stupnjeva jastva. Bivstvo je ’zapućeno’ labirintom postojanja i pokazanja: ono je u traganju za dahom istine u sebi, onom nestvorenošću i nestvorivošću koja jeste svjetlost, za koju Vjesnik veli: Kako mogu vidjeti svjetlost? Ozbiljenje vazda ugrožava mogućnost da sam put bude uzet umjesto cilja. Jer, razlučivanje ne-zbilje od zbilje jeste i zapućenje i put. Ali, iako zapućenje može nastati u svakom jastvu, u tome što ono jeste, put prema istini objavljuje jedino ona sama. A on je pristajanje uz zbiljno. Preko njega labirint postojanja svjedoči jednost početka i kraja. Zamršenost evropskog filozofijskog govora razdrješuje se u tom dosezanju jednosti. ”Vidimo da je riječ”, zbori Šarčević naspram dvojine koja nudi i zahtijeva svoje odgonetanje, ”i o smislu ljudskog i duhovnog djela uopće, u kojem ne može ova ili ona ’struktura’, sistem znakova, misao što se razvija i opravdava na različitim nivoima, izraziti samu istinu i strepnju ljudske zemlje. Tada shvaćamo opasku Friedricha Nietzschea povodom svakog duhovnog, filozofskog ili pjesničkog djela: iz najsnažnijih riječi jednog osamljenika potmulo se čuje još jedna nova i opasnija vrsta šutnje. Šta, zapravo, znači ta pohvala Labirintu kao povijesti ako ne to da svi pojmovi i sva izricanja impliciraju dvosmislenost, da mislilac, taj stanovnik ljudske Pustinje, udarajući u oštre bridove smrtonosne pustolovine vremena, još vjeruje kako, naprimjer, filozof svoje misli i istinske životnosti ne prepušta djelima, sluteći da se iza svake spilje skriva još jedna dublja spilja života, ’da je ispod svakog dna bezdan’. Uostalom, ako Pustinja raste - jer ’teško onom ko Pustinju skriva’ - tada i ponor u nama govori i šuti istodobno, tada ’svaka filozofija skriva također filozofiju’.
Dzoja - Ratkovic-Gavela - Ilustracija

Valja naglasiti da Šarčevićevo mišljenje naznačava i propituje dvojinu koju sačinjavaju sigurnost modernosti i sumnja poslijemodernosti. Cijeli pothvat modernosti, koji nasljeđuje doba kršćanskog nazora o svijetu, u kojem ni ljudsko ja ni kozmos nemaju zbilju mimo Božijeg Ja, počiva na trima pretpostavkama: manje je važno i sigurno da zbilja može biti osobna nego to da ona jeste uređena; ljudski razum je sposoban da prepozna taj poredak onakvim kakvim se on obznanjuje u zakonima prirode; put ljudskog ocjelovljenia sastoji se, uglavnom, u otkrivanju tih zakona, njihovom iskorištavanju gdje je moguće i prilagođivanju njima tamo gdje nije. Očito je da taj zapadnjački nazor o svijetu, koji je prekrio i prožeo i mora i kontinente, prepušta prostoru i vremenu zamjenu svoje sigurnosti novom sumnjom. Mislioci o rubu, svi oni koji u punom smislu pripadaju poslijemodernosti, nisu više sigurni u poredak svijeta. Budući da zbilja u cijelom pothvatu modernosti nije osobna, sumnja rastače i stav da razumski diskurs može dosegnuti ikakav pouzdan cilj. Znanost je temeljni odraz i promicatelj tog uvjerenja o zbilji kao poretku koji ne ovisi o jastvu onog koji ga spoznaje. Ali, iz tog proistječu filozofska antropologija, filozofska kozmologija, i tako redom - sve ono što je već potreseno i upitno u svojim temeljima. Zagonetka o čovjeku i svijetu postaje dramatičnija, a odgovor na nju zamršeniji i zamračeniji nego ikad prije. To proizvodi razlučnu pukotinu s dvije strane jednog i istog pitanja: Ako je to usud prihvaćene slike svijeta, uz koju su vezane tolike nade, da li je, nakon svega, slika svijeta uopće moguća?

O PISCU

”Ta kuća je spaljena na početku Drugog svjetskog rata”, priča Šarčević. Riječ je o kući u Starom Majdanu u kojoj je rođen. I nastavlja u istom kazivanju: ”Odlazio sam, poslije rata, tamo, u maju, s rođakom Huseinom. On je shvaćao zašto tamo idem. Dolazio sam u našu bašču, u kojoj su nekad bile trešnje i višnje. U to vrijeme cvjetala je trešnja. A odrastao sam na njoj, u toj krošnji: cijeli svijet imam s tom trešnjom. Ona mi je u tijelu i na koži.”
Dzoja - Ratkovic-Gavela - Ilustracija

