|
Ovladavši još u djetinjstvu nebeskim jezikom poezije, boraveći tuda svuda a najmanje u zavičaju, Damjanović je u sebi nosio autentične ključeve tumačenja poezije vječitog strastvenika koji je, da citiramo Lorku, ”ispisivao po nebu svoje strofe od srebra”. Riječ je, naravno, o Milošu Crnjanskom, jednom od svjetionika našeg ekspresionizma čiji se stihovi, dubinom i dinamikom, iznijansiranošću vizuelnih i akustičkih valera, otkrivaju čitaocu kao ”sazvučje kosmičkog”, parabolični diskurs svevremene čovjekove situacije u svijetu.
U obraćanju Crnjanskom Đuro nije išao putem po kojem su bile utisnute stope prethodnih putnika i pohodnika. Njega nije zanimalo već viđeno u atlasu i albumu poetskih Crnjanskijevih pejzaža, već ono što se prvi put otkrivalo, naziralo pred trećim okom istraživača, a do čega su vodili samo tragovi slutnje.
Đuro se, dakle, prihvatio da izučava ne rečeničke sklopove, sintaksu ”rastrčanih glagola” i ovremenjenih imenica, ne cjelovitost pa čak ni sitnu prašinu riječi, već dah, ritam disanja, ispunjenu tišinu negovora, već interpunkciju, grafičko znakovlje, nevidljivo presjecište misaonih i emotivnih struja, mjesta pojačane gustine ili razrijeđenosti, intonacioni iktus teksta. Pri svojim tekstualnim zasjecima Damjanović se nije koristio skalpelom nego laserom. Zanimao ga je zarez, zgusnuta pauza, njegova sasvim osobita energija koja utiče ne samo na ritam stiha, njegov dinamički reljef nego i emotivnu boju, ukupnost sugestivnog talasa koji zapljuskuje čitaoce.
Gusta vegetacija zareza usađenih među riječima i sintagmama stihova daje poseban zamah iskazu, potiskuje ili potencira poznata značenja, zapljuskuje svježinom razlistalih metafora. Kada se, međutim, ti zarezi uklone, slika se mijenja. Na njenom licu zapažaju se tragovi umora slično ulici kojoj su poslije slavlja poskidali novogodišnju dekoraciju boja i svjetlosti i prepustili je sivilu svakidašnjice.
Đuro osjeća riječ u svim njenim dimenzijama. Glasovi u njoj nisu slučajni. Oni su urasli u njenu bitnost, oni su otjelovljenje te bitnosti, dio njene čarolije i magije. I ono l koje glatkoćom i zaobljenošću zvuka i likvidnom (tekućom) intonacijom sugerira punu protočnost života i ono u koje svojom dubinom, poput uzdaha i umora, udesa i ukletosti najavljuje tragičnu neminovnost odlaska, dio su Đurine poetske opsesije. Poput putnika koji oslanja uho na željezničke šine da bi po vibracijama atoma, nečujnoj uznemirenosti materije doslutio dolazak voza, tako je i Đuro, podstaknut zvučnim podrhtavanjima stiha koji dopiru iz najintimnije dubine autorovog doživljaja, učinio nov analitički korak, zapazio, upravo posredstvom čudesne interpunkcije, proces osamostaljivanja riječi, i to ne samo snažnih i punokrvnih glagola, pa zatim imenica i pridjeva nego i ”bledih reči” (veznika ili partikula, npr.), onih koji u rečeničkoj ”podjeli rada” – ”vodu nose” i sa kojih pogled brzo sklizne hitajući u susret ”pravim značenjima”. Đurina analiza, ipak, nije pjesnički dijalog, natpjevavanje rasnih zaljubljenika riječi. Đuro je uspio da kanališe svoju neobuzdanost, (koliko toliko) disciplinira maštu i snabdije se svijetlim oružjem lingvo-stilističke analize. Bez zatrčavanja, čak i primjenom statističke metode, prebrojavanjem riječi, glasova, akcenata, pauza, napredovao je sporo, ali sigurno. Osjećaj ga nije varao, ali se on ipak nije oslanjao samo na njega. Autor studije ne gubi iz vida tvrđenje Huga Fridriha da ”beskonačna potencija u kojoj se kreće jezik prelazi na čitaoca samo tako što ga potiče na beskonačnu potenciju tumačenja smisla”. Naravno, čitalac je rezonator, oko i uho, srce i svijest, ingral u kojem umjetnina ostvaruje uvijek novu i drugačiju egzistenciju, ”estetičku deklinaciju” svoje samosvojnosti i neponovljivosti. Iako je želio da bude samo obaviješteni tumač, minuciozni analitičar mikro i makrostrukture Crnjanskijeve poetske gradnje, Đuro Damjanović nije uspio da se ”zakloni tekstom”, potisne svoj temperament, razbarušenost, sklonost ka stilskim eksperimentima i tvoračkim potezima preoblikovanja riječi. Tekst je dobio specifičnu auru, unutarnje poetsko obasjanje, ali, začudo, nije izgubio naučnu utemeljenost.
”Poezija i jezik poezije Miloša Crnjanskog” je djelo u kojem Đuro Damjanović, tumačeći stilske specifičnosti autora ”Stražilova”, daje hologram svog vlastitog stvaralačkog iskustva.
|