Bosna 93 - Warszava 43

Ova
Europa
o kojoj oni govore, Europa ova
gori. Ova

Europa
koju oni hvale, sad ubija
svoje
vlastite. To sto dogodi se

u Auschwitzu, sad se
u Bosni i Hercegovini desava.
Mora li covjek biti politicar
da to ne vidi?

***

Sve knjige koje su napisane
o Warszavskom
getu.
Ubojstvo naroda. Junacki podvizi. Spasavajuci

melek
slucaja. Michael Wroblewski, sto lisce skupljase
izvan zidina, onoga dana
kad druge poslase u Treblinku. To

sto desava se u Srebrenici
nazvase
etnickim ciscenjem. Oni to pokazuju
veceras na TV
(Jan Erik Vold)

Nikad nisam s nekom lezao. Dodjosmo
u grad Bioca. Dobih naredbu

silovat jednu djevojku. Povedoh je
do kuce u blizini. Ona se zvala Naila. Nije pruzala

otpor. Cuvari me gledahu. Da ja ne
ucinih to, ubili bi me. Druga

se zvala Amela. Ona nista ne rece. Samo je plakala.
Molili smo je da skine odjecu.

Dok jedan silovase, drugi su je
drzali. Ili su pili konjak. Odvezosmo

je do jedne uzvisine. Ona bijase veoma
tiha. Isla je. Tad Sretko izvadi pistolj

i prostrijeli joj glavu. Jedna koja se zvala Ina
bje veoma lijepa. Imala je sedamnaest godina. Volio sam je

al nisam je silovao. Posjecivasmo muslimanski
zenski zatvor svaki treci dan. Potom

bijah skoro uvijek ja koji morah upucat ih, jer
imadoh najnizi cin. Zasluzio sam ovo.

Zelim samo jos jednom vidjet oca.
I tako trebam cigaretu.
(Jan Erik Vold)

Miralema, Muharem,
Admir, Amna,
podijelite kruh s nama,
vino, proljece, ptice.
Iako razumijemo
da proljece cini bol.

Cuh da u Bosni se
proljece budi poput nasmijane
kraljice.

Bosno, cujem zvuk
vodopadne, kapave, sumece vode
duboko unutra u planini.

Moze li krv sto kaplje i kaplje
konacno izdupsti dzinova
kamena srca.

Bosno, jednog ces dana
opet oko sebe skupit svoju djecu
u dolinama zelenim,
na suncem okupanim planinama i duz
dubokih rijeka.
Srbe, Muslimane i
Hrvate, Albance i Cigane,
sav narod bosanski.
(Mathis Mathisen)

Klanjam se mladima
s pozlijedjenim rukama i srcima
koji tezak nose teret
svojeg naroda nadu.
Besanim zenama
i njihovim jednostavnim, slatkim kolacima.
Djeci sto tiho se
i u blizini igraju,
jer ona u licima roditeljskim strah vide.
Staroj majci sto na krevetu sjedi
i zvace bezubnim desnima,
ne znajuc gdje je.
Radnicima s visokim rukama
koje vise nisu to isto.
Placi! Iako suze ne pomazu.
Rasti, srce moje! Rasiri se
da isto si veliko
ko Omarska.
(Mathis Mathisen)

Nase se oblasti zajedno povlace i
ti cujes oklopna se vozila priblizavaju
odmoristima punim ljubavi i ispunjenih
obecanja sto jos uvijek disu mimo
strsecih zidova i prejakoga svjetla.

Noc poput lahka pepela povrh sumarka.
Gorazde, danimice, strahotna
pucnjava sto unisti nasu
bezimenu nadu koja se porodi
pod blagim danima u malome mjestu
i pogledu koji jos sumicu hvali.
(Odd Abrahamsen)

Sila ce zasutjeti, njena kamena ruka
nece vise uvlaciti tvoje oci
u tu sivu sobu s resetkama na prozorima,

Oslobodit ce se ona svog vlastitog
hladnog zivota u tisini poslije jednog
susreta u starome vrtu.

Ispraznit ce se bespomocnost u sebi samoj,
pridruziti se zabludi
koja samo naizgled krvari,

Vidjet ce se sve nase izgubljene bitke
i mir sto doseze do jednog drveta,
razgolicen i krhak kao samoca.
(Odd Abrahamsen)

Ovo sirom otvoreno polje vatreno,
jos jedanput.
Sarajevo, Mostar svakodnevno gore.
Jos ovi nateceni i izgoreni mrtvi.
S jednim disajem cijepas zacudjeno
djevojkino lice medj drvecem magnolije
i hudim barjakom u visini.

Ne poznas nikakav osjecaj srama kao
zena u dronjcima na putu
dolje kamo strsi teska stijena
u crnu mjesecu kolovozu. Iznov je
vecer. I tisina pada
otvorena pulsa na zarni cjelov.
Ruke sto tisinu otvorise, oci
koje prepoznase dan s patnjom.
Slike kamena proloma i boje sto
pomirljivu misao izazvase.
(Odd Abrahamsen)

S norveskog: Munib Delalic