o

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Trazi · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 114 (25 - nova serija)

Godina XXV maj-svibanj 1999.
Prethodna · Sadrzaj · Slijedeca

Milan Andjelic (Norveska)
STRAHUJEM OD ZABORAVA
Sjecanja na mostarske kafane

Zalosno je kad sjecanja pocinju da blijede. Kada nam ponekad, (a, bogami, sve cesce) treba puno vremena da se prisjetimo nekog dragog nam imena, vaznog datuma, naziva ulice kroz koju smo bezbroj puta prosli (zagrljeni, ili sami sa rukama u dzepovima polako i natenane, ili zurno, ili nervozno, ili pijani, ili veseli, ili tuzni...)

Zastrasujuce je kada shvatis da, danima, nisi pomislio na svoj rodni grad, jer te okupirala svakodnevnica, pa onda pocne griznja savjesti, hladnoca oko srca, u stomaku...

Onda pocinjemo bijeg u sjecanja, iskupljujemo se, okajavamo slabosti. Vracamo se svome gradu, prijateljima, ulicama, kafanama... Proslim danima. Danima bezbriznosti, ispunjenim srecom, ljubavlju...

... Ljeto je. Tamo nekih sedamdesetih. Upeko zvizdan. Ostaju tragovi bosih nogu na uzavrelom asfaltu. Zurimo na Neretvu. Na Skakala. Bacamo se laste u njen hladni zagrljaj. I, onda polako nizvodno, plivajuci ili na slaufu, pa kraj Orla, Silosa, kroz Tresajbe, kraj Pijeska, ispod Carinskag, Velike i Male spile, Titov most, Bunur, Stari most. Izlazimo na uzarenu przinu, zagrijavamo promrzle kosti i onda pjesice nazad, u istu avanturu. Mozda pecine i ona opasna mjesta sa virovima i izvorima, i nisam poredao kako treba (a mnoge sam propustio, zaboravio, nazalost) ali mostove jesam. Njih je nemoguce pobrkati. A, treba im dodati i Lucki, i onaj na Cekrku, i vojni, i zeljeznicki na ulasku i izlasku iz grada. Ti mostovi, svi, ne samo Stari, bili su na neki nacin sinonimi Mostara. Vezivali su te komore naseg srca, spajali obale i ljude, cinili Mostar Mostarom. Nikada svoj grad nismo dijelili na lijevu i desnu obalu, obadvije su kucale zajedno, pa zar je neko cuo da moze funkcionisati samo jedna polovina srca.

Mostovi su sruseni. Oni koji su ih rusili mislili su da tako ruse Mostar. Ali, Mostar na takav nacin nikada nije, niti ce biti, srusen. Njega su srusili i rastocili na mnogo perfidniji nacin. Rastjerujuci njegove zitelje. Mostar je sada: u Mostaru na lijevoj i desnoj obali, u Zagrebu i Beogradu, u Italiji, Njemackoj, i Danskoj, u Svedskoj, Norveskoj, Holandiji, u Svicarskoj, Engleskoj i Americi, u Kanadi, Australiji i Novom Zelandu... Tamo gdje su Mostarci.

Mostar je u onima koji ce se, sutra, u njega vratiti, ali i u onima koji mozda nikada nece. U onima kojima su sve, osim golog zivota, uzeli. Mostar im niko, niti ima pravo, niti moze uzeti.

Istina (i nazalost) nikad vise onog naseg Mostara. Uostalom, nikada vise nista i nece biti kao nekad. Nikad kao nekad. Ili mozda ipak, nekad!?

"RUZNO PACE"

Uspomene krijepe, daju snagu i bole, do neprebola.

Ne znam zasto, ali sve cesce su moje misli upucene mostarskim kafanama i to onima u kojima za stolom, ili ispod njega, ostade dobar komad zivota moje generacije, nase mladosti, nasih nadanja i mastanja, osmijeha i suza, radosti i razocarenja...

Kafana Rondo
Jedna od tih kafana je "Rondo". Ovdje me, u Norveskoj, svaka drvena, niska kuca sa ravnim krovom (a ima ih, hvala bogu) podsjeca na tu kafanu. Bila je ostala poprilicno sacuvana nakon zestokih bombardovanja prvih ratnih mjeseci. Sjecam se, bila je citava, kada su sve muskarce s Avenije, Zgona, Rudnika, Strelcevine... u gluho doba noci silom dotjerali na Rondo radi mobilizacije.

