|
Sjećam se ’Jezera zamijenjenog okom’, koje je bilo nekoliko kilometara sjeveroistočno, ili, pak, ’Visoravni minulih čežnji’ koja se prostirala zapadno, u širokom potezu od gotovo stotinjak kilometara. Sa nekom grozničavom radoznalošću zagledao sam se u južni dio karte čiji najveći dio je zauzimala ’Ovjenčana nizija’, čiji smaragdni pojas se graničio sa krajem ćilibarskog sjaja na kojem je jednostavno pisalo: ’Ovdje su piramide’. Imam slabo pamćenje, ali sam u trenu u svojoj glavi zaledio sliku dugačke formule i nekoliko desetina brojeva koji su moje matematske sklonosti dovele u veliko iskušenje.
Koliko sam Ti puta pričao o svojoj opsjednutosti piramidama koje su gradile stare civilizacije! Koliko divnih i zanimljivih stvari sam naučio i otkrio o njihovim graditeljima! U kojem detalju i u kojoj legendi vezanoj za njih nisam vidio tajanstveni smisao!
Zar mi je bilo teško povjerovati da je sam susret sa kartom imao neki proročki nagovještaj!? U trideset drugoj godini svoga života, jednog sivog jesenjeg dana u dalekom Hamburgu sudbina je bacila u oči i u misao neobično saznanje da svega pedesetak kilometara južno od mog rodnog grada, čak sasvim blizu stare kuće u kojoj je živio moj djed za koga se pričalo da se razumijevao u astronomiju, postoji, začudo, cijelo neistraženo područje sa piramidama.
Punih pet godina potrošio sam u mukotrpnom trudu da dešifrujem formulu i prema položaju glavnih zvijezda odredim ’čas pristupačnosti’, to jest, onu pojedinost za koju većina maštovite djece zna da je najvrijedniji podatak na starim mapama. Donekle sam imao i sreću. Proračun je pokazao da sam morao sačekati nešto više od tri godine, sve dok nije osvanulo ono majsko jutro 1989. godine kada sam sa jednog šumovitog obronka ugledao prizor one ljepote za koju znam da je uskraćena mnogim ljudima koji su me po uspjehu i moći daleko nadmašivali. Preda mnom se pružala dolina u kojoj se ljeskalo veličanstveno gradilište zlatnih piramida. Pet monumentalnih piramida, po veličini možda dvostruko većih od Keopsove, bijaše potpuno završeno i beskrajni horizont plamtio je u njihovom zlatnom odrazu. Pod pravim uglom u odnosu na njihov poredak ugledao sam gradilišta tri nove piramide. Jedna ogromna sfinga od zlata bila je također završena, ali sam u daljini ugledao nedovršenu glavu druge sfinge okrenute u suprotnom smjeru. Četiri aleje sa redovima manjih sfingi i dva prekrasna hrama nalik onom iz Tebe, na čijim stubovima su graditelji u mekom zlatu oblikovali hijeroglife od dragulja, uvjeriše me da je svaki detalj zapravo savršeni djelić nekog grandioznog plana.
Poslije nekoliko sati zanesenog i neumornog razgledanja gradilišta, uvidio sam da, uprkos njegovoj grandioznosti i ljepoti, da ne pominjem iznimnu težinu zlata kao graditeljskog materijala, strpljivih i nadarenih graditelja nema mnogo. Na gradilištu koje se po gruboj procjeni prostiralo na tridesetak kvadratnih kilometara bilo je svega oko hiljadu ljudi za koje brzo uvidjeh da su svi odreda vrhunski umjetnici.
Sitan i na prvi pogled nevažan događaj skriva u sebi smisao ovog pisma, dragi prijatelju. Bio sam u obilasku gradilišta treće piramide gdje su se postavljali temelji od golemih zlatnih blokova. Stotinjak graditelja služilo se primitivnim, ali veoma efikasnim napravama za njihov transport i polaganje u pripremljena ležišta izdubljena u tvrdoj kamenoj podlozi. U trenutku kada sam naišao složenim sistemom kolotura prevlačili su jedan blok za koji sam procijenio da bi mogao biti težak više od deset hiljada tona. Dan je bio topao i njihova tijela kupala su se u znoju. Nisam mogao odoljeti želji da im pomognem. Pravo je čudo kakvu snagu sam osjećao u svojim rukama. Nakon dva sata napornog rada teški blok smjestismo u njegovo ležište. Nekoliko graditelja sa kojima se upoznah u znak zahvalnosti potapšaše me po ramenu upotpunivši osjećaj neopisivog ponosa i gordosti.
Imao sam namjeru da se na polazno mjesto mog čudesnog putovanja kroz taj raskošni ’granični predio’ vratim u sumrak. Ali, takvo što nije postojalo u moćnom sjaju zlatnih građevina koji je zastirao nebo i zemlju. U neki zlatni čas povratka prođoh pored velike sfinge i vidjeh u njenom pogledu ležerno dostojanstvo vječnosti.
Sutradan, po povratku kući, čekalo me je silno iznenađenje. Ugledavši u ogledalu svoje lice pretrnuo sam od užasa. Bilo je očito da sam na neobjašnjiv način naglo ostario. Naš zajednički prijatelj, fizičar Wiliam Neeson, u laboratoriju me je podvrgao osjetljivom eksperimentu koji je pokazao da sam ostario tačno za deset godina, osam mjeseci i dvanaest dana.
Ne treba mnogo napora da maštovit i mudar čovjek zaključi šta se desilo. Prisjetio sam se začudne snage koju sam imao dok sam učestvovao u gradnji temelja zlatne piramide. Desetogodišnja energija i snaga moga ljudskog srca, krvotoka, kostiju i tkiva sažeta u dva sata zanosa i posvećenosti nekoj grandioznoj zamisli. Možebiti mjestu dostojnom da se u njemu ostave ključevi Svemira.
Nemoj se iznenaditi ako ovih dana primjetiš da me nema. Zvijezde su mi dodijelile tu milost da sam mogao još jednom otići na gradilište zlatnih piramida. Pitaš se da li ću se vratiti!?
Nekoliko sati napornog rada na tom gradilištu božanske ljepote i smisla, moja snaga, samozaborav i vjera ostavljeni na zlatu – i mene zauvijek nema u svijetu u kojem si ostao.
|