o
Mostujte sa nama
Arhiva
Vlado Puljic - Hommage Pocitelju

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 125-126 (36-37 - nova serija)

Godina XXVI april-travanj/maj-svibanj 2000.
Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Slovo urednikovo - Alija Kebo
ZELEN PENDŽER
NA HRIŠĆANSKOJ KUĆI

Ovo Slovo ima tri priče. Prva je nastala davno, a ovaj autor ju je ispričao u ”Oslobođenju” 28. februara 1988. Ovako:

Ponekad, sasvim je moguće i sa mrtvim pjesnicima razgovarati. To se dešava i penzioneru Mustafi Popovcu koji, gotovo naizust zna sve pjesme Alekse Šantića.

Kada smo ga posjetili u njegovom stanu u Splitskoj ulici br 20, pričao je o pjesniku koji je oličenje mostarske tradicije, narodne, orijentalne i literarne.

Aleksa je, veli Mustafa, bio brat svih ljudi, sa svima koji su patili saosjećao je na svoj ljudski i umjetnički način, i nije čudno što njegove pjesme i danas zrače neprolaznom snagom i što ostaju da traju među toliko novih čitalačkih generacija.

Jedno vrijeme, taj čarobni slikar ljubavnih scena i mostarskih bašča zalivenih mjesečinom, propovjednik narodne slobode i socijalne pravde, bio je prvi komšija Popovčevih.

Njegova ozarena pojava poete i barda donosila je sobom sunce gdje god bi se srela. Iskren i duševan prilazio je svima bez poze i licemjerja, lišen izanđalih društvenih konvencija.

A u vrhu Dandinog sokaka, u kući koja i danas budi asocijacije na velikog lirika i njegovo vrijeme, živjeli su Salihaga i Zejna Popovac sa desetoro djece: sinovima Ismetom, Muhamedom i Mustafom i kćerima Razijom, Fatimom, Hatidžom, Muneverom, Mevlidom, Rabijom i Razom.
Pravoslavna crkva u Mostaru - srusena 1992.

U to vrijeme, Aleksa bijaše najviđeniji čovjek u gradu. Neizmjerno je volio Mostar, pjevao o njemu i njegovim ljudima, patio zbog njihove nesreće, zbog rascjepkanosti naroda, vjerskih razdora i surovih postupaka austrougarskih okupatora. Tako se i Muhamed Popovac, stariji Mustafin brat, sjeća kada je pjesnik, kršan i ugladen, prolazio sokakom. On nije imao snage da mu priđe, pa su njegovi vršnjaci slali Mustafu, kao najmlađeg da u Alekse - ište knjige.

- Kada smo se jedne prilike sreli u našoj kući pomilovao je i mene i Mustafu, kao da smo mu sinovi.

Sjećajući se tog davnog susreta, padaju mi na um riječi jednog Aleksinog savremenika da je ”Šantić bio pjesnik dobrote, prijegora i žrtve”… Otuda, ko je znao Šantićeve simpatije prema Muslimanima nije bio iznenađen što čuvenu pjesmu ”Ostajte ovdje” posvećuje svojim sugrađanima, odvraćajući ih od iseljavanja u Tursku. Kao i zet mu Svetozar Ćorović, pri pomenu komšija Muje, Omera, Adema, ili komšinica Emine, Feride, Najle izostavlja naziv Turčin i turski "jer to su ljudi naše krvi i mesa”, te i o njima piše s istom ljubavi kao o Jovanu, Petru, ili Anki, Mari, Persidi...

Tako će i braća Popovac, dok su živi, pamtiti jedno daleko i drago jutro kada je otac Salihaga (umro 1961. u 103-oj godini!) pozvao majku Zejnu i zapovijedio da ih umije i svečano obuče, kao o Bajramu... Domalo, Muhamed i Mustafa bijahu dotjerani i uparađeni, s novim vezenim košuljama i fesovima na glavi. Bajram ne bijaše, pa ukućanima, u prvi mah ne bi jasno šta to babo smjera.

Čim izađoše na sokak, otac zvekirom pokuca na prvu kapiju.

- Dobro došli u moj dom! - dočeka ih Aleksa raširenih ruku, dok se Mostar zlatio na proljetnom suncu i razvigoru s Neretve s kojim slavuji i djevojke pjevaju o čežnji i milovanju.

Dok su Muhamed i Mustafa trčkarali po avliji, pjesnik i njihov otac su u vrhu sofe, natenane, srkali kahvu i vodili dijalog koji oni nisu razumjeli, ali su kasnije shvatili da i prezide, ponekad, mogu spajati ljude.

- Dragi Aleksa, vidim da majstori preziđavaju pendžer tvoje sobe... batali to, ostaćeš u mraku.

- Dragi Salihaga, ti imaš žensku čeljad, a moj pendžer gleda u tvoju bašču i bojim se da ću im ograničiti slobodu kretanja... zazidaću ga.

- Jok! - kaza babo svoju zadnju.

Kroz nekoliko dana, kucnuo je zvekir i na Popovčevoj kapiji. Dođe pjesnik na muhabet u Salihage koji, sada, u avliji okupi i žensku čeljad.

- Pred vama je naš komšija, gospodin Aleksa, on je hrišćanin, ali je vaš brat, vi njegove sestre. Od danas, sestre se ne kriju pred bratom - otkrijte se! - blagiin glasom obraćao se domaćin svoloj ženi, kćerima, nevjestama, pa iza sumornih velova granuše ljupka i kao behar bijela lica...

Dugo se u Mostaru pričalo kako je novi pendžer koji je, na mjestu onog zazidanog ugrađen na pjesnikovoj kući, a ”po izboru brata Alekse” obojen u - zeleno.

Nema više obronzanog pjesnika nad Neretvom, u blizini Ćorovićeve kuće. Srušili ga idioti. Nema ni starog pendžera u zidu kojeg je rastočilo vrijeme.

Druga priča se dešava 15. juna 1942. godine na relaciji Stolac - Ljubinje, a opisana je u knjizi Alije Nametka ”Trava zaboravka”.

Četnički zlikovci tamo su bacali ujamu nejač, žene, starce, djecu...

Kobnog dana, nakon orgijanja i odlaska zlikovaca s poznatog gubilišta, dvije žene su uspjele da se nekako izvuku iz kamenog grotla.

Onda su se, onako poderane, krvave i izbezumljene, sve do zore lomatale preko škrapa i vrtača, tražeći spasa. A kada su nesrećnice stigle do Stoca, s prozora jedne kuće opazili su ih muž i žena, Muslimani..

Ali - pričale su žene - da nas upitaše treba li nam što, da nam vode ponudiše, da nam dadoše da šta obujemo na noge - ama baš ništa!

”Pisova nema nad našijem...” – zaključuje poznati bošnjački pisac Alija Nametak.


I treća je priča tužna i ružna.

Događa se ovog proljeća u jednoj mostarskoj mahali. Dvije poznate porodice, koje su se otprije divno slagale, sada se žestoko spore oko jednog prozorića (60x60 cm). Prozora koji bi trebalo da se ugradi u jednoj sobici stare majke - da ne bude baš u totalnom mraku, kao i njen sin koji počiva na Šehitlucima.

Ali, ne daju komšije...

A obadvije porodice su šehidske, duboko ucviljene.

Takvi smo ti mi, dobri bošnjani!

Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Mustafa Pezo - Stari Mostar

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Časopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobođen je plaćanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-2000 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadržaj obnovljen: 14-05-2004

Design by © 1998-2000 HarisTucakovic, Sweden
oo