|
 Duško (Trifunović) bio je prvi pjesnik među pjesnicima, a Duško (Kondor) bio je prvi čovjek među ljudima, profesor među profesorima, prijatelj među prijateljima. Istina, nije bio genije, ali bio je obdaren darom da to podstrekava kod drugih. Bio je ljudina. Bio je raja. Zračio je neposrednošću i jednostavnošću. Osvajao svakog dobrotom i istinskim osmjehom. I danas, kad Duška nema među nama, nešto mi je u srcu prazno, a u duši tužno. A prazna mi je i Bijeljina, jer je bio dio ovog grada i raja sa nama. Rijetko je ko bio da ga nije znao i volio, a iznad svega studenti i srednjoškolci. Duško im je bio životni Mentor. Bio, al’ ga više nema.
Vrijeme zla. Vrijeme smrti. Bezumni ubijaju umne. Kriminalci pucaju u intelektualce. I to je BiH. Traje mrak predugo. Mračne sile podzemlja i sile neodgovorne vlasti.
A Duško Kondor, profesor sociologije i filozofije imao je svoj stil i života i življenja. Umjeće življenja kao ptica u visinama, kao ptica Kondor. Kao da je želio da opravda svoje prezime. A rodio se u poznatoj i priznatoj familiji Kondor. Rijetko časnoj i čestitoj. I supruga Vedrana potiče iz časne, etične i kosmpolitski orijentisane porodice Bore Đurkovića. Spojilo se u svemu tome nešto lijepo. Tako su vaspitali i kćerke Ninu i Doris.
Ali pucanjem u lijepu zemlju, Titovu i našu Jugoslaviju, a u njoj Bosnu i Hercegovinu, smaragdne prirodne ljepote i ljudi kao raje, pucano je u sve što je lijepo, pucano je u čovjeka, u njegov duh, srce. Pucano je i još se puca. Predugo traje to vrijeme Apokalipse. Nikako da izađemo iz vremena smrti i vremena zla. Vladavina nacionalšovinista i kleronacionalista, mafijaša i mantijaša. Sve se izmiješalo u tom bosanskom loncu.
Tako je osvanuo i taj bijeljinski crni petak, 23. februar 2007. U toj noći ubijen je, na najbrutalniji način, profesor Duško Kondor, a samo je čudo spasilo da umobolnik ne pobije kompletnu porodicu.
Ubijen je humanista, altruista i kosmopolita imenom Duško Kondor.
Grad Bijeljina i Semberija bili su šokirani. Ušla je i tuga i strah u svaku poštenu porodicu.
Brzo se proširila ta stravična vijest u Bosni i Hercegovini, u Evropi. U porodičnoj nesreći saučestvovali su ambasadori mnogih zemalja, visoki predstavnik, Helsinški komitet za ljudska prava u BiH, kao i Međunarodna asocijacija. Jer, bio je profesor vanserijska ličnost i jedna od prvih među osnivačima Helsinškog odbora za ljudska prava u RS. Bio je prvi organizator Škole za ljudska prava u sastavu NVO GARIWO iz Sarajeva. Bio je…
Nema Duška semberijskog i bosanskohercegovačkog. Duška čovjeka, profesora i ljudine. Bio je vanserijska osoba u svemu. Iz BiH nije želio da ode, a trebao je kada su mnogi odlazili milom ili, više, silom. Kondor je u inat svima i svemu u svojoj otadžbini, Bosni i Hercegovini, inatno ostao i u njoj od dželata u miru pao. Ni danas PROFESOR ne bi BH optužio, već budale koje vlast štiti, hrani i održava.
Moj, i ne samo moj, prijatelj Duško. Ćutim s njim noću. Tražim ga danju. Nema ni njega i njegova ”zaraznog” osmijeha i optimizma. A tog jutra sreli smo se ispred zgrade, u kojoj će ga zvijer ubiti. Dogovorili smo se da sutra, 23. februara 2007. učestvujemo u ekskluzivnom razgovoru za TV Hajat o kršenju ljudskih i građanskih prava u Bijeljini. Da branimo naš grad od manijaka i mantijaša koji ruše sve što zažele. Nije Duško iz te noći izašao živ. Umjesto odbrane ljudskih i građanskih prava, da slobodno žive u svojim kućama, osvanuo je crni petak.
Umiru ljudi. Nije dobro kad umiru. Smanjuje se čovječanstvo. Ubijaju ljude. Nije dobro kad ih ubijaju. Ubijaju se ljudi. Nije dobro što se ubijaju.
Pucaju u čovjeka, u čovjekova čovjeka, u ljudinu, u demokratiju, u civilizaciju. Pucaju u filozofa, u humanistu, u Duška Kondora, koji je letio na krilima mašte i stvarnosti, slobode i pravde, života i smrti kao ptica, kao Kondor. Kao da je želio da opravda svoje sjajno i časno prezime, a slovačko li je, čije li je, a Duškovo je… Kondor.
Osiromašio nas je njegov tragičan odlazak. Otišao je čovjek, drug, prijatelj, učitelj. Naš, a evropski. Ostavio je nas da tugujemo.
Lazar Manojlović,
član Helsinškog komiteta za ljudska prava
u Bosni i Hercegovini
|