|
Franjevački samostan dominira okolicom. Povezuje sadašnje doba s prošlošću do vremena bosanskih banova i kraljeva. Samostan je više puta bio rušen i obnavljan. Zgrada je pravokutnog oblika, smještena ispod velikih kraških stijena strmog Teševskog brda. Samostan je izgrađen sredinom XIV stoljeća darežljivošću, kako izgleda, bana Stjepana II Kotromanića. Za vrijeme samostalnosti bosanske države, pošto je bio uz kraljev dvor, neposredno je uticao na politički život. U osmansko doba, osobito nakon Bečkog rata, on se uz druga dva samostana (Kreševo i Fojnicu) – brinuo za vjerski život bosanskih katolika, ali i za druge njihove potrebe. Iz ovog samostana franjevci su dugo vremena posluživali vjernike sjeverne i istočne Bosne: ovdje je neko vrijeme bila njihova filozofska i teološka škola, novicijat, sjedište biskupa i provincijala. To je bilo jedno od malobrojnih kulturnih bosanskih središta. Talijanski ljetopisac Bartol Pisanski ga pominje već 1385. godine u svom popisu samostana. Samostan pominje i poznati dubrovački pjesnik Ivan Gundulić u pismu u kojem govori o smrti kneza Pavla Radinića 1615. godine. Osmanskim osvajanjem Bosne 1463. godine do temelja je srušen kraljevski dvor. Vjerovatno je srušen i samostan. Zahvaljujući Ahdnami Mehmeda II franjevci su dobili opću dozvolu da sebi mogu graditi prebivalište i slobodu ispovijedanja vjere. Na osnovu ove dozvole samostan je ponovo sagrađen, budući se pominje u turskom popisu 1469. Početkom XVI stoljeća samostan je bio izložen rušenju a fratri progonima. Kako izvještava talijanski historičar Franjo Gonzaga bio je zapaljen 1524. uz još četiri druga samostana. Brzo nakon toga bio je nanovo podignut, prije 1530. godine. U istom stoljeću je opet stradao i nanovo bio obnovljen 1596. Tada je uplaćeno za obnovu samostana 900 austrijskih zlatnika. U XVII stoljeću samostan s crkvom, bibliotekom i arhivom je izgorio, i ponovo je bio podignut 1664. godine od šepera. U XVIII stoljeću samostan je nekoliko puta popravljan i pokrivan, jer se smjela upotrebljavati samo slaba građa. U XIX stoljeću on je znatno proširen i obnovljen, a krajem stoljeća sazidan je sadašnji samostan (1889-1897.) i nova crkva (1906-1908.).
Arhitekt i izvođač radova na samostanu je bio Ivan Holz. Plan za podizanje crkve je izradio arhitekt Josip Vancaš. Talijanski slikar Marko Antonini je 1908. godine po uzoru na renesansne slike u apsidalnoj konhi izradio kompoziciju ”Krštenje Kristovo”. Crkva predstavlja trobrodnu baziliku renesansno-baroknih oblika. Ona djeluje monumentalno i lijepo se uklapa u okolni prostor bogat vegetacijom. Uz bjelogoričnu šumu i bregove plijeni ljepotom. Slike u njoj su skromne kvalitete.
Samostan u Kraljevoj Sutjesci je značajan kulturni centar. U njemu su živjeli i djelovali poznati kulturni radnici: historičar Filip Lastrić, ljetopisac Bono Benić i drugi. Fra Filip Lastrić se smatra ocem hrvatske i uopće historiografije u Bosni i Hercegovini. Njegovo glavno djelo Epitome vetustatum Bosnensis provinciae (Pregled starina bosanske provincije) je štamano u Anconi 1776. godine (III izdanje). Prožeto je ljubavlju prema domovini Bosni i Provinciji Bosni Srebrnoj. U poglavlju O zemlji bosanskog kraljevstva kao ”osamdesetogodišnjak, drhtavih ruku” je napisao: ”Vrijednost i ljepota ovog kraljevstva uistinu je manje poznata svijetu pa se ne usuđujem da je opišem, makar to bilo iskreno, a da se taj prikaz kritičarima ne učini izmišljen i pretjeran. Silnik koji ovdje kroji pravdu zavio je sve to u tamu a povjesničari, geografi i kozmografi, budući da ne poznaju ove krajeve, crno ih prikazuju i njih se većinom površno dotiču. Stoga se događa da prešute unutarnju vrijednost ovoga tla, pa nastoje opisati samo surovost i neprijaznost planina. No, onaj tko bi se oslanjao više na vlastito iskustvo negoli na prikaze povjesničara sigurno bi potvrdio ovo što ćemo reći”. Njegovo britko pero nije štedjelo nikoga. U poglavlju O bosanskim kraljevima navodi: ”Godine 1460. kada je ubijen Toma, na prijestolje došao sin ubojica Stjepan Tomašević, sedmi i posljednji bosanski kralj. Ali nije dugo držao žezlo, jer je brzo grijeh ocoubojstva stigla kazna uništenja”. Sarađivao je sa glasovitim historičarem Danijelom Farlatijem na njegovom djelu značajnom za našu povijest Illyrucum sacrum. U četvrtom tomu ovoga djela objavljena je Lastrićeva Povijest Bosne.
