|
Čiji to glasovi u meni ječe,
provreli vulkan srce mi kuva,
ledeni vjetar pustinjom vitla
u kojoj svemir moj nemir čuva.
Kakva to ala mozak mi grize
u vanvremenom nesnosnom šumu,
kida sve veze sa rođenima
i haos pravi u mome umu.
Spokoja nigdje, na vidiku,
kuda proljećno cvijeće cvati,
zloslutne misli da prosvijetli
i mir monaha u dušu vrati.
Kako nadrasti vučije vrijeme,
k’o melem bilje planinu što je,
da l’ neke sile vanzemaljske
rođene ponovo mogu da spoje.
(ćerki Ivi za rođendan)
08.02.2005. Beograd
|