|
Slike Marije Babović govore nekim posebnim, pomalo čudnim jezikom. Osim boje kojom ona veoma ekspresivno ”govori” svoja osjećanja, njene slike su prava poezija. One su realne i irealne u isto vrijeme. Ljudski likovi su njena preokupacija. Ti likovi su često atomizirani i pomalo deformisani. To je nerijetko i u životu, pa u tom smislu, ona je realista.
Slikama Marije Babović-Bosanke teško je tražiti uzore u slikarstvu drugih.
Iz prostog razloga što je izrazila svoj slikarski izraz, svoj jezik. Po nečemu kao da potsjeća na Šagala, ali to može biti samo privid. Ona ne kopira već stvara. Njene slike su uistinu nova stvarnost. Nije čudo što je svaka njena slika u isto vrijeme pjesma izražena bojama, a svaka pjesma (jer je pjesnik) kompleks osjećanja slikovito izraženih.
|