|
Okolo nas se vrzmaju neke spodobe zvjerske pasmine. Radio prijemnici odašiljaju vijesti crne neutješnosti. Novine, revije i magazini vrve od senzacija koje su duševna hrana našim narodima i narodnostima i koji ih s merakom čitaju. Na tv. ekranima, s časnim izuzecima, caruju afere, pa serije, utakmice i poneki intermeco.
Govornici sipaju fraze što se tope kao sapunski mjehur, obećavajući ovom sjađenom narodu kule u vazduhu. Svi govore: biće bolje!
Hoće, biće bolje – kad se nad nama zazeleni polje! – što govoraše maestro Meha Sefić.
Iz tog životnog i društvenog grotla, nema se kud. Ni naprijed ni nazad, ni lijevo ni desno. Ni makac. Sve se kreće slijedom nedavnih i davnih ratova. Uloviše nas konci velike zavjere! Ljudi će, kažu, doći sebi i progledati, tek kada ih otprate na vječni počinak.
Tada će biti kasno, prekasno.
I biće uzaludne psovke i kletve, teške kao kamen.
Kao što bijahu teške, postdejtonske godine u kojima se ponadasmo da ćemo živjeti u suverenoj Bosni i Hercegovini i u jedinstvenom Mostaru, živjeti sretno i slobodno, kao što živješe toliki naraštaji prije nas koji su pod ovim nebom jeli, pili, radovali se, tugovali, zajedno se branili i hranili, rađali se i umirali…
– Znaš li kada će se Mostar ujediniti? – pita stari prodavač svog mušteriju na mostarskoj Tepi.
– Kada, bolan!
– Kad na vrbi grožđe rodi… ali, ne, ne, nego kad sadašnje generacije, ove starije i ove sredovječne presele na Sutinu, Šoinovac, Masline i Šarića harem.
– Ha-ha-ha, ništa pametnije, na moju dušu, nisam od tebe čuo, a poznajemo se rešeto godina…
Baš tog sunčanog, izuzetno toplog decembarskog dana kraj Tepe, žile-kucavice grada prođe grupa od četrdesetak turista iz Međugorja koje njihov vodič zaustavi pred ulazom u Kujundžiluk. Turisti su neumorno i s ushićenjem, kamerama i foto-aparatima snimali veličanstveni ambijent.
Pošto ih okupi u krug vodič grlato stade objašnjavati: ovo je matori Hajrudinov most kojeg su podigli Turci a nekad su ga zvali Rimski most… i sve u tom stilu. Mostarski most jeste matori, jeste star ali je, brate, i sada veleljepan, kao ”okamenjeni polumjesec” nad Neretvom, što reče francuski književnik Žan Kasu; blješti na zimskom suncu kao da je izronio iz bajke; ćuprija koja je stoljećima odolijevala ratovima i bunama, potresima i povodnjima… sve do sramnog 11. novembra/studenog 1993. godine.
Vodič iz Međugorja u, kao stolnjak šarenom odijelu, a po naglasku vidi se da je ”naše gore list” ne reče, bože sačuvaj, ko je i kada srušio most i ko ga je, i kada uz pomoć međunarodne zajednice obnovio, niti pomenu postrojbe HVO-a i HV koje su ispisale nekrolog ovom dragulju svjetske graditeljske baštine.
Ali, to će reći sudije u Hagu gdje leže propali režiser Slobodan Praljak, Jadranko Prlić, Milivoje Petković, Valentin Ćorić, Bruno Stojić, Berislav Bušić i razni Šešelji i drugi čovjekomrsci, bosnomrsci i mostomrsci…
”Slavni sude, ja nisam kriv!”
|