|
Šta to radiš Semire
Kopam po prošlosti
Budućnost čovjeku tražim
Ispod zemljine teže
I ispod opšte ravnoteže
U iskonu vremena
U vijeku kamena
Zarobljeni smo u svoje lubanje
Valja nam vidike iz kosti izvući
Srca su nam novcem okovana
Duše predaka moramo pronaći
Obišla je moja duša Magelanov put
Tražeći smisao
Na piramidi Maja zadrhtah ko prut
Paleći tešku misao.
I u mojim genima slike
Piramide, hramovi, kugle kamene
Hoću da probudim snene
Maje, Asteke, Atlantiđane
Čuda su činili naši stari
Oni su galaktičkog duha znali
To mogu samo vasiosanjari
Vidike do čakre oni su imali
Šta to pričaš Semire
Ko si ti čovječe
Da takve govoriš stvari
Istina je Božije umijeće
On je stvorio svemire
On je i meni dao glas
Iz samog buma čuje se eho
Ko nema sluha ni čuti neće
Vrijeme je da nađemo nas
Istoriju pisahu oni
Što tek pisati naučiše
Istorija je bila i prije njih
Al oni po svome skrojiše
Nemoj tako Semire
Ljudi čine kako znaju
Ne znaju oni tvoje nemire
Čine oni više nego što im je dano
Čak i glave odsijecaju
Sinoć mi na san dođe Đordano
I kaže istraj Semire
Pozdravlja te i Galileo
I svi čije misli ubiše
Ima da shvate jednosmjerni
I oni samoizabrani
Da nisu samo oni bogom dani
I da smo svi insani
U istom zrnu posijani
I da su džaba klali
I sjeme zatirali
Svaka se klica čuva
U Izvoru, u Čakri, u Knjizi
Sve nečije oči vide
Nekom je suđen mrak
Onaj što zna i daje znak
Dade vremenu piramide
Iskopaj oči da vide sve
Sjene i njihove mrakove
Teško je sa samoslijepcima
Teško za humanoide
Pokaži suncu vječitu grobnicu
I lubanje bosanske
I ako je ne bude
Biće je, jer počinje buđenje
Onih što o njoj usniše
Pokaži im da jedno smo nekad
Bili
Da smo od iste krvi krvavi
I da ćemo opet jedno biti
Univerzalni i
Bogumili
Zapjevaj čovjeku pjesmu
O zanosu traženja
Nek zaboli njihova istina
Tvrda ko kamen Sizifov
Al sve dok samo ti vidiš
Ono što se vidjeti ne može
Noge će ti sjeći
Inkvizitori i velmože
A kada iz zemlje izrone
I kada ipak vide
U svom mraku piramide
Pjesme će ti isti pjevati
Poltroni i preperlignjide
Ne brini za to Đordano
Sve je u krvi zapisano
Moja je mumija u genima
Ovo tekućine oko duše moje
Veže me vrpcom za kam zemni
Al duh moj je biljka penjačica
Htio bi do neba
Do hrama sunčeva
Sa visa daleko seže oko
Idemo dalje i u sebe duboko
Dosta smo slušali šupalj šum
Između zemlje i više sile
Postoji pupčani poljubac
I zapis gena, kod vremena
Ništa te smrtnik razumjet neće, Semire
Al velika lavina se iza brda valja
Prizemni se lako s lavinama ne mire
Smrtnik i ne zna besmrtnost duha
Kad izroni razumjeće
Onaj ko duhom u piramidi počine
Osjetiće da je i on dio nečeg Većeg
Velikog što se o svemu brine
I ne da da mine
Nada i misao u veličine
I smisao svega
Pa i zakopanog sjećanja
Ispod Velikog Brijega
2.12.2005.
|