Kuću i krošnju procvale trešnje uokvirivao je blagošću padina i polja, šumom rijeke i ženskim pjevanjima ispunjeni vidik bosanskog kraja na domaku Banje Luke. Od neizmjerne srijede ljudske pojedinačnosti razvijala se prema pitanjima o beskonačnosti i vječnosti Šarčevićeva osobnost. Izricanje je tražila u obzorima zapadnjačke filozofije. Pred zidovima i ogledalima njezinog labirinta težila je ’proći’ s one strane, vjerujući da to ’drugo’, iako za razum samo tama i neobličnost, ne može biti bez smisla za pothvat da se izricanjem dosegne neizrecivo. Dječak u krošnji procvale trešnje preinačivao se, ne silazeći s nje, u filozofa u drvetu svijeta. Mišljenjem je prolazio od sjemenke do ploda, osjećajući stalno miris zrelih žita u poljima oko Starog Majdana. ”Vršidba mi je”, kazuje on, ”najljepša uspomena. Taj plod koji sazrije i pane sam, bez prisile! Tu titra tajnoviti korijen moje ljubavi za svijet koji sam sazrije i pane u dosuđeno vrijeme i na pravo mjesto. To poslije nalazi odraz u mome shvaćanju Logosa, kao sabiranja, zbora i riječi. I sada me dotiču taj miris sazrelog žita, skupljanje i smještanje ploda.” S tim naznakama neposrednog doticanja svijeta kao znaka neizrecivog Šarčević kreće u naukovanje kroz učilišta i knjige: osnovna škola u Starom Majdanu, gimnazija u Banjoj Luci, filozofski fakultet u Zagrebu, i dalje. U tom kretanju od sebe i prema sebi izdužuju se i uspravljaju dva smjera njegovog mišljenja: razmatranje i preispitivanje evropskog misaonog iskustva u njegovom povijesnom i sadržajnom rasporedu, te imaginacija kojom nastoji razriješiti pitanje ’zatočenosti’ u pretpostavku dovoljnosti razuma odvojenog od svog natpojedinačnog i nepojedinačnog izvora. Predaje filozofiju u najširem smislu na učilištima u Skoplju, Sarajevu i Tucsonu (Arizona). Njegovo mišljenje zapisno se odražava u knjigama: Iskon i smisao (1971.), Sfinga Zapada (1972.), Kriza svijeta i istina (1974.), Iskustvo i vrijeme (1981.), De Homine: Mišljenje i moderni mit o čovjeku (1986.), Utopija smisla i istina vremena (1988.), Čovjek i moderni svijet (1988.), Estetička teorija danas: Ideje Adornove estetičke teorije (1990.), U labirintu svijeta (1990.), Iskustvo vremena (1993.), Filozofija u moderni (1999.).

U tom opsežnom filozofskom djelu raskošnim umijećem zrcale se njegova zadubljivanja i obuhvaćanja najvažnijih sadržaja evropskog mišljenja. I nije tome moglo izbjeći njegovo dosezanje do samog ruba: unutarnje pitanje sveg njegovog izricanja svjedoči dosege i granice kartezijanskog Cogito ergo sum i mogućnosti intuitivne intelektualnosti. Raskošnost i složenost evropskog filozofijskog zemljovida vraćaju se - ustvrdljivo je to preko Šarčevićevog mišljenja - metaforičkom pitanju o mirisu kao tanahnoj, ali upravo zato i moćnoj naznaci oblika u njegovoj neuhvatljivosti i suštine u njezinoj neizmjerljivosti. Jer, miris svjedoči čistotu duha kao neograničenog stvaralačkog počela. Njegovo lebdenje nad vodama, čistinama primateljstva, igre između tajne i pokazanja, uma i neograničljivosti njegovih govora, tvore obznane u vidiku koji nikad ne iscrpljuje čistotu počela: voda uvijek upućuje mirisu kao svjedočenju jednote, čistote i tišine: ”s vodom doživljavam miris”, veli Šarčević. A takvo osjećanje nikada ne ostaje izvan punine smisla svake riječi. Ono vraća, kako će to posvjedočiti Šarčević, izvornom osjećanju rijeka njegovog djetinjstva, ali i svijesti da taj sadržaj bivanja i spoznaje sve više iščezava. U tome se ogleda odnos dvaju ljudskih vidika - onog prema kojem čovjek dospijeva u svoju sadašnjost rastom iz nizine prema tvrđenoj visini svog stanja i onog prema kojem čovjek slazi iz svoje izvorne potpunosti prema stanjima zaborava i stalnoj mogućnosti obnovljenog sjećanja, koja ga usmjerava prema izvornoj savršenosti. Pitanje o gubljenju te veze s izvornom puninom, koju mišljenje ne jamči onoliko koliko to čine stid, grehota, obzirnost, ljepota, strah i tome slični neposredni činitelji intelektualnosti, iz čega slijede gubljenje i osjećanje krivnje i odgovornosti, pokazuje se, kako sabire Šarčevićev filozofski govor, u paradoksu hijerarhije bitka, što je neizbježan sadržaj dijalektičke isključivosti. Kao da jestost može biti uvjetna?! Ljudska pojedinačnost u takvome odnosu gubi svoju izvornu neodredljivost. Duša prestaje biti ’ocean bez obala’: njezina spoznaja nje same prestaje biti uvjet za spoznaju kozmosa. Drugo je moguće bez obzira na mrklinu u kojoj ostaje prvo. I tu se može poznati zalaz neposrednih mogućnosti jastva u Jastvu. Tu miris prestaje svjedočiti čistotu, prostor prazninu, govor tišinu, kretanje mir, mnoštvo jednost.

* Uputno je naglasiti Šarčevićevo lučenje uma i razuma: prvome odgovara obuhvaćanje, a drugome dijeljenje i rastavljanje. Njegov um nije onaj u Hegela, koji može postati ”um u povijesti”, ali ni intellectus perenijalne mudrosti, koji je natpojedinačni izvor svakog znanja i veza svake pojave s Jednošću.

** Taj pojam ima u tom slučaju strogo tradicijsko značenje: um (intellectus) jeste prijemna sposobnost, a ne proizvodna moć; on ne ’stvara’, već prima i prenosi; on je ogledalo koje zrcali zbilju prikladno, te prema tome i učinkovito.

Napomena: Zbog dužine teksta - ovdje smo izdvojili samo dio teksta iz štampanog izdanja Mosta.

Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Mersad Berber - Iz kataloga "Graphic prints 2000"

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Časopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobođen je plaćanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-2000 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadržaj obnovljen: 14-05-2004

Design by © 1998-2000
HarisTucakovic, Sweden
oo