|
Knjiga U dahu samilosti podjeljena je u četiri cjeline. Po prvoj je naslovljena knjiga, druga cjelina naslovljena je kao Djeca raja, treća Traganje za čovjekom, a četvrta Plač kamena. Zajednička nit koja veže sva četiri poglavlja je bavljenje čovjekom, najprije kao socijalnim bićem, kao obiteljskom emocionalnom činjenicom i na kraju kao misaonim i religioznim bićem. U prvom poglavlju zapravo imamo ono što bi se moglo sasvim precizno nazvati socijalnom poezijom. To je svijet u kojemu Gavrić profesionalno živi i on nam je dao iznimne slike svekolike tipično naše bijede ispunjene kategorijama kao što su prognanik, povratnik, beskućnik (ne onaj američki) i u istima nam je podario i obdario nas nizom prelijepih stihova, koji uz sve potiču dobrotu i pokreću na razmišljanje. U drugom dijelu preokupiran je svojom obitelji posebice djecom i tu se možda i nalazi najbolja suvremena pjesma o djetetu na našim prostorima.
”Dok te gledam
nebo mi je na dohvatu
Dok te ljubim
cio svemir mi je u zagrljaju
Dok sebe
u tvojim očima gledam
Znam besmrtan sam.”
U trećem poglavlju on traga za čovjekom, za našim ljudima ovdje i sada, bilo da su umrli, poginuli ili su još živi. U pjesmama ovoga poglavlja on se dotiče i konkretnih likova kao što je Nikola Šop ili Marko Martinović, ali se bavi i kategorijama ljudi bez duše, i raznim karakterima kojima obiluje naša suvremenost. U četvrtom poglavlju vratio se obitelji, tj. svojoj nedavno umrloj majci posvetio nekoliko pjesama i tako zaokružio svoju zrelu ljudsku i pjesničku okupiranost čovjekom i na neki način dotakao se viših sfera, o kojima će opsežnije i temeljitije najvjerojatnije progovoriti u slijedećoj zbirci.
Gavrić je svoju poeziju objavio u renomiranoj biblioteci poezija Napretkove podružnice u Vitezu, kao petnaesti naslov i kao jedanaesti autor, a svi su iz Lašvanske doline.
|