|
Mostarski slikari su obilježeni tim intimnim pejzažom, tim arhetipskim slikama koje zrače kao neiscrpno vrelo oblika, boja, atmosfere. U njima su sadržana uzbuđenja i potresi duše, tradicijske predstave i simboli vjere, jezik i njegove metaforičke igre. Slikar, dakle, nosi to slikarsko bogatstvo kao dio vlastitog bića; on mu se neprestano obraća jer u njemu pronalazi sebe projiciranog u vremenu, određenog u prostoru.
Duhovna veza sa tim praslikama ispoljava se kao naglašeno osjećanje za likovnu formu, za koherentan odnos kolorističkih masa, za lirsku atmosferu kompozicije. Koncept slike, dakle, podudara se sa izvođačkim postupkom, sa individualnim izborom tehnike. U raznovrsnim slikarskim registrima prepoznajemo jedinstven duhovni obrazac, jedinstven imaginarni prostor sa različitim oblicima individualnog stila i rukopisa. Slikari, jednostavno, prepoznaju svoje duhovno podneblje kao što slobodno biraju način njegovog predstavljanja; tj. ne odriču se zajedničkog inspiracijskog vrela čak i kad tokove svoje stvaralačke energije usmjeravaju u različitim pravcima.
Zavičajna pripadnost mostarskih slikara i lokalno obilježje njihovih djela samo je formalna i tematska karakteristika tog likovnog kruga i ne podrazumijeva vrijednosne kvalifikacije i sudove. To, jednostavno, znači da među likovnim motivima nema hijerarhijskih razlika, da motiv ne prejudicira vrijednost njegovog likovnog predstavljanja, da je za slikara podjednako relevantan i lik prosjaka kao i lik cara. Slikar svoje imaginarno bogatstvo crpi iz nataloženog iskustva prvobitnih slika, iz prizora koji su zauvijek fiksirani u njegovoj mašti i koji ne prestaju da opsjedaju njegovu svijest. Kad H. Tikveša crta prizore i likove sa ušća Neretve ili iz porušenog Stoca, onda je nebitno gdje on živi – u Beogradu, Sarajevu ili u rodnim Šurmancima: njegov likovni bagaž čine zavičajni pejzaži koji ga ne napuštaju ni u snu ni na javi; kao što je on dio tog pejzaža, tako je pejzaž nerazdvojni dio njegovog umjetničkog identiteta. Kad M. Kujačić slika zavičajni kamenjar i oskudne seoske crkve, to je konstanta njegovog likovnog bića, bilo da živi u Parizu ili Mostaru. Kad M. Sefić crta mostarsku čaršiju, cvjetne aleje ili drvorede, to je izraz njegove intimne mitologije veličanja ljepote i trijumfa svjetlosti. Kad K. A. de Rivera slika prizore sa svoje terase, onda u prozračnosti njegovih akvarela i igri svjetlosti osjećamo miris zavičajnog podneblja i pitome prizore juga, ne pitajući se za porijeklo slikara i detalje iz njegove biografije. Kad A. Ramić slika stari most ili Počitelj, suočeni smo sa prodornim slikarevim pogledom koji ispod površine vanjskog svijeta traga za duhovnim suštinama materije, za arheologijom sjećanja i sunčanim pejzažima Hercegovine. Kad M. Soldo svoje apstraktne kompozicije predstavlja kao kompleksan vid čulnih senzacija i slojevitog iskustva, svijet koji pred nama oživljava nije lišen topline zavičajnog podneblja i ljepote kojom zrače prirodni oblici. Jednom riječju, prvobitni motivi za svakog slikara su konstanta njegovog umjetničkog stvaranja; sve ostalo je u funkciji slikarevog slobodnog izbora stila, postupka, rukopisa.
