|
Prvi zraci kasnoproljetnog sunca zatekli su ga kako sjedi na divanhani pogleda uprtog naprijed. Dzhudzha-Dzhaferova mahala se, tek, budila, i to tako buchno, kao da nije imala nimalo samilosti za muku ovog chovjeka na divanhani, muku koja je trajala cijelu noc' i, evo, nastavila se i u ovo rano jutro. Chardak mu se nalazio na Brijegu, najuzvishenijem dijelu mahale. Bila je to i najvec'a kuc'a u charshiji, sa nizom manjih pomoc'nih zgrada chija su vrata i prozori bili okrenuti istoku. S nekoliko njih nije bio zadovoljan jer ih je Selimbeg, raniji vlasnik, gradio po svojoj nakani i potrebi. Kasnije ih je Mujaga nadogradjivao, prepravljao,ali nikada nije bio ushic'en konachnim uchinkom. I podgradni zid pod chardakom radio je chuveni majstor iz Zaljuc'a, isti onaj koji je dozidao dijelove porushene Bashic'a kule. Izvor Glogovca, najhladnijeg vrela u kraju, ukrasio je najljepshim kamenom iz Majdana. Glogovac je izvirao uvrh njegove bashche, iza chardaka u dijelu gdje se zemljishte uzdizalo prema rudinskom prisoju. Oko avlije i bashche strazharila je visoka taraba. Od chardaka do kanata, izlazne kapije, sve je bilo poplochano. I sve ovo, dokle pogled dosezhe, bilo je Mujagino. Sve dolje do lipskih njiva sve se to zvalo Mujagino srednje polje. Bilo je puno plugova i konja koji ih vuku. U Glibinama vidjele bi se bjelichaste mrlje Mujaginih stada. S desne strane ogradjene avlije prostirao se ogroman voc'njak u kome nishta drugo nije bilo osim stabala shljiva. Lezhao je nepomichan u ovo kasnoproljetno jutro nabreklih plodova i u miru chuvareve prangije chija se kuc'ica nalazila usred voc'njaka. Reklo bi se da Mujagi pripada sve, i sunce koje se radjalo iza vranskih vrhova, i ptice koje kljucaju u njegovom voc'njaku i zrak koji je titrao iznad Glogovca.
I doista, nije neuputno bilo pitati, da li je moguc'e da sve ovo pripada chovjeku kojeg su prve suncheve zrake nashle na divanhani, chovjeku koji je imao neobichno malehnu glavu i predugachke ruke, i u chijoj svijesti su se rojile brige kao pchele iz njegovih mnogobrojnih koshnica. Chovjeku koji je i sam nekada dolazio na ovo imanje da radi od rane zore do crnoga mraka,da kosi, potkresuje, kopa po kishi, suncu, snijegu, gotovo gol i bos. U ovoj charshiji josh neki pamte kako su ga udarali nogom u strazhnjicu, skidali mu kapu s glave i bacali je u blato. Sad ga ti isti oslovljavaju sa aga. Polovina njih u charshiji bili su njegovi duzhnici. On i danas nosi kapu od najljepsheg crnog plisha i ona je bila sva njegova raskosh koja se mogla na njemu primijetiti. Njegova istinska raskosh bilo mu je imanje koje se pruzhalo na sve chetiri strane svijeta sa centrom u chardaku. Preko stotinu usta u ovoj charshiji zhvakalo je hranu njegovim zubima. Ne rachunajuc'i ptice u voc'njaku i zhivotinje u polju. Ipak, njegova usta jela su najmanje. Zadovoljavao se dnevno jednim somunom, vec'im komadom sira, s dvije-tri glavice luka, i manjim bokalom mlijeka. Nije pio rakiju koju je kmet C'amil pekao od shljiva iz njegova voc'njaka, nije pushio, niti je uzdisao za zhenama. Posljednji put je uzdahnuo prije jedanaest godina kad su njegovu Zejnu spushtali u mezar. Zejna je bila iz kiridzhijske familije iz Zahumlja, i udala se za njega dok je josh bio Selimbegov kmet. Dok se rastajo od nje primijetio je da se njeno slabashno tijelo na tabutu josh vishe utanjilo. Ovako suha i nije me mogla usrec'iti djecom, greshno pomisli dok su prve lopate zemlje padale na daske u mezaru.
O znachaju imanja razmishljao je i onda dok je nekada davno, bos, ishao obradjivati kao kmet ovu zemlju koja je sada njegova. Tada je josh iskusio kako je teshko zaraditi nadnicu od nekoliko akchi dok przhi julsko sunce ili stezhe zimski mraz. U oba sluchaja puca kamen, a kamoli nec'e chovjek i njegova snaga. Od tog vremena pa do danas nikada nije propustio nijedan dan, a da ne uvec'a svoj imetak. Trebalo je vidjeti velike grupe ljudi koje krec'u u Mujagino srednje polje ili u njegov voc'njak u vrijeme zhetve ili berbe. Trebalo je taj svijet nahraniti. Ujutro pogachom i sirom, u podne pitom i mlac'anicom, uvecher krompirovom chorbom. A zato je trebalo para. Trebalo je nahraniti sva ta gladna usta. Ono shto ostane, valjalo je dati veziru. Bio je neogranicheno strpljiv i kad je po chitav dan brojao novac od prodatog zhita, sijena, rakije, sira, mala. Sve je to on stekao ovim svojim dugachkim rukama i ovom malehnom glavom. Napornim radom od sabaha do jacije, unishtavajuc'i u sebi volju za odmorom i snom. Samo je o imanju vodio rachuna jer nije imao ni djece ni rodbine. Imao je samo sebe i imanje. Imanje je za onoga ko zna da ga chuva, a ne za onoga koji ne zna kao shto to nije znao ni Selimbeg, mudro bi zakljuchio.
Bogami je lijepo imati srec'e kao shto ju je imao Mujaga, govore mi sada iza ledja, promrmlja Mujaga sebi u bradu dok je i dalje sjedio na svojoj divanhani. Znaju li oni koliko te puta pritisnula nesrec'a dok nisi naishao na srec'u. Ne znaju, jer da znaju ne bi tako govorili. Gdje su bili onda kad mi se nesrec'a zalijepila kao kozha uz meso. Onda kada sam napustio posao u mlinu i postao kiridzhija. I kad sam posudio konja za taj posao. Niko od kiridzhija, s kojima sam drumovao, nije pazio svog konja kao shto sam ja pazio ovog pozajmljenog. Ja nisam jeo, a njemu sam davao jecham. Ishao sam uporno pored njega i oslushkivao njegov dah pritisnut teretom. Skupa smo zaobilazili rupe na kiridzhijskom putu, vodu iz bucata sipao sam u svoju kapu i davao mu da pije, u vrijeme kishe pokrivao ga c'ebetom, a sam bio mokar do kozhe. Muchio sam se tako nekoliko mjeseci, bez sna, bez hrane, ali s nadom u neki imetak. Umjesto svega, kad smo skupa upali u rijeku kroz raspuklu c'upriju i kad se konj udavio, morao sam sve zaradjeno predati vlasniku nesretnog konja. A onda, ona njiva u Suhoj dolini koju uzeh u zakup. Bila je to suha, zhedna zemlja na kojoj je strnjika sa svojim bodljikavim cvjetovima izdashno rasla. U te dvije godine gledao sam tu svoju njivicu izbrardanu u tri dijela. U najvec'em je bila pshenica, u manjem sam posijao razh, a tamo pri samom kraju krompir. Sve to mjeseci koliko sam se na njoj muchio prerasli su u pravu borbu chovjeka i vremena. Srce bi mi jako uzdrhtalo i u grlu stalo ako bih primijetio i najmanji oblachak na nebu. Medjutim, kisha je redovito obilazila ovaj komadic' zemlje i chinila me josh nesretnijim. Dvije godine muke, dvije upropashtene zhetve.
Eh, Selimbeg, taj koljenovic', bio je chudan chovjek rahmet mu dushi. Na chudan nachin me je i primio na svoje imanje. Primio me je i golog i bosog, u svoja polja, u svoje hambare, u voc'njak, na svoje bogatstvo. Dodijelio mi je pokrajnju sobu u podrumu chardaka. I ja sam pocheo raditi na nadnicu s iskrenom zheljom da c'e ovo biti mjesto na kojem c'u dochekati i svoju smrt. Dok je Selimbeg obilazio svoja polja jashuc'i na konju i u pratnji poljara, izgledao je kao vezir kojem ni do chega vishe nije stalo. Ovo imanje je bilo kraj njegovih zhelja. a pochetak mojih. Poslije devet godina teshkog kmetovanja, otkupio sam od Selimbega njegovu najbolju njivu u Zhutilima. Onda voc'njak, pa Glibine i pola Srednjeg polja. One godine kad je umrla Zejna, otkupio sam i drugu polovinu najbolje zemlje u podgradinskom polju. Te godine Selimbeg se spremao da zauvijek preseli iz Podgradine negdje u Tursku. Dogovorismo cijenu za chardak i avliju i u kojim razmacima c'u mu slati novac tamo gdje c'e biti u Turskoj. Kadija Ali nije mogao doc'i sebi dok smo u pisarnici potpisivali ugovor. Selimbeg se drhtavom rukom potpisao. Ja sam na mjesto gdje mi je kadija Ali prstom pokazao stavio krizhic'. Od tog dana chitavo Selimbegovo imanje bilo je moje.
Mujaga je najsretniji chovjek na svijetu, opet su govorili, a nisu znali za moju pravu muku kroz koju sam doshao do ove srec'e. Koliko je samo briga proshlo kroz ovu moju pamet,koliko napora kroz moje ruke, koliko lazhi su izrekla ova moja usta, a samo jedna me je mogla odvesti u zindan. Onda kad sam rushec'i Selimbegovu susharu u njenom temelju ispod onog ogromnog kamena pronashao to shto sam pronashao. Obilazec'i me, Selimbeg mi preporuchi da se oko njega ne muchim jer je isuvishe velik i da mozhe ostati u novom temelju. Nisam ga poslushao. Kamen mi je razbijao snagu i dushu do kasno u noc', a onda, ujutro rano, ponovo. Moj inat se pretvorio u prkos. Izrazbijao sam ga na manje komade i kad je c'uskija mogla ostatak podic'i, stao sam zaprepashc'en, mislec'i da mi se ukazuje. Naglo sam pustio c'uskiju, a ona je pod tezhinom kamena, brzinom munje proshishtala pored moje glave tako blizu da sam hladnoc'u njenog zheljeza osjetio na svome uhu, i pala na zemlju. Sjeo sam ne mogavshi doc'i sebi. Shto od straha shto od zaprepashc'enja. Umalo ne poginuh, a da nisam vidio shta se to nalazilo u malehnom c'upu koji je lezhao u spremishtu ispod kamena. U tom polozhaju moje krajnje izgubljenosti, nashao me Selimbeg. Malo se ljutnu na mene shto ga nisam poslushao i shto nepotrebno gubim vrijeme, ali mi baci nekoliko akchi kao znak priznanja za moju upornost i trud. Josh mi reche da kamen, kad budem imao vremena, prebacim blizhe kanatima i slozhim ga, jer kamen uvijek treba. On ode, a ja zapadoh u muku. Vrtjelo mi se u glavi. Poshteno bi bilo sve rec'i Selimbegu. Neposhteno je prema samom sebi chitav zhivot ostati tudji hamal i garib, nadvikivala su se dva glasa u meni. I odluchih. Da Selimbeg ne bi u neshto posumnjao chekao sam devet godina i onda sam kupio onu njivu u Zhutilima. Od tada se imanje pochelo uvec'avati sve do danas. Otkad se Selimbeg odselio, kupio sam josh nekoliko njiva koje su granichile s njegovim imanjem. I zato je trebalo mnogo znanja i lukavstva, a to je ova moja mala glava imala. Jer, trebalo je napolichare uvjeriti da c'e slijedec'a godina biti bolja, duzhnicima zaprijetiti kadijom ukoliko se u najkrac'em roku ne vrati i glavnica i kamata.
I sad, na kraju svega josh onaj glas u snu koji me opominje da mislim na dushu. Ko je od svih ovih oko mene imao dushu dok su i mene i moje imanje izjedali pogledom? Dok su se smjeshkali kad mi je stoka crkavala. Dok su mi sijena palili u srednjem polju. I u burad s rakijom ubacivali sve i svashta. Dok su oni jeli bravetinu, a ja hljeb i luk. Dok…
Zakorachi snazhno kao da zheli shejtana od sebe otjerati, bash na mjestu gdje je majstor Halid neki dan skinuo dio dotrajale ograde koju je, po davnoj Selimbegovoj zhelji, htio zamijeniti novom. I chovjek, kao ptica, poletje s divanhane u ambis pod njom. Glava muklo pade na kamen i ostade nepomichno lezhati.
Poche puhati suh vjetar.
|