Pomen Grguru Karlovcanu
STIHOVI UCITELJA IZ
TASOVCICA |
Kada bismo od miliona slicnih
zrtava kod nas htjeli izabrati jednu,
koja bi bila kadra da odrazi svu rugobu
fasizma, bio bi dovoljan primjer
istaknutog hrvatskog knjizevnika Grgura
Karlovcana, koji je svoj kratki vijek
proveo sanjareci o boljem zivotu i o
boljem covjeku, i boreci se za svoje
ideale perom i djelom.
Grgur Karlovcan je rodjen u podravskorn
selu Kalinovcu (opstina Djurdjevac) 1913.
godine. Kao ucitelj je sluzbovao u
Tasovcicima kod Capljine, gdje je bio
veoma omiljen medju svojim vaspitanicima
i narodom. Iz tog perioda, pored romana
"Natopljene brazde", topla mu
je i nadahnuta pjesma "Tresnjeva
nedjelja u Pocitelju", nastala 1939.
godine. U pjesmi "Epitaf ocu"
izrazava mrznju prema onim "koji
zanju tamo gdje nisu sijali". Na
svoj nacin zanimijiva je i "Pjesma o
seljackim rukama", zatim "Dani
na kamenu", "Utopljenik",
"Proljece", "Otac je donio
u grad bolesno dijete",
"Biljeske o materama" i dr.
Hrvatskog knjizevnika, prosvjetnog
radnika i narodnog tribuna Grgura
Karlovcana ustase su ubile u logoru
strave i uzasa Stara Gradiska, 1942.
godine. Objavljujemo nekoliko pjesama, u
pomen ucitelju iz Tasovcica. |
DANI NA KAMENU
Dugi dani, goli na goletima zutim...
Dugo se prze ko zrnje, i sikcu, i plaze;
traze na proplancima uklete tihe staze
i stoje dugo raspeti na hridima sive
litice.
Raspeti plamsaju, izgaraju, lepecu ko
ptice
i padaju na pustos (siva pepeljava kisa),
sve dok se ne skameni, dok se ne stisa
u tisini im kameno lice.
Kako nujno bleje jaganjci za njihovom
pasom,
tako rijetkom u tako duge dane.
Nikako kamen pasnjakom da svane,
vec uspinje stijene, orlove i strave.
Janjetu u oku tako tople trave
bujaju i sjaju i srce tiho tope,
vjerujuc u milost, koja ce im stope
spustit’ u doline i tisine travne.
I pastirce vjesa svoje misli davne
s uzvisina na nove tuzne stijene;
misli mu zderu tisinu ko hijene,
a piste rane kroz sve duge dane.
UTOPLJENIK
Jucer tezak,
danas utopljenik pod vrbama.
Zar je takav korak tvoga dana? -
Jucer se gristi s brigama
i krasti drva po adama,
a danas lezati, podbuo i truo,
s trulim kladama.
PJESMA O SELJACKIM RUKAMA
One vise mrtve niz kukove,
kad se nedjelja putem zabijeli,
tesko se zaljuljaju u rukavima,
sto su s njima mirise skrinja ponijeli.
Umornim sutonorn one se bude,
sive kao zemlja, kojoj su darovali dan;
a kad glava otesca mislima o dugu,
puze one po jastuku kao da traze san.
Zene zadrscu pred njihovom tezinom
(ko da su one krive bijedi),
a njihova suza zacakli nocu osamom
i nitko ne sluti: pod maramom kosa da
sijedi.
Pusto je podne u ocima krava,
kad cekaju rastanak ruke sa sjekirom;
zasuste sume tada od zamaha tvrde pesnice
i zadrscu krosnje za svojm mirom.
Sklopi te ruke netko na odru
noseci u rijecima zivote vec zasle
i gleda pobozno u ruke te,
koje se mole nekome,
koga kroz cijeli zivot nisu nasle.
POD JESENJIM ZRAKAMA
Toplo rujansko sunce preplece lozu i
lisce;
treperi, rominja inje...
Tko zamahuje bijelom, zasukanom rukom;
tko zamahuje, pa se cuje,
kako se zvonka kovina kuje? -
Gle, suncevi zlatnici sjaju i na mom
stolu!
Sunce ih, kujuci, baca na klimav sto,
na onaj sto, sto sam ga se cesto stidio;
sve do onda stidio, dok nisam vidio,
da se seljak, komsija moj,
bez stola i umro i rodio.
Ne stidim se sada
ni stola, ni sunca, ni sebe;
tek radi komsije
sve vise boli bol, sve bjesnije rije:
- Zar nema tezaku na sto
ni sunce cak da sije?! |
|