Svi Mostarci i svi putnici koji u Mostar svraćaju znaju kako je neuhvatljiva bogata i blagotvorna svjetlost koja obasjava bašte, krovove, kaldrmu. Svi znaju kako se mijenjaju boje Neretve, čak u toku jednog dana; niko od putopisaca te pojave nije propustio da registruje, da im se divi, da u njima vidi čudo grada izloženog mirisima Mediterana i vjetrovima sa kontinenta. Mediteran otvara prostore svjetlosti i u talasima nanosi mirise mora; kontinent razbija oblake šaljući buru i sjeverac, privlači kišne oluje u svoje visine, a kad u tome ne uspije tada se nad Mostarom otvaraju nebesa i prolamaju oblaci. Nakon tih proloma, na nebu ponovo zavlada svjetlost, osvježena, obojena kao snoplje zraka koji bljeskaju u ogledalima Neretve. Grad tada izgleda kao nestvarna građevina koja lebdi u svjetlosti, održavana nevidljivim koncima sna.
Mostarski slikari su tu svjetlost i te boje upijali pogledima čitavog života: svjetlost i boja su za one najdarovitije bili izazov i upozorenje da se lijepe stvari događaju samo jednom, da prolaznost stvari treba uhvatiti u trenutku, prije nego definitivno iščeznu. Brzim isprekidanim pokretima, akvarelističkom tehnikom neponovljivih poteza kistom. To su slikari koji svakodnevno osvajaju ljepotu, bore se da se taj privilegovani trenutak ne pretvori u banalni prizor i meteorološke podatke. Slikar, naime, traga za onim suštinama koje dugo i pasivno počivaju u mraku predmeta ili u bogatom pejzažu i podneblju južnih krajeva, u mitologiji bilja. Čarobnim potezom slikar izdvaja ljepotu iz njenog fizičkog i materijalnog kruga, iz materije koja se mijenja, raste i buja; ljepota je na granici Orfejevog pogleda upućenog Euridiki –zagonetna i neuhvatljiva. Slikari i pjesnici stavljaju na kocku čitav život da crtežom, bojom i riječju oblikuju svoju viziju obasjanu ljepotom.
Na platnima hercegovačkih slikara živi grad Mostar, preobražen bezbrojnim pogledima, prelomljen kroz prizmu vizionara-pjesnika, slikara, neimara, osvijetljen svjetlošću i bojama nebeskog i zemaljskog porijekla. Kao što Kami tvrdi da mediteranski grad Tipazu, u Alžiru, u proljeće naseljavaju bogovi, tako bi se i za Mostar moglo reći da se u nekim periodima godine pretvara u mitsko naselje u kome oživljavaju sva čuda i sve ljepote prirodnog i ljudskog djela – personificirani likovi vode, svjetlosti, vjetrova i oblaka. Mostar fascinira ukupnošću svoje panorame i izrazitošću svojih arhitektonskih detalja, skladnom vezom prirodnih oblika i urbanih cjelina, živopisnim izgledom svojih mahala i promišljenim rasporedom gradskih arterija. Jednom riječju, Mostar se predstavlja kao dovršena likovna kompozicija čiju pozadinu i okvir čine nebo i okolna brda. Slikarev zadatak je da izabere stajnu tačku i da vlastitom svjetlošću osvijetli segment te kozmički zaokružene kompozicije.
Hercegovački pejzaž je lišen agresivne monumentalnosti i tragova elementarnih potresa, ali sadrži ideju veličine, spoj kozmičkog i zemaljskog kao oživljeno lice mitoloških svjetova. Sve je istovremeno i život i njegov mineralni prah, trajnost materijalnih oblika i njihova duhovna suština. Sunce i behar, kamenjar i riječni tokovi, vjetrovi i mirisi – sve odjednom oživljava i traje uprkos smjeni godišnjih doba. Pejzaž je ovdje iskonska slika svijeta koju ne narušavaju ni pokreti prirode ni hod istorije, ni proizvoljna naoblačenja u kozmosu ni čovjekove osvajačke ambicije.
|