o

Home Info Arhiva
Novi broj Trazi Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Broj 114 (25 - nova serija)

Godina XXV maj-svibanj 1999.
Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Senad Duran
MOST KOJI CEKA SVOJU DUSU
Zapis o jednom srusenom mostu u Zenici

Mostovi su poput ljudi. Dok traju u vremenu i dok ih sluzi zdravlje svi su sretni na isti nacin. Onda kada dodje zeman i nevolja svaki je nesretan na svoj nacin. Ima mostova cije nesrece su goleme i silne pa ih nije lako preboljeti. Ima i onih koje zadesi kakva nevolja, ali dadne Bog da se brzo i lako oporave i usprave. A ima i onih koji zakratko pokleknu da bi se netom digli i nastavili da sluze ljudima i traju kao da se nista nije desilo i kao da je sa njima sve u redu. A nije tako i u skrivenoj nutrini takvih mostova ostane neki duboki zal i gorcina. Zadese se tako neki ljudi i neko vrijeme koji im presude da budu ono sto nisu, otmu im ono najdragocjenije - vlastitu dusu, a usade u njih nesto strano, sto zivot i trajanje pretvara u tihu i tajnu patnju.

Ima jedan takav most u gradu Zenici, takorec u njenom srcu, kojeg i danas zovu Kameni most, onako kako su ga, valjda, nazvali u ona daleka vremena, mozebiti negdje oko 1688. (H 1117), kada se njegov neveliki luk od tesanog kamena i sedre vjencao sa obalama hirovite rjecice Koceve.

Zasto bas ime Kameni most, kada je u ta vremena u bosanskohercegovackoj basci uglavnom i nicalo raskosno kameno graditeljsko cvijece od kula, minareta, mostova i ostalog, sto se propinjalo tanko i vitko i u struku i u luku, pod nebeskim svodom i nad vodom? Mozda je to bila potreba da se napravi razlika u odnosu na staru drvenu cupriju na rijeci Bosni koja se nalazila na istom putu koji je presijecao zenicku kotlinu. A mozebiti da je tadasnjim stanovnicima zabacene i siromasne zenicke kasabe, u kojoj su se kuce i svi ostali javni objekti gradili od pecene ilovace, cvrstina i bjelina mosta ulijevala postovanje i divljenje koje je naslo svoje mjesto i u njegovom imenu. I sagradjen tako da bude slican mostarskom, prvobitno pomalo samotan u svom zagrljaju sa rijekom, zenicki Kameni most donio je sa sobom nevelik, ali dragocjen dasak dostojanstvenosti, ljepote i elegancije tadasnjih zvjezdanih trenutaka turskog graditeljstva u sivilo jedne zagubljene i minorne varosi. U tome je skriveno ono sto bi mogli nazvati njegovom dusom, lijepom i cistom, kakva i jeste dusa onoga sto se stvara plemenitim ciljem i zahvalnoscu i sto je dostojno da traje i istrajava na horizonu svijeta i ljudskog pamcenja.

Sa pucine vremena do nasih dana stigao je talas usmene predaje da je most sagradio Esad eff. Luk zvani Budimlija, rodom iz Zenice. Nakon sto je stekao novac u sluzbi kadije u Budimu, poslusao je savjet svoga oca i ostavio iza sebe hajrat (dobrocinstvo) kakav po ljepoti i svrsi nije sagradio nijedan pojedinac ni prije ni poslije njega. Ali, sudbina se gorko poigrala sa mostom i njegovim graditeljem.

Prema sjecanju i kazivanju prethodne generacije Zenicana na sredini mosta, na kamenoj ogradi, bio je tarih na kojem je pisalo:

"Ovaj cvrsti most podize ugledni kadija Esad eff. Luk - Budimlija na carskoj dzadi za sve mjestanine i prolaznike.
Neka za ovaj hajrat nagradi Allah dobrotvora."

Abdulah Hadzic - Kameni most u Zenici (onakav kakav je sagradjen i kakav bi trebalo da bude)

Korkaluk - ograda mosta i sa njom tarih sruseni su i nestali negdje u prvoj deceniji Austro-ugarske vlasti. Ime njegovog graditelja posljednji put ce sa divljenjem, zahvalnoscu i postovanjem izgovarati Zenicani godine 1900., kada je most izdrzao nezapamcenu poplavu rijeke Koceve, koja je tom prilikom do temelja srusila i odnijela zeljezni most uzane pruge Sarajevo - B. Brod. Od tog vremena, sa izgubljenim tarihom u rijeci ljudskog zaborava, Kameni most ostao je bez dragocjenog dijela svoje duse, koja ce se u aprilu 1945. godine potpuno zagubiti u eksploziji kojom su njemacke trupe srusile most prilikom povlacenja iz Zenice. Po okolnim bascama ostale su da leze kamene krhotine kao bjelicaste rane te duse o kojoj u to vrijeme niko nije mogao, niti zelio da misli.

Ono sto je umjesto skladnog kamenog luka na brzinu sagradjeno da sluzi svrsi tesko da bi se moglo nazvati mostom, a jos manje kamenim, jer je to bila obicna ravna betonska ploca. Pa ipak, tu neuglednu plocu, bolje reci to mjesto, ljudi su i dalje zvali Kameni most i tako je ostalo do dana danasnjeg.

Kao sto rekoh, mostovi su poput ljudi. Nisu im slicne samo nesrece i srece, nego i duse sviknute na tugu i duga cekanja. Ostavljeni kao kameni darovi onog sto je najbolje u ljudima i zagledani u vodu koja sve donosi sve odnosi, mostovi su pouzdani cuvari ljudskog sna i nade. Jednom podignuti u osvit nekog sretnog dana kao da su oduvijek bili tu. Jednom sruseni u sumrak nekog nesretnog dana kao da nisu nikad ni sruseni. Slicno ljudima, jedan njihov nevidljivi dio ostaje tu gdje je oduvijek bio i preko njeg nastavljaju da hode ljudske misli, navike, uspomene i ceznje.

Pravi ljudi i pravi mostovi ne mogu nista izgubiti zauvijek. Jer to sto imaju i od cega su sazdani neunistva je srz svijeta. Prije nekoliko mjeseci najveci bosanskohercegovacki maketar, zastitnik i bastenik kulturnog nasljedja gosp. Mesud Saric, covjek cija je vjesta ruka izgradila makete starih i nadaleko cuvenih carsija i drugih objekata graditeljske zaostavstine, napisao je u listu "Oslobodjenje" ove rijeci:

"Ja kao Zenicanin, u srcu i dusi apelujem na sve strukture Zenice i Kantona da obnove najveci historijsko- kulturni spomenik kako bi se Zenicani ponosili onako kako se Mostarci ponose. Apelujuci na ovo voljan sam da iz svojih skromnih prihoda dam prilog u vrijednosti 500 kg cementa, 1 m3 pijeska, historijski idejni plan i crtez za tarih na turskom i bosanskom jeziku".

Citajuci njegovo pismo prisjetio sam se nostalgicnog monologa Andricevog Alihodze u romanu "Na Drini cuprija". Zacaran uzbudljivom iluzijom o trajnosti, ljepoti i skladu ljudskih tvorevina koje ne mogu a da se ne radjaju iz najcistijih ljudskih i bozijih vrlina, u sivom vidokrugu pesimizma Alihodza nazire besmrtnu svjetlost "velikih i umnih a dusevnih ljudi koji ce za boziju ljubav podizati trajne gradjevine, da bi zemlja bila ljepsa i covjek na njoj zivio lakse i bolje."

Duboko u sebi, u tajnom i skrivenom zivom damaru i zenicki Kameni most sluti tu istinu i strpljivo ceka na dan kada ce mu ljudi vratiti otetu i rasturenu dusu, da jednom i za njega prestanu gorcine.

Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Nesim Tahirovic - Velika bijela slova, 1990.

Home Info Arhiva
Novi broj Trazi Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright 1995-1999 Casopis Most Mostar Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo