|
Rekao bih da je ova stihozbrika (od ukupno 69 pjesama) izvanredan mozaik, izbor poezije iz četiri Cocine ranije objavljene knjige, kome je pridodato još nekoliko najnovijih pjesama. Ovo je mozaik, ali i ćilim onaj bosanski (pjesnički i misaoni) izatkan i satkan od mnoštva boja i snoviđenja, metafora i poruka, ćilim koga smo i sami imali i nikada ga nismo stavljali na pod (kao prostirku), nego kao nešto najvrjednije što bi se u duši rodilo i nosilo, i čuvalo i sačuvalo u sebi, u sehari, tamo gdje se na čuvanje odlažu vrijednosti – i ”nakit” i misli o nakitu.
Izbor poezije Kemala Coce sačinio je njegov dugogodišnji prijatelj i sam književnik i slikar Husein Dervišević, koji je u predgovoru, između ostaloga zapisao da ova (dakle, Cocina) književnost traži ozbiljne čitače, ali ne one koji bi je objašnjavali nerazumljivim vokabularom i književnoteorijskim frazama kako se to obično radi – Cocina poezija, veoma lična, privatna, direktna, pisana bez oponašanja i upliva lektire, poezija još neviđena po osebujnosti na ovim prostorima, traži strpljive i dobronamjerne ljude od kalema, jer o Coci se treba pisati upravo tako da se vidi da piše čovjek o čovjeku!
Nadalje, u predgovoru za ovaj izbor poezije, H. Dervišević, zapisa da kada je u pitanju poezije Kemala Coce, kod njega se ne može odvojiti Duhovno od Fizičkog, jer on (Coco) piše kako živi i živi kako piše. Cijeloga života radio je kao novinar i smatrao da su njegove pjesme, tek pisma odnekuda, ili za negdje. Poslana, neposlana, pročitana ili ne, te pjesme su uistinu to u većoj mjeri, korespondencija sa svim i svačim, sa svjetovima i nesvjetovima, sa daljinama i vremenima. I to žestoka pisma, nefrizirana, sirova počesto, neumivena, budući da Coco pjesme nikada nije dorađivao, nego ih nudio kao doslovne komade života. Coco, uostalom, kako zapisa Dervišević, nikada nije ni mario (nešto, puno) za formu, pa ni razne pjesničke pravce, mode i trendove, te je, ličeći isključivo samome sebi, bez epigonskog podilaženja stvorio jednu autentičnu književnost. Bio je uvijek ”ničiji pjesnik” kako i sam reče u jednoj od svojih ponajboljih pjesama. Upravo, evo te pjesme – ”Ničiji pjesnik”:
”Ni naš
ni njihov
ni svoj
ni pasji
ni zvjerski
ničiji
baš ničiji
Niko me ne želi
ni moji
ni tvoji
ni njihovi
ni daljine
ni tuđine
ni živi
ni mrtvi
ni pijanci
ni propalice
ni bogati
ni rogati
niko
i nikada
Po svijetu lutam
izgubljen
među svojima
među tvojima
među njihovim
među našim
među zvijerima
među psima
među ljudima
među neljudima
lutam
kao sjena
Kao stari panj
samujem
među beskućnicima
među sretnicima
među nesretnicima
na zemlji
ničijoj
ničije
pjesme pjevam.”
I zaista, Coco je oduvijek pisao pjesme, poput pisama odnekud, iz Bosne, za Bosnu, javljao se jaucima duše koji dodiruju i spajaju dva svijeta, dva vremena, ovostrano i onostrano, ili snovima u kojima se ponovo okupljaju oni koji su davno otišli van vremena. Sve se to Coci događa u poetskim snoviđenjima i besanim noćima. Sve je u gorčinu i sjetu umotano i u okvir pjesme uramljeno. I bola ima i on se stalno u novim i naslućenim naznakama javlja i pokazuje.
Kao i ranije i ova knjiga poezije Kemala Coce, ilustrovana je izvanrednim likovnim prilozima arhitekte i likovnog umjetnika Omera Berbera. Zaista te ilustracije i ovu poezije čine još subjektivnijom, jačom i razgovjetnijom. Mišljenja sam također, da je krajnje vrijeme da se napravi (i napiše) kvalitetan, sadržajan i mjerodavan tekst (studije) o književnom opusu K. Coce, kako bi mu se odredilo (već jednom) književna pozicija, mjesto u sadašnjoj bh. književnosti.
Zašto da i dalje bude ”ničiji pjesnik” – kada je naš, oduvijek naš, bolji i kvalitetniji od mnogih koji se u književnosti, šta drugo reći, nego u bh. književnosti – muvaju, i uzaludno guraju!
|