Kafana je, tada, izgledala citava. Poslije su je, cujem, namjerno srusili. Oni isti koji srusise Stari most. Mirisala im je previse mostarski. A, kako i ne bi, kada je godinama bila stjeciste svih generacija Mostara. Ponosili smo se tim "ruznim pacetom" u najljepsem dijelu grada, okruzenom stoljetnim platanima. Voljeli smo je, provodili dane sjedeci pred njom, dok je zestoko ljetno, mostarsko sunce asfalt topilo. Sakupljali se tu i zajedno odlazili na utakmice "rodjenih", a poslije slavili pobjedu, ili u casama hladnog gemista utapali tugu zbog poraza. Prve randese tu imali, prve simpatije tu sticali, posljednji momacki dan tu slavili, castili povodom radjanja djeteta...

Doci u Mostar a ne popiti pice na "Rondou", znacilo je ne biti u Mostaru. Znali su to i Ivo Andric, i Gustav Krklec, i Mak Dizdar, i Mika Antic... Kemo i Davorin su uz Misu Marica tu jutra docekivali. Ico Voljevica je svoje najbolje viceve i provale, zajedno sa Mehom Seficem tu stvarao, a Vlado Puljic, Alija Kebo, Ivan Kordic i mnogi drugi pjesnici, bas tu svoje najbolje stihove napisali. Mostarski boemi su tu pocinjali "novi radni dan", razbijajuci mamurluk. Kafane "Rondo" vise nema. Oni cuvaju mnoge tajne, mnoge ispricane i neispricane price, pa i ovu posljednju - o rusenju. Oni su krunski svjedoci nekog budjenja. Nadam se da zbog toga nece platiti glavom.

Hotel Bristol

IMIDZ ELITE

Nosio je i nosi zvucno ime - "Bristol". Gledao je u svoju konkurentkinju "Neretvu", preko rijeke, takmicio se sa njom, a opet bio s njom u nekoj dubokoj i cvrstoj vezi. Spajao ih je Titov most. Niti bi "Bristol" bio ono sto je bio bez "Neretve", niti bi "Neretva" bila ono sto je bila bez "Bristola".

Taj puno mladji "gospodin" "Bristol" respektovao je "staru damu", odnosio se prema njoj dzentlmenski, a opet, ponekad pokusavao, a bogami i uspijevao, otici korak naprijed. Uspio je "Bristol" stvoriti sopstveni imidz, imati svoje stalne goste. Sa te strane i nisu bili neki konkurenti. Pojedini Mostarci ce reci da se u njemu okupljala "prava mostarska raja". Drugi ce reci da to nije tacno. I jedni i drugi su u pravu. Mostarci su se okupljali u svim kafanama. Mozda je, ipak "Bristol" imao svoju najstabilniju postavu. Istina je i to da je u njega najvise zalazila mostarska elita. Medju tim stalnim gostima bilo je advokata, slikara, novinara, pjesnika, profesora, sportista, direktora...

Meha Sefic, mozda najpoznatiji mostarski slikar, proveo je u njemu mnogo vremena. I tu je zajedno sa svojim nerazdvojnim kolegom Icom Voljevicom, smislio puno mostarskih liskaluka. Proveo je u "Bristolu" mladost i poznati mostarski advokat Avdo Rizvanbegovic, poznatiji Mostarcima kao Avdo Zima, tu su provodili dane poznati mostarski privrednici i politicari poput (opet aktuelnog i, cini se, nezamjenjivog) Jole Muse, bio je "Bristol" i "druga kuca" poznatih mostarskih sportista Dusana Bajevica, Franje Vladica i Envera Marica...

Meha Sefic

Prebiruci po ostacima sjecanja dolazim do saznanja da mnogi od one stalne "Bristolove" ekipe vise nisu u Mostaru. Gdje li se oni sada nalaze? Mozda na nekoj od obala svoga podijeljenog grada ili, pak, u nekoj od zemalja sirom svijeta. Da li su tamo nasli neke svoje "Bristole", neku novu raju s kojima prave izlete u proslost? Sumnjam. Njihovo "bristolovanje" je arhivirano, konzervirano mozda za neka bolja vremena. Ali, poznavajuci te uporne "bristoldzije" gotovo sam uvjeren da ce dobar broj njih, ponovo, biti skupa. Generacije su to koje se ne predaju lako. Sto ce kazati - dok je "Bristola", a bice ga, bice i "bristoldzija". Neki drugi advokati, slikari, pjesnici, sportisti, politicari, profesori... imace u njemu opet svoja stalna mjesta. Oni ce, u to ne sumnjam, ustupiti to mjesto, ako zatreba, nekom od "veterana" kada se ponovo pojave u hotelu svoje mladosti.

Nastavak teksta

Prethodna · Sadrzaj · Slijedeca

Nesim Tahirovic - Velika bijela slova, 1990.

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Trazi · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-1999 Casopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by © 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo