|
Kule su zabilježile i osobine bosanskog društvenog života. U kulama se moglo, uz saglasnost roditelja, ašikovati od petke u podne do zalaska sunca. Tu bi se djevojka i mladić zagledali, nerijetko bi se rodila i ljubav, a u nemogućnosti da se češće viđaju javljala bi se čežnja za ponovnim sastankom u kuli i taj osjećaj zabilježila je i sevdalinka:
”Gdje si dragi živa željo moja,
Živom sam te željom poželjela.”
Koliki je značaj kula imala u životu njenog vlasnika svjedoči i niz pjesama nastalih na ovu temu. Jedna od njih je posebno sugestivna.
”Kulu zida Sulejman ćehaja.
Ne gradi je ko se dvori grade:
Duvar ziđe, dukatom ga niže,
Šimlu teše, u zlato je meće,
Kuli vrata od suhoga zlata
A pendžere od srme žežene.”
Oko kule odžaka i ahara najčešće su se nalazili visoki zidovi koji su čitavom kompleksu davali sliku solidnog utvrđenja. Vremenom, gotovo svi zidovi oko duvanjskih kula srušeni su i ugrađeni ili u kuće ili u kamene ograde.
Zbog specifičnog položaja gotovo svako duvanjsko selo imalo je kulu jer je ovo područje bilo izloženo čestim upadima mletačke armade ili poharama uskoka iz susjedne Dalmacije. Ostaci kula, nažalost, danas samo svjedoče o burnoj historiji ovoga kraja, ali i o autohtonoj arhitekturi Bosne i Hercegovine. Kule duvanjske značajne su bile još po nečemu: naime, one su imale izvjesne graditeljske osobenosti u izvedbi pojedinih detalja koje se, inače, ne mogu susresti u drugim krajevima.
Po svjedočenju Evlije Čelebije (17. stoljeće) u Duvnu nema kula. Gradnjom Seddidžedida (početak 18. stoljeća) grad je dobio svoju utvrdu, a time i neophodne kule. Zna se da ih je bio povelik broj i bile su smještene na fortifikacijski značajnim mjestima i štitile su prilaze Seddidžedidu. Sve su bile građene od čvrsta kamena i sa jakim zidovima. Od svih njih u tragovima su još samo: Dizdareva, Pehlivanovića, Krilića i Seferovića kula. Pored kula, u gradu je postojalo i uzvišenje - tabija na kojem su bili smješteni veći topovi. Na tabiji je danas izgrađena kuća porodice Fejzić. Srećom, u duvanjskim selima i danas postoji izvjestan broj kula. Neke su na rubu nestajanja ili su potpuno nestale; druge su još uvijek tu kao svjedoci jednog minulog vremena.
Stipanjićka kula je jedna od najljepših u duvanjskom kraju. I danas je u relativno dobrom stanju. Ona predstavlja izuzetan primjer fortifikacijsko-stambenog objekta. Ima podrum i jedan boj i sagrađena je od kamena muljike. Zove se i Dulaševa kula i članovi ove porodice govore kako je kula do pred Drugi svjetski rat imala još jedan boj. U podrumskom dijelu sačuvane su i puškarnice, one na boju su zazidane. Posebno lijepom čine je kameni lukovi nad dvojim vratima koja se nalaze na južnoj i zapadnoj strani. Iznad glavnih vrata nalazi se tarih. Druga vrata vode sa jedne uzvisine pored kule ravno na boj. Prostor cijele kule veoma je prostran, tako da se na boju nalazilo šest manjih odvojenih prostorija. Krov je na dvije vode i pokriven je limom, a na bočnim stranama šimlom.
Tik do kule nalazilo se vrelo koje se i danas koristi. Prostor oko kule bio je popločan. Interesantno je i mjesto na kojem se nalazi. To je najuzvišenija kota u selu, i gotovo da se naslanja na brdo Gromilu. Iz kule se imao izvanredan pregled daleko ispred, a straga ju je štitila Gromila.
U Oplećanima je kula na jedan boj. Lučni svod iznad povelike kamene kapije naročito je istaknut. Kula je, zasigurno, veoma stara i ona nema tariha. U vlasništvu je porodice Đugum.
Omerovićka kula sa više od metra jakim zidovima živjela je sve do 1966. godine. Bila je ozidana na jedan boj i imala je jedanaest puškarnica. Do kule bio je ahar u kome su odsjedali muhadžiri. Prilikom rušenja kule, našlo se jedanaest zahrđalih pušaka.
Na krajnjem jugu Duvanjske općine, na granici sa Dalmacijom, nalazi se selo Vinica. I u njoj je bilo nekoliko kula. Najdulje se zadržala Pehlivanovića kula. (Pehlivanovići su jedna od starijih i uglednijih duvanjskih porodica.) Vrijeme je zabilježilo da je u turskom vaktu tu bila karaula i carinarnica. Imala je tri boja, a jedno vrijeme u njoj je stanovao i seoski župnik.
U selu Renići, pamti se, bile su dvije kule. Usred skupine kamenih bašluka, isklesanih od najljepšeg kamena, nalazila se Bušatlijina kula izidana na jedan boj i sa podrumom. Na boju se nalazio hamamdžik (kupatilo). Sve do dvadesetih godina 20. stoljeća u nju je navraćao vlasnik Mehmedbeg Bušatlija iz Livna. Pored kule nalazila se čatrnja (spremište za vodu).
Druga kula nazivala se Begova, vjerovatno je i ona pripadala Bušatlijama, Alibegu ili Huseinbegu.
Stolačka begovska porodica Rizvanbegovića imala je u selu Dučići svoju kulu. Imala je podrum i jedan boj. Iznad podrumskih vrata na kamenom dovratku upisana je 1281. godina po Hidžri. Bila je čvrsto građena sa kamenim pločama na krovu. Posljednji među Rizvanbegovićima koji su navraćali u kulu bio je Mustafa.
Na obodu Duvanjskog polja, u Kongori i Lipi, nalazila se po jedna kula. U Kongori su ostaci kule Ferhatbega Kopčića, a u Lipi kulu su imali Mrkonjići iz Mostara.
Od kula u selu Šujici sa sigurnošću se može govoriti o jednoj od koje je donedavno bio sačuvan lučni kameni pendžer. Bila je na boj i pripadala je vjerovatno porodici Huseinagić ili Repovac. Međutim, naziv lokaliteta Podkula upućuje da je nekada i tu mogla biti neka od kula.
Duvanjske kule i odžaci su poslije austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine izgubili svoju prvobitnu obrambenu namjenu i pretvorili su se, uglavnom, u ljetnikovce i kuće za odmor. Treba reći da su topovi nadiruće armade u svom pohodu na Bosnu i Hercegovinu dobar broj kula sravnili sa zemljom. Kasnije će društvena nebriga i čovjekov nemar dovršiti posao kojeg su započeli austrougarski topovi.
Dugo vremena niko se nije ozbiljnije bavio bosanskim i hercegovačkim kulama i odžacima pa, samim tim, ni onim koji su obilježili duvanjsku kulturnu i graditeljsku historiju. Međutim, profesor Hamdija Kreševljaković će svojim pristupom ovoj problematici našeg kulturnog nasljeđa postaviti historijske i naučne temelje i sa kula i odžaka skinuti veo legendarnosti kojeg su dugo nosili.
____________________
Izvori i objašnjenja
1 Klaić, V , Povijest Hrvatske, Zagre6, 1911.
2 Kreševljaković, H. , Kapetanije u BiH, Svjetlost, Sarajevo, str. 11.
3 Bošnjak, S., Zemljopis i poviestnica Bosne, Zagreb, 1951. str. 144.
4 Isti podatak nalazimo u tekstovima H .Kreševljakovića i S. Novakovića.
5 Kreševljaković, H. , Prilozi o povijesti bosanskih gradova pod turskom upravom, Sarajevo, 1952, str. 119.
6 Jelić, Z. , O čardacima, Zadar, str. 114.
7 Kreševljaković, H., Kapetanije u Bosni i Hercegovini , str. 78.
8 Dr. N. Dimić u knjizi Zemlje Hercega Svetoga Save na str. 196 je napisao: ”Grad Rog spominje se prvi put 1444. g. U ovom su gradu bar jedno vrijeme držali Turci svoju posadu. Početkom 18. st. Rog je imao kapetana Zeililagu Sutlijaševića i dizdara Ahmeta Izakagića, Rog je napušten 1710. godine.
9 Kreševljaković, H. , Kapetanije u BiH, str. 249.
10 Kreševljaković navodi kako je originalni berat (i mnoge druge) vidio kod Izet-bega Kapetanovića dok je boravio kod njega u Duvnu.
11 Džemat (arap. skup) je najveća vojna jedinica u vojsci kapetanije.
12 Prema Kreševljakoviću
13 Op. cit. str. 250.
14 Op. cit. str. 251.
15 Mehmed-aga Pruščanin, zapovjednik konjanika, pisac je Duvanjskog arzuhala u kojem govori o nepodnošljivom životu u ovoj krajini. Arzuhal (tužbalica) ima preko 50 strofa. Cjelovit se nalazio u privatnoj biblioteci Ismeta Žige iz Sarajeva.
16 Kreševljaković, op. cit. str. 249.
|