Samostan ima veoma bogatu knjižnicu u kojoj se čuvaju starije i novije knjige, te veliki broj inkunabula (31). Ona je po broju inkunabula najbogatija knjižnica u Bosni i Hercegovini. Djela priličnog broja bosanskih pisaca koji su koristili bosančicu sačuvana su ovdje. Knjižnica iz XVI stoljeća ima 453 knjige, iz XVII stoljeća 641, iz XVIII stoljeća 1.687, iz prve polovine XIX stoljeća 1.050. Najveći broj djela je iz teologije, filozofije, historije, geografije. Najčešće su pisana na latinskom, hrvatskom i talijanskom jeziku. Posebno su vrijedne knjige pisane bosančicom.
Arhiv samostana čuva originalnu darovnicu ugarskog kralja Matijaša Korvina iz 1485., perioda bosanske samostalnosti, i nekoliko fotokopija raznih povelja u kojima se pominje Sutjeska ili su, pak, u Sutjesci pisane. Ovdje se čuvaju i rukopisi na arapskom jeziku i među njima prepis Ahdname Mehmeda II El Fatiha izdane fra Anđelu Zvizdoviću 1463. na polju Milodraževu kraj Kiseljaka. Ima ukupno 3.500 dokumenata na arapskom jeziku (fermani, bujruntije, tapije). Poznat je ferman Ahmeda I, kojim je obnovio Ahdnamu svoga pradjeda izdanu provincijalu fra Jakovu Slapnici 1607. godine. Vrlo su značajni ljetopisi iz XVIII i XIX stoljeća, te matice (krštenih, vjenčanih i umrlih), od kojih neke potječu iz XVII stoljeća, a dijelom su pisane bosančicom.
Od tridesetak slika koje pripadaju muzejskoj zbirci svojom kvalitetom se ističe Poklonstvo kraljeva nepoznatog autora, izrađeno negdje na njemačkom području krajem XV ili početkom XVI stoljeća. Platno je slikano s obje strane na dasci, ali je jedna od njih mnogo oštećenija. Sliku Raspeće je izradio Stjepan Dragojlović iz okolice Sutjeske u Veneciji 1597. Uljana slika Bezgriješno začeće istog autora iz 1621. rađena je za kapelu u selu Borovici. Druge vrijedne slike sv. Barbara, sv Katarina, lik Kralja Tvrtka i neke vrlo stare talijanske slike predane su na čuvanje biskupu Strossmayeru i nikad nisu vraćene.
Samostanski muzej posjeduje zbirku starih kaleža, križeva, svijećnjaka i drugih metalnih crkvenih predmeta. Misno ruho je također predstavljeno u ovoj zbirci. Brončani kotlić, nađen na Bobovcu u čatrnji, još za vrijeme Autro-Ugarske, odlikuje se interesantnom izradom. Na čitavoj vanjskoj površini prikazane su različite bitke. Stećak iz Donje Zgošće kod Kaknja, koji se danas čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, sa sve četiri strane ukrašen je prizorima iz lova i života. Za ovaj stećak Pavao Anđelić veli: ”To je svakako najljepši stećak i možda najljepši do danas sačuvani nadgrobni spomenik našeg srednjeg vijeka uopće”.
Karakteristična je ženska narodna nošnja ovog kraja: bijelo i crno s vrlo malo primjesa drugih boja. Narodna predaja sutješkog kraja kaže da žene nose crne marame na glavi u znak žalosti za kraljicom Katarinom.
Mada je sadašnji stari dio Kraljeve Sutjeske malo naselje, sačuvao je nazive svojih kvartova. Po sačuvanim toponimima danas se može rekonstruirati srednjevjekovni raspored. ”Varoš” označava nekadašnji trgovačko-zanatski kvart na lijevoj strani Trstionice u gornjem dijelu kotline. ”Prijeko” je naziv stambenog naselja koje se nadovezuje na kompleks dvora na desnoj obali Trstionice. U ovom dijelu je podignuta džamija za koju se navodi da je izgrađena za Mehmeda II Fatiha. Donji, manji dio kotline na lijevoj strani Trstionice, nosi naziv ”Džemat”. Ovdje danas gotovo isključivo žive Bošnjaci.
Prohujaše stoljeća Kraljevom Sutjeskom a ona ostade hram kulture i bogato naslijeđe prošlosti.
|