|
Poludjelo dzhiklja shiblje. U vjetru se svija trava.
Shuti shuma i padina. Vedro nebo zavarava.
Svaki korijen ovdje niche iz zglobova i iz glava.
Ushi chuju bruj motora shto im tijela zatrpava.
Grije sunce. Liju kishe. Svakog srpnja zheteoci,
krec'u zheti i prolaze stazom iznad istog sluha.
To su djeca. Mlade zhene. Ili majke. Nisu oci.
Oni su u grobnoj jami.
Kost do kosti. Duh do duha.
Zemlja topla. Vlazhna. Masna.
Svakoga srpnja sasvim ista.
Smiruje se dugo vrenje kojim je prozheshe tijela.
Stalno joj je blizhe zhivot. Kost smrti je sasvim chista.
Mudrija za nebroj nas.
Prosinula bljeskom bijela.
Smrt je brza i konachna. Nepogrjeshiva i tachna.
Kad se zgodi i pogodi, ubitachna.
Ko c'e znati? Ko da shvati?
Uostalom, chemu, sve to?
Izginusmo nebrojeni.
Nastavi se vrelo ljeto.
Pishem, da se pamti, eto.
* * *
Atif Kujundzhic'
|