|
O Andriću se pisalo jako mnogo, ali s pozicija koje su bile uvjetovane negdanjim pogledima na administrativnu činjenicu ”eser” Bosnu ili kao na dio bolešću zahvaćenog inače zdravog tijela, nekog otomanskog zaostatka u evoluciji koji bi se kad se nađe vremena trebalo amputirati pa da onda sve oko njega raste i frca ”ko podmazano”. Takvo dosta prihvaćeno gledište se pripisivalo i Andriću, a njegova doktorska disertacija se smatrala dokazom. Taj svojevrsni pogled ”izvana” pripisan Andriću krajnje je uprošćen. Tu zrakopraznu sveznajuću pozicija u kojoj piščeva misao lebdi nad nama i promatra nas ”sa strane” kao izvanjsku drugost koja nas poznaje, ali nije naš dio trebalo bi napustiti.
Andrićev pripovjedač nije sveznajući, njegova misao nije neovisna o Bosni iz koje je potekao, ona izvire i uvire u Bosnu, ona je posve bosanska. Njezin je glas pun pitanja bez odgovora i sve je prije pitanje i nepoznanica, nego sveznanje i sigurnost. A sve je opet povezano s cjelovitom univerzalnom mišlju o svijetu i općim pitanjima ljudske egzistencije. Kontroverze, strahovi i strepnje odreda su jednake i neovisne o geografskim širinama i dužinama.
U Andrića u prvom planu nije neko povijesno gibanje prepuno herojskih djela. Na prvom je mjestu jednostavno ČOVJEK. Meša Selimović je zapisao da su Andrićevi likovi predimenzionirani, namjerno deformirani da bi bili upečatljivi. No, moje je mišljenje da su oni obični, domaći, realistični, antititanski, mali ljudi, pobijeđeni zakonom golog bivstvovanja. Njegov pripovjedač opisuje sam život, njegovu srž u bezgraničnom i neprestanom traženju smisla. Nesreća njegovih likova nije nacionalna, monumentalna, već jednostavna, ljudska. U povijesnim gibanjima i prevratima teško će nestati narodi, a lako – čovjek.
Andrićevi likovi su zapitani, slabi, pasivni i prepušteni. Sve što u materijalnom svijetu postoji njima vlada, sve je izvan njih i ni na što ne mogu utjecati. Njihova slabost tumačila se kao potpuna iracionalnost, no ona to nije. Ona je više od toga – gola ljudskost.
Proučavajući domaćeg bosanskog čovjeka, Ivo Andrić se prometnuo u pravog i istinskog antropologa Bosne. On svoje likove ne opisuje, nego ih promatra sa svojevrsne pozicije psihoanalitičke nedovršenosti. Oni trpe život i strah je njihova glavna emocija. To nije onaj djetinji prolazni, već duboko ukorijenjeni strah samoaktualizacije, suočenja sa samim sobom. Ta tipično freudovska situacija ima, zna se, dvije mogućnosti reakcije odnosno izlaza a to su bijeg i borba.
Mnogi Andrićevi likovi u vječitoj su defanzivi, oni pokušavaju pronaći životni smisao bježeći od njega. Tako Maks Levenfeld bježeći od bosanske mržnje pogiba na drugom kraju kontinenta, fra. Marko Krneta se pita gdje je međa ljudskog i božanskog i kamo umaknuti, a onda suvereno zaključuje: ”Sve što postoji prokleto je bez kraja”. Mustafa Mađar u vječitom galopu će zaključiti: ”Svijet je pun gada, krštenog i nekrštenog”.
Povijesno-političke okolnosti na ovom prostoru malokad su bile afirmativne. Taj neizbježni nesretni udes pozicionirat će bosanskog čovjeka u Freudovu zatvorenu školjku straha i afekata. Reakcija, bila ona bijeg ili borba, uvijek je unezvijerena, što ostavlja sliku predimenzioniranosti Andrićevih Bosanaca, sviju nas. Na ključno pitanje kako pobijediti strah i nagone nije bilo odgovora. Ovu Freudovu značajnu dvojbu koja uvijek može imati razarajuće efekte, domaći je čovjek nadomjestio trećim putem – konformizmom. Svaki put kad ne možeš dokinuti jačega, možeš mu se prilagoditi ili pak priključiti. Sluganstvo simbolizirano mračnim Karađozom jest zapravo najlakši put, jer tada su pitanja vlastite egzistencije izvan nas samih, makoliko nastojali ostaviti dojam da smo njima okupirani.
A borba? To je tek teško pitanje, čini se epohalno, civilizacijsko. Borba je jednako neizvjesna kao i bijeg. Što je i u čemu je zapravo opasnost, tko ju izaziva, tko je prijatelj, tko neprijatelj,je li pokatkad sve u jednom. Ta i nama danas aktualna pitanja bez odgovora su osnovna opsesija Andrićeve proze. Da smo izabrali put borbe za realizaciju vlastitih potreba neovisno o moći i snazi razornih sila koje su stoljećima nasilno penetrirale u tijelo Bosne i Hercegovine, a za vlastite ciljeve, tada bismo imali kakvu-takvu krivulju permanentnog samorazvoja, a ne stoljetne društvene regresije. Upravo zbog te složenosti borbe za sebe, mi i danas imamo cijelu hrpu stranih institucija koje apotekarski mjere naše vlastite životne prioritete i što treba, a što ne.
No, vratimo se Andrićevom pripovjednom postupku. Kad uvodi lika u priču, pisac će najprije vješto iznijansirati genotipsku i fenotipsku dimenziju ličnosti. Nenametljivo će nam predstaviti lika, njegovo porijeklo i sl., a onda će ga kontekstualizirati u bosanske koordinate, kako u pejzaž tako i u društveno-socijalni okvir koji će ga dominantno odrediti. A onda će ta pozicija moći-nemoći do kraja oblikovati njegov fatalistički usud moćnika ili patnika. Etičko kod Ive Andrića ovisi o društvenoj moći, a ne o etničkoj pripadnosti. To prilično zorno pokazuje ”Prokleta avlija” gdje su zatočeni pripadnici svih rasa i etničkih skupina, ”kauri” i ”turci”, a ovi drugi jednako su i na poziciji moći i nemoći.
(nastavlja se)
|