|
Najnoviju Vulevićevu knjigu ”Prtljag snova”, koju čini osam priča, ne odlikuje klasistički koncept iako još uvijek, ako je u pitanju dobar pisac, može imati vrednosne potencijale. U piščevim pričama svijet se doživljava i tumači kroz neku vrstu snovidbene prizme, ne sklanjajući život i njene izbočine u stranu. Naprotiv, on se iskazuje kao jezgrični prostor pri tkanju neobično reljefiranih ljudskih sudbina.
Iako se bavi sudbinom ličnosti, njihovim erozivnim stanjima i patnjom, pisac ih sagledava i kroz sočivo istorijskog konteksta, pošto su ta dva fenomena u mnogim slučajevima zavisni. Posebno kad se radi o misteriji zla, koje se neumitno prostire po diktatu slijepog ideološkog nazoda. Nikako da se čovjek oslobodi njegove razorne prisutnosti, koja nažalost najčešće nastupa u ime tobožnjih ljudskih načela. Iza njih, u nepojmljivoj varijanti niču logori za politička zatočenja.
Jedan od njih je logor Nevid, lociran na pustom kamenom ostrvu. I kad se pisac ne bavi tom temom, eha apsurdne drame upravo proističu iz njenog pakleničkog izvora. Ona su, reklo bi se, nadovezujuća. Bez mogućnosti da nestanu. Na takvoj osnovi pisac je tvorio okosnicu svojih priča, unoseći u njih iracionalan naboj. Nevid je u stvari metafora beznađa. Ono nastaje onda kada se potru razlozi života. I kada se umjesto njih izdigne ništavilo. Slično gomili leda koji se topi.
Izgnanik iz Nevida osjeća svuda tuđinstvo. On ga u memoriji rastvara i krije, jer se uvijek plaši novih stradalničkih iskušenja. Ulazeći u skrivenu zonu njegove svijesti, pisac je svojim pričama otključao dotad zatvorena vrata izgnanikovog straha, albumirajući ga kao scene jeze. Ili kao redukt uslovnog postojanja, prepuštenog bezvoljnosti i amneziji.
Sam intenzitet pripovijedanja govori kakve plime opsijedaju duše izgnanika. Naletom su žustre, pa je i pisac uzvratno slično reagovao. Naročito kod markiranja zla. Možda je poetska prevlast u pripovijedanju doprinijela takvom uslovu. Poetsko u priči ima dejstveniji fluid i njega je Vulević izdašno koristio. Tu ne mislimo samo na dinamizaciju radnje, nego i na korišćenje jezika kao asocijacijskog entiteta. Njemu polazi za rukom da i ironiju ”presvuče” poetskim naplavom. A to nije lako. Autor pažnju poklanja samo onoj vrsti evokacije koja daje efekat. Iskustva iz ranijih knjiga pomogla su mu da zrelo razlučuje prazan od punog hoda. Imaginacija je jedan od uslova da se to shvati kao isplativ naum.
Vulević na veoma rafiniran način boji sve vrste prekoračenja. U zbirci je obuhvatio ne samo ona koja su se odigravala na Nevidu, nego i ova potonja, koja su do grla ogrezla u prestupu. Zlo je uvijek sa dubokim korjenom tragike. Razumljivo je što je takva tema u središtu piščeve evokacije. Ona mu nudi dubinski sloj, dakle proniknuće u skrivene svjetove čovjekove nutrine, koja se mora eksplicirati putem upečatljivih opservacija. Malo je koji pisac u nas, u ovakvoj vrsti tematike, uspio da spoji u jedinstvenu cjelinu doživljajni resurs i moć transpozicije kao Vulević. On umije da pronađe i iskaže metafizičko u svijetu stvarnosti, u nama. Prosto sam fasciniran njegovom sposobnošću onomatepoeisanja ljudskih poriva putem majstorski izbrušenih spoznaja i obrisa. Sve su ove priče neki oblik bravurozne ironije na vrijeme pakla koje nas zaogrće tugom tamnine i udesa. Rekao bih bez moći da uklonimo strah pred zjapovima života.
I da bi htio čovjek se ne može odvojiti od prošlosti. Ne samo od prošlosti nego i od prostora za koji je vezivao svoje bitisanje. On ima čvrsto nastanjenje u svijesti i kad je odatle fizički nestao. Postoji da bi obesnažio volju i presjekao put svakom uzdanju.
Prostor Nevida je rođen za preslikavanje. Valjda zato što je zlo reverzibilno i remetilačko. Vulević ga zapaža i iza kulisa prividno srećne sredine. Tamo je pritajen. Čim mu se pruži prilika pretvara se u čudovište. Množi se brže od riblje mlađi. Preoblikuje san u košmar. Ideju u groteskni odjek. To su najbolje osjetili braća pakla, Neviđani.
Tok paklenog vremena teško se obuzdava. Ima jak zamah i kobne posljedice. Kad ga osvešćenje izbaci iz sedla, ostaju ožiljci. Zaposjednu sjećanje traumom. U priči ”Orhideja due” pisac memoriše opasku jednog druženika snova ovim riječima: ”Kad muka prođe nastaje dosada”. Kao što se gorko iskušava sužanjstvo, slično se iskušava i samoća. Neviđani su njeni najodaniji vlasnici. Skoro da se svaka iluzija završava njome. Jedino joj se opire dr Baro. Misli da zlo postoji da bi mu mogli zavrnuti šiju. Sam daje recepturu za to. I pored iskustva iz Mathauzena i Nevida, teško uviđa da je zlo stameno i neotklonjivo. Da ga ljudi pothranjuju svojom nesavješću. Uzaludno je doktorovo traganje za smislom svijeta. Prometeja je zamijenio Ravnodušnik!
Vulević supremantno revalorizuje adske istine sa kojima se čovjek nosi cijelog života. Ostrvo Nevid mu je poslužilo da im dotakne dno, razmičući mu granice udesa. U pričanju se pisac služi i nekom vrstom esejizacije štiva, misleći da će njime potpunije razotkriti brojne drame životnih dešavanja. Kad tome dodamo i poetski pečat ove proze, postaje jasno da je takav vid kombinovanja u sferi kreacijskog postupka urodio željenim plodom.
|