|
Guste kose, sa svojim svilenim kravatama i iznijansiranim, znalački ukomponovanim bojama odjevnih detalja, lijepih manira, on u svojoj pojavi ima nečeg evropskog, ali po srdačnosti, strasti u ljubavi i patnji, slavenskoj mekoti i jesenjinovskoj melanholiji te gorštačkoj oporosti on pripada ovom tlu, bratstvu buntovnika, boj ovnika, pjesnika, boema, zaljubljenika zore i zvijezda odanih do bola i bolesnih od ljepote.
Kisin, dizajner od nerva, arbitar lijepog ponašanja (autor ”Poslovnog bontona I”, 1990.), kolekcionar krajiških kulinarskih specijaliteta (”Krajiška trpeza”, 1998), monografičar gradova i (nekad) velikih privrednih sistema udarni dio svoje stvaralačke energije posvetio je novinarstvu i poeziji. Iako dosad nije značajnije skretao pažnju kao lirik, on je, rekli smo, oduvijek bio pjesnik jer svoje pjesme nije (samo) pisao nego ih je živio.
”Crna ruža” je intimistička zbirka baladičnog tona. To je vijenac cvjetova pjesnikovih ljubavi. U središtu autorovog lirskog i ljudskog kosmosa je majka, čija ljubav, požrtvovanje, mudrost natkriljuje pjesnikovu životnu stazu i daje pravi smjer njegovom uspravnom nastojanju da se ne prepusti malodušnosti i izazovima lakših puteva. Između dva bića: majke i sina, isprepletena je čvrsta i bogata tkanica međusobne bliskosti, zahvalnosti, uvažavanja, dobrote, odnos koji ima u sebi nečeg mitskog i mističnog, bliskosti koja traje i iza granice ograničenog, ovozemaljskog ljudskog postojanja. Majka se ne doziva sjećanjem. Ona je, nevidljiva, uvijek prisutna, ona je tiha vatrica koja ne dopušta da čovjekovu dušu ispuni tama i studen.
Osim majke, iz Kisinovih stihova kao iz ogledala, otkrivaju svoja lica i druge žene: one koje su ga voljele, ali ga nisu mogle zadržati i one koje je on volio, zaljubljen u svoju fikciju i potrebu za strasnim mada bolnim doživljavanjem.
U zbirci sve vrvi od lica i predjela, poznanika i sapatnika, društva za kafanskim stolom, od poznatih faca, jednog hodoljupca (Džumhura) sa kojim je u mostarskoj Gradskoj kafani pred rat ispijao, uz radni dogovor, prve čaše jutarnjeg vina do pjesničke i novinarske bratije u kafani banjalučkog Banskog dvora, treći sto lijevo, do bezbrojnih anonimnih ljudi i žena koje je susretao i sa kojim ga vezuje i nešto više od uspomena.
Zbirka je sastavljena iz pisama i pjesama, dakle proze i stihova. Pisma upućena majci su odmjerena, pažljiva i prozračena nadom skorog susreta, a poezija razbarušena, gorka i čežnjiva, inatna i dječački nježna, željna topline nečije zaštitničke prisutnosti. U njoj ima drhtavice, suza, vinskih raspoloženja, onoga što život pruža, ali još više onoga što on uskraćuje, svega što čini njegovu nepredvidljivu i uzbudljivu složenost.
Pri tom, stiče se utisak da je Kisin pisao za svoju dušu i zato u zbirci ima više iskrenosti nego promišljenog rada na formi. Upravo ta iskrenost je onaj kvalitet koji najsugestivnije djeluje na čitaoca, šušti kao šapat od srca do srca u okrepljujućoj tišini zajedničkih ljudskih sjećanja.
|