|
Na (ne)sreću, ubrzo su novi izbori, ali se narod ni nakon ohoho godina još nije dozvao pameti. U toku je predizborna kampanja, s toliko tribina, promocija, sesija i halabuke kakve ne pamti ni kineska kulturna revolucija.
Pa će narod dobrovoljno, hrabro i s osmijehom otići, šta otići, otrčati na izbore i dati glas svojim izabranicima. Birači su obavezni da budu puni optimizma, vjere u svoje lidere i konačnu pobjedu, što će iskazivati ustima razvučenim u širok osmijeh i patriotskim pjesmama.
Njihovi miljenici obećavaju mir, slobodu, demokratiju, zaposlenje. Obećavaju da će narod dobiti ono što je najvažnije u životu i što ne bi dobio ni na lotou. Obećavaju nevjerovatnu slatkoću življenja i kule u vazduhu.
Ali, ovaj se zapisivač pribojava da, poslije, ne bude opet onih komentara u stilu: auuu! jesam se pokajao što sam uopšte glasao!
Ovo pokajanje dopire kao neki promukli glas iz budućnosti koja nikada neće doći jer će se i ona, usput, ukakiti, kao prošlost i sadašnjost.
I, kako lete dani ovog sparnog i ćudljivog ljeta, ta se budućnost čini sve neizvjesnijom i dalečijom – dok predsjednik Buš radi o glavi cijelog svijeta, ali i Amerikancima.
Ipak se treba okretati budućnosti kakvoj-takvoj i, najprije, malodušnost sasjeći u sebi, kao korov. Svaki čovjek treba voljeti, da bi bio voljen. Da iz sebe istisne zlo i mržnju koja je opasnija od ptičje gripe.
Tako je, nekada, bilo uoči izbora, kada ne bijaše današnje propagandne mašinerije, nego su fasade naših gradova bile okićene parolama: SVI NA IZBORE!
Sada bi trebalo da stoji: svi na izgone!
O, najdraži naši čitaoci, kako su to bila teška ali slavna vremena i sretni dani u ljubavi i ljepoti koju nosi mostarski život u svoj svojoj punoći i raskoši.
Tako je i ovo Slovo u septembarskom ”Mostu” trebalo da bude napisano u slavu minulog mostarskog Ljetnog festivala i 31. Šantićevih večeri poezije. Ali – nije. I pored dobre namjere, Slovo ima prizvuk politike za koju ovaj hroničar nije nadležan, nije vješt ni stručan, ni zehru.
Zato će pomenuti tek jedan detalj sa Šantićevih večeri gdje su se, među tridesetak kovača rima i ritmova iz Bosne i Hercegovine, Slovenije, Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Njemačke prvi put susrele i dvije poetese: Senka Marić-Šarić i Iva Nuić. Iako je, kao i za sve druge učesnike mostarskih književnih susreta i za Nuićku bio obezbjeđen smještaj, nju je Senka odvela kod sebe kući gdje je lijepo pogostila, gdje su razmjenile svoje knjige i sklopile trajno prijateljstvo. Dvije žene, dvije darovite pjesnikinje i – ako i to koga zanima, a zanima – Iva Hrvatica iz Drinovaca i Senka Muslimanka iz Mostara.
Da su živi Aleksa i Antun-Branko, kako bi ovim gestom bili ozareni